Ko zaista vlada američkom politikom?

Bez obzira na to da li su na vlasti demokrate ili republikanci, sve američke administracije uporno rade na tome da zaštite Izrael od bilo kakve odgovornosti.

Najbolji odgovor na pitanje: „A šta je bilo 7. oktobra?“ – koje mediji i dalje koriste kako bi ušutkali i zbunili one koji govore iz palestinske ili ljudske perspektive, posebno u američkom političkom kontekstu – možda je: „A šta je bilo 6. augusta?“

Tog dana 1945. godine bačena je prva atomska bomba na japanski grad Hirošimu. Tri dana kasnije, 9. augusta, druga bomba je pala na Nagasaki. Ukupan broj ubijenih procjenjuje se na blizu 200.000 ljudi.

A da i ne spominjemo „Operaciju Meetinghouse“, poznatiju kao zapaljivo bombardovanje Tokija u martu 1945. godine, u kojoj je ubijeno na desetine hiljada ljudi, a više od milion ostalo bez krova nad glavom.

Politika brojeva – tako dobro poznata iz današnjeg genocida u Gazi – ledi krv u žilama.

Američki general Curtis LeMay, koji je vodio bombardovanje Tokija, bio je svjestan šta znači njegova promjena strategije – oslobađanje napalma na gusto naseljene četvrti. Kako je sam rekao: „Da smo izgubili rat, svi bismo bili procesuirani kao ratni zločinci.“

Kolektivno kažnjavanje: Stara američka praksa

LeMay nije stao u Japanu. U intervjuu iz 1984. godine izjavio je da su američke bombe „ubile 20% populacije Sjeverne Koreje“ i „gađale sve što se kretalo“.

Historičar Bruce Cummings je za Newsweek izjavio: „Većina Amerikanaca nema pojma da smo uništili više gradova u Sjevernoj Koreji nego u Japanu ili Njemačkoj tokom Drugog svjetskog rata… Svaki Sjevernokorejac to zna, to im je usađeno u svijest. Mi o tome nikada ne čujemo.“

LeMay je bio zaustavljen od strane tadašnjeg predsjednika Johna F. Kennedyja kada je predlagao upotrebu nuklearnog oružja protiv Kube, ali je ostao dosljedan svojoj doktrini bombardovanja naroda nazad „u kameno doba“, koja se posebno primjenjivala u Indokini – nad Vijetnamom, Laosom i Kambodžom – gdje je zračnim napadima i napalmom uništeno sve pred sobom.

Iako je LeMay preminuo prije Zaljevskog rata 1991., njegova doktrina je nastavila da živi kroz Afganistan, Irak, Libiju i druge američke imperijalne kampanje.

Da li SAD sama vodi svoju politiku o Izraelu i Palestini?

Posljednji događaji ne odudaraju od ovog obrasca. Nakon napada dvojice Palestinaca 8. septembra na autobusku stanicu u Jerusalemu, gdje je poginulo šest Izraelaca, američki ambasador u Izraelu, Mike Huckabee, izjavio je: „Stojimo uz Izrael protiv ovog varvarstva.“

Svjetski lideri su odmah počeli izražavati saučešće, dok je, kako analitičar Mouin Rabbani naziva, „Hasbara simfonijski orkestar“ nastavio svoju propagandnu serenadu: priče o „leglima terorizma“, „kulama smrti“ i ostalim rasističkim floskulama čiji je cilj da zamagle i skrenu pažnju sa svakodnevnih ratnih zločina i genocida koje Izrael vrši uz neupitnu podršku SAD-a, piše MEE.

Postavlja se pitanje: Da li SAD stvarno vodi sopstvenu vanjsku politiku prema Izraelu i Palestini, ili je ta politika zapravo diktirana od strane proizraelskih lobija? Mogu li obje tvrdnje istovremeno biti tačne?

I šta da mislimo o konfuznim izjavama predsjednika Donalda Trumpa i njegovim navodnim „inicijativama“ da zaustavi klanje u Gazi, dok se istovremeno trudi da umiri vlastitu, sve nezadovoljniju bazu birača?

Nekada je „vjerodostojno poricanje“ bilo ključni element američke politike. Ali s obzirom na otkrića Edwarda Snowdena, Chelsea Manning i Juliana Assangea, kao i lavinu dostupnih informacija, „znati“ danas postaje politički problematično.

Ipak, slon u prostoriji – ogromno prisustvo Izraela u svim sferama američkog društva i politike – možda predstavlja još kompleksniji oblik vjerodostojnog poricanja nego što smo navikli tokom Hladnog rata ili u tzv. „ratu protiv terora“.

Obje administracije – ista politika, različita fasada

Dok je administracija Biden/Harris primijenila tipične neoliberalne taktike „gaslightinga“, uz bizarne inicijative poput plutajuće luke za Gazu, Trump/Vance tim nastavlja s grotesknim manevrima poput Witkoffovog plana i ultimatuma na Truth Socialu – sve dok istovremeno gradi preteče masovnih koncentracionih kampova, maskiranih u „humanitarne centre“.

Obje administracije su uložile veto na rezolucije o prekidu vatre u UN-u. Obje su opskrbile Izrael oružjem i osigurale političku i diplomatsku zaštitu.

S obzirom na sve to, gotovo je smiješno pomisliti da SAD, kao globalna sila koja opskrbljuje i štiti Izrael, ne bi mogla zaustaviti genocid u Gazi jednim pozivom ili izvršnom naredbom.

Sjedinjene Države su duboko pod utjecajem izraelskih interesa – bilo kroz AIPAC i njihove političke donacije, bilo kroz tajne mehanizme kontrole. Američka i izraelska politika su spojene: od obuke američkih policajaca u izraelskim metodama represije, do uvođenja masovnog nadzora i tehnologija koje postaju dio novog sistema tehnofeudalizma.

Smjena administracije donosi promjenu forme, ali ne i suštine politike.

Možda cijeli izraelski cionistički ideološki, tehnološki i politički aparat zapravo služi kao savršen paravan za pravu američku politiku na Bliskom istoku.

Od promjene režima u Siriji, pokušaja da se Liban pretvori u američki protektorat, do ciljanih sankcija i prijetnji Iranu, političkog gušenja Egipta preko MMF-a i Svjetske banke, pa do Abrahamovih sporazuma – zar je moguće misliti drugačije?

Gdje je u svemu tome američka jevrejska zajednica?

Ovo otvara dodatna pitanja: kakva je uloga američke jevrejske zajednice – kako onih koji podržavaju izraelske politike, tako i onih koji im se protive?

U tom smislu, Benjamin Netanyahu – koji je godinama živio u Philadelphiji – savršeno odgovara ulozi izraelskog premijera: može ga se istovremeno demonizirati s ljevice i veličati sa strane cionista.

Ali na kraju, trenutni poredak omogućava i učvršćuje status quo, trivijalizira ulogu Izraela kao američkog proxy-a u očuvanju globalne hegemonije SAD-a, i sprečava ozbiljnu analizu stvarne uloge SAD-a u svijetu – kako sada, tako i kroz historiju.

Istovremeno, činjenica da Izrael služi kao američki izvođač radova na Bliskom istoku, može predstavljati egzistencijalni rizik koji američka jevrejska zajednica još nije ozbiljno počela preispitivati.