Vrsta ljubavi koja se najviše zanemaruje

Pitate ljude koliko ljubavi ima u njihovim životima, a oni počnu brojati ljude. Partner ili ne. Dva ili tri prijatelja koji bi zvali u dva ujutro. Roditelja kojeg i dalje zovu svake sedmice. Na taj način računanja, ljubav je zbir onoga što posjedujemo. Nešto što osoba ili ima ili trenutno nema.

To je neobičan način mjerenja emocije. Niko ne mjeri svoju anksioznost brojem ljudi zbog kojih je zabrinut, niti svoju tugu brojem gubitaka koje je doživio. Ljubav je jedina emocija koja se gotovo u potpunosti opisuje kroz svoje objekte, kroz to kome je usmjerena, koliko dugo traje i da li je zvanična. A ne kroz to kako se pojavljuje.

Ova navika ima svoju cijenu, a istraživanja o partnerskim odnosima stalno nailaze na ovaj problem.

Kada se ljubav definiše na takav način, neko može tvrditi da je ima i prijavljivati ​​je, a da je zapravo ne osjeća.

Zato ljudi mogu biti u braku, a ipak biti usamljeni. Mogu imati mnogo prijatelja, a ipak se osjećati prazno. Zato se ispostavilo da su “imam ljude oko sebe” i “osjećam se voljeno” dva potpuno različita standarda koja se često ne poklapaju.

Zato najzanemarenija vrsta ljubavi uopće nije kategorija odnosa. To nije prijateljstvo, niti ljubav prema sebi, niti stalna, društvena toplina koja zamjenjuje početnu strast.

To je ljubav kao događaj, kratak, običan, obično završen za manje od minute. I dešava se mnogo češće nego što većina ljudi shvata, i sa ljudima koje nikada ne bi klasifikovali kao ljubav.

Ljubav kao trenutak

Psiholozi imaju naziv za ovo: rezonanca pozitivnosti. Opisuje kratku epizodu toplih osjećaja koje dvije osobe iskreno dijele i kojima je u tom trenutku zaista stalo do toga kako je drugoj osobi.

Rad nastao oko ove ideje predstavlja tvrdnju vrijednu razmišljanja, jer preokreće uobičajeni tok stvari.

Velike riječi – intimnost, povjerenje, predanost, lojalnost – ovdje se ne smatraju izvorom tih trenutaka, već njihovim ostacima. Prema ovom shvatanju, veza ne stvara trenutke. Trenuci su ono od čega je veza sačinjena.

Studija iz 2020. godine objavljena u časopisu Emotion pronašla je podršku za ovu ideju kod dugogodišnjih bračnih parova.

Analiza njihovih razgovora, u potrazi za mikro-trenucima zajedničke topline, pokazala je da ti trenuci pokazuju zadovoljstvo brakom nezavisno od svega ostalog što je mjereno.

Ovo je dokaz da ovaj obrazac postoji i u stvarnim, dugotrajnim brakovima. Iako nijedna studija nije zabilježila par tokom nekoliko decenija koji bi pratio njegovo postepeno stvaranje.

Zašto ova vrsta ljubavi nikad nije bitna

Ovakva vrsta ljubavi ne ostavlja trag. Nema ništa za objaviti, nema statusa za ažuriranje. Nema nikoga kome se treba izviniti. Ne prolazi nikakav kulturni test onoga što se smatra “pravom” ljubavlju. Nije ekskluzivna, nije trajna i nema ime. Zato se klasificira kao nešto potpuno drugačije.

Farmaceut koji vas pita kako je prošla operacija, a zatim čeka da čuje cijeli odgovor. Kolega s posla koji vas pogleda tokom apsurdnog sastanka i oboje ne možete a da ne prasnete u smijeh. Komšija, barista, prijatelj u šetnji koji kaže upravo ono za što niste mogli pronaći riječi. Sve su to primjeri ove vrste ljubavi i svi oni imaju pravi zaštitni učinak protiv usamljenosti.

Stvar kod usamljenosti nije u broju ljudi. To je jaz između povezanosti koju osoba osjeća i povezanosti koju zapravo ima, zbog čega usamljenost može potrajati čak i u braku, u velikoj porodici i sa pretrpanim rasporedom.

Taj jaz ima stvarnu težinu. Izvještaj glavnog hirurga SAD-a iz 2023. godine rangirao je socijalnu odvojenost među najvećim rizicima za javno zdravlje.

A meta-analiza objavljena 2010. godine u časopisu PLoS Medicine – koja je uključivala podatke više od 300.000 ljudi – otkrila je da je loša društvena povezanost gotovo jednako snažan prediktor rizika kao i pušenje.

U međuvremenu, studija objavljena 2014. godine u časopisu Journal of Experimental Psychology: General pokazala je istu asimetriju kada su u pitanju stranci.

Putnici kojima je rečeno da započnu razgovor s nekim u svojoj blizini imali su pozitivnije iskustvo od onih koji su šutjeli, iako su prethodno očekivali upravo suprotno.

Bolja metafora od “portfolija” ljubavi je hrana. Iz ove perspektive, ljubav nije nešto što čovjek posjeduje. To je nešto što uzima malo po malo, dan po dan. To znači da neko može izgledati savršeno na papiru – imati partnera, porodicu i punu listu kontakata – a ipak mu nedostaje ljubavi, jednostavno zato što se ti mali trenuci ne dešavaju dovoljno često.

Šta je komplikovano u vezi ove ljubavi

Mikro-trenuci nisu zamjena za predanost. Nijedna količina toplih razgovora sa strancima ne može se mjeriti s nekim ko poznaje vašu prošlost, ko može podnijeti vaše najteže vijesti i ko je uz vas. Ovdje se ne raspravlja o tome da jedno zamjenjuje drugo, već da se to sve zbraja.

Ovo je također rijetko psihološko otkriće koje se opire svrstavanju u rutinsku listu, jer dio o pravoj međusobnoj brizi zaista ima svoju ulogu. Ne radi se o vještački stvorenoj toplini, ispunjavanju dnevne kvote, osmijehu uslužnog radnika. Iskrenost bi trebala biti motor koji pokreće ovu ljubav, a ne samo dodatna karakteristika.

Ono što se može promijeniti jeste dostupnost, slušalice, telefon, uvježbana efikasnost koja pomaže čovjeku da prođe kroz dan, a da nikada zaista ne bude u nečijem prisustvu. Ono što nedostaje nije prilika, već pažnja.

Što ostavlja neobičan, ali ohrabrujući dvostruki zaključak. Većina ljudi je voljena mnogo češće nego što primjećuju ili računaju. I većina ljudi je gladnija za tom ljubavlju nego što bi njihov status u vezi ikada sugerirao.

Mark Travers, saradnik Forbesa