Energetski analitičar za Forbes BiH: Sigurnost BiH u snabdijevanju gasom zavisit će prije svega od SAD i Hrvatske
Razgovor sa energetskim analitičarem Almirom Muhamedbegovićem za Forbes BiH otvara niz ključnih pitanja o budućnosti energetskog sektora u Bosni i Hercegovini, od geopolitičkih utjecaja na izgradnju gasnih interkonekcija, preko stvarne energetske sigurnosti i cijena plina, pa sve do sudbine industrije i mogućnosti energetske tranzicije kroz obnovljive izvore. Njegove poruke su direktne i bez zadrške, energetika je političko pitanje prvog reda, a odluke koje se donose danas određuju ekonomsku realnost sutra.
U trenutku kada Bosna i Hercegovina pokušava diverzificirati izvore snabdijevanja plinom i smanjiti zavisnost od jednog pravca, odluke o Južnoj i Istočnoj interkonekciji sve se više donose u složenom međunarodnom kontekstu, u kojem uz ekonomske i strateške faktore sve izraženiju ulogu ima i šire geopolitičko nadmetanje u energetskom sektoru.
“Suštinski možemo biti malo i cinični i reći da se radi o ponudama američke administracije, odnosno njihovih lobista, koja se ne mogu odbiti. Ona se ne može odbiti ne zbog toga što je ona zaista povoljna za Bosnu i Hercegovinu, odnosno njene entitete, pošto je energetika u BiH regulirana na nivoima entiteta, nego zato što se radi o snažnom, odnosno najjačem svjetskom geopolitičkom igraču. Suštinski, mi smo vidjeli kako je sva ova priča o izmjeni zakona u Južnoj interkonekciji kroz neke ubrzane, polutransparentne procedure prošla u oba doma Federalnog parlamenta, što je rezultat snažnog lobiranja indirektnih i direktnih predstavnika sadašnje američke administracije. Moramo to posmatrati u kontekstu geopolitike, jer je geopolitika neodvojiva od energetike i energetika se sve više koristi u geopolitičke svrhe”, kaže Muhamedbegović za Forbes BiH dodajući: “U februaru 2025., sadašnja administracija Donalda Trumpa je napravila nacionalni odbor za energetsku dominaciju i to tijelo, na čijem čelu se nalazi ministar unutrašnjih poslova Sjedinja Američkih država i gdje kopredsjedava ministar energetike Sjedinjenih država, ono je u svojim planovima vrlo direktno za cilj zacrtalo prodaju što veće količine nafte i gasa. U ovom slučaju radi se o prodaji gasa, odnosno ukapljenog plina preko Krka prema Bosni i Hercegovini i jednostavno ako je to cilj američke administracije, on se jednostavno realizavao kroz ovaj pritisak i sadašnja politička vlast u Federaciji to nije iz svojih razloga mogla odbiti. Iako mislim da iza ovog ne stoje neke dubinske analize, studije isplativosti i sve ono što u stvari treba kao krajnji potrošač da znamo”.
Cijena plina
Dok se javnosti ističe narativ o većoj sigurnosti snabdijevanja, paralelno se otvaraju pitanja cijene plina, dugoročnih obaveza, stvarne koristi za domaću ekonomiju, kao i najava izgradnje više plinskih elektrana koje bi opravdale investiciju.
“Priča o tri, a prije neki dan i o četiri plinske elektrane, unutar ove cijele priče o Južnoj interkonekciji, je priča o količini koja bi postala rentabilna za investitora. Bosna i Hercegovina je mali, minijaturni potrošač gasa i ono što bi bio kapacitet ovakvog gasovoda, bi možda bilo tek šesti dio. Stoga su ove planirane četiri plinske elektrane način gdje se gura jedna ideja da to bude prije svega isplativo za investitora. Da li to garantuje energetsku sigurnost Bosne i Hercegovine? Ja se vodim logikom da dok god vi nemate svoje resurse, dok vi nemate kontrolu nad infrastrukturom, bilo to električna energija, bilo to gas, vi zavisite od nekog drugog. Čim zavisite od nekog drugog, vi ne možete pričati o potpunoj energetskoj sigurnosti. Svidjelo se to političarima ili ne, u današnje vrijeme to je tako. Znači, kao što smo pričali nekad kako smo jedini izvoznici električne energije, pa čak se olako govorilo da smo mi energetski nezavisni, što je van svake logike. Mi nemamo našu naftu, nemamo zemni plin, nikada nećemo biti u tom kontekstu nezavisni. Političari, što iz neznanja, što iz nekih namjera koje nisu možda ni poštene, govore kako mi treba da težimo energetskoj nezavisnosti, odnosno da je povratimo. Vi praktično ne možete povratiti nešto što niste nikad mi imali. Ali, sigurnost snabdijevanja gasom u ovom slučaju, će zavisiti od naših partnera, prije svega od Sjedinjenih Američkih Država, odnosno investitora koji to bude izvodio i Republike Hrvatske koja kontroliše gasni terminal u Krku. Sve to govori da je ta priča o sigurnosti poprilično zamagljena, da ne kažem, ne odgovara istini.” kazao je.
Ko kontroliše projekat
U javnosti se pojavljuju oprečne informacije o ulozi domaćih kompanija, dok ključni detalji ostaju izvan fokusa i prepušteni budućim ugovorima. Ono što je sad poznato je da će radove izvoditi američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy.
“U tim intenzivnim saopštenjima koja se polako pretvaraju u, nažalost, spinovanje, mi teško da možemo u ovom momentu dokučiti potpunu istinu. Istinu ćemo otkrivat, vjerovatno, ako i kako se ovaj projekat bude razvijao. Čak izmjena zakona daje neki okvir koji je poprilično zamagljen, oni najvažniji detalji su skriveni i navodi se da će biti posebnim ugovorima regulisani. Kako će izgledati ti ugovori, može u ovom momentu da se pretvori u špekulaciju. Treba biti oprezan. Treba postavljati garancije, kao što je Republika Hrvatska postavila garancije i prije par dana, prilikom potpisivanja međudržavnog sporazuma, postavili su neke osigurače, a osigurači su da se odredi koji je to minimalni kapacitet. Ja mislim da je premijer Hrvatske Andrej Plenković spominjao oko 1,5 milijardu kubnih metara plina i to je nešto što se njima isplati. Znate, sad vas neko ubjeđuje, da će nam nešto obezbijeti, ali vi morate kupiti toliko i toliko. Ili neko kaže, mi ćemo vam napraviti, ali morat će neko koristiti i struju iz tih gasnih elektrana. Sve to ima jednu dozu ucijene i stavlja vas u jedan podređeni položaj”, kategoričan je Muhamedbegović.
Ruski gas, evropski pritisci
U paralelnim procesima, različiti nivoi vlasti šalju različite energetske signale, što dodatno komplikuje strateško pozicioniranje zemlje između istoka i zapada.
“Prije svega to što entitet Republike Srpske planira da se dugoročno snabdijeva ruskim gasom ne mora da znači da će ono što žele biti ostvareno. Mislim, Republika Srpska je dio Bosne i Hercegovine i Bosna i Hercegovina u svojim odrednicama, znači ponašanju, energetici, treba prije svega da prati ono što su odrednice Evropske unije. Evropska unija govori o 1.januaru 2028., kao datumu prestanka korištenja ruskog gasa. Republika Srpska govori o tom proširenju, novim ogromnim investicijama itd. Ja se bojim da ne postanu nasukana sredstva ili se koriste kao jedna politička propaganda vladajućih političkih snaga u ovom entitetu. Ruski gas sigurno jeste jeftiniji u ovom momentu, a Evropska unija nastoji da ga se oslobodi. Ukapljeni gas je s druge strane i zbog transporta, i zbog samog procesa mnogo skuplji” istakao je.
Željezara Zenica između politike i realnosti
Osim projekta Južna plinska interkonekcija, pitanje koje je u fokusu javnosti u posljednjih nekoliko sedmica je i ono vezano za Željezaru Zenica. Vlada FBiH predložila je preuzimanje stopostotnog vlasništva, uz učešće Energoinvesta, nad kompanijom kojoj prijeti stečaj, a od koje zavise veliki proizvođači i željeznice oba entiteta u BiH.
“Moje mišljenje je da Vlada Federacije u ovom intenzivnom izbacivanju saopštenja vezano za Željezaru Zenica pokušava da se politički pozicionira za naredni period. Kad govorimo o spašavanju Željezare, postavio bih pitanje; ako imamo jednog takvog globalnog igrača koji je odustao od Željezare Zenica, što je Mittal definitivno, i ako je takav igrač procijenio da se mora osloboditi Željezare jer mu ne obezbjeđuje profit, koliko su Vlada Federacije, Energoinvest, spremni, da li imaju toliko snage, volje i kvalifikacija da urade nešto što nije mogao da uradi Mittal. Kad govorimo o čeliku, mi moramo da pričamo i o CO2 taksama, odnosno od 1. januara 2026., na čelik i još neke proizvode intenzivne industrije se primjenjuje prekogranično usklađivanje ugljika, što će dodatno optereti tako proizveden čelik iz Bosne i Hercegovine. Prema tome, u ovom momentu što se tiče Željezare, stvari nisu nikako pozitivne, ma koliko se Vlada trudila da ih prikaže. Naravno, Vlada je mali vlasnik i oni nisu mogli da odlučuju sa svojih 8%, ali Vlada se sad pojavljuje kao neki spasitelj. Nije nam jasno na koji način će to postaviti, nije nam čak jasno i šta je sadašnji vlasnik, koji je odkupio Željezaru za vrlo male pare, namjeravao konkretno da uradi. Meni se činilo da je u svim onim saopćenjima pripreman stečaj, tako da nisam iznenađen, a nisam optimista šta će se desiti sa Željezarom”, dodaje sagovornik.
Političari, što iz neznanja, što iz nekih namjera koje nisu možda ni poštene, govore kako mi treba da težimo energetskoj nezavisnosti, odnosno da je povratimo. Vi praktično ne možete povratiti nešto što niste nikad mi imali, Almir Muhamedbegović za Forbes BiH.
Energetika je kičma svake industrije
Za razvoj energetskog sektora u zemlji potrebna je, napominje naš sagovornik, jasna strategija i dugoročni plan.
“Energetika je koliko god je isprazna fraza, kičma svake industrije, znači bez energije ne možemo ništa proizvesti. Mi se sada suočavamo sa posljedicama višedecenijskog nečinjenja i nepostojanja pravih energetskih strategija u našoj državi. Jedna smo od rijetkih zemalja koje su potpisnice ugovora za osnivanje Energetske zajednice koje nemaju usvojen nacionalni akcioni plan za klimu i energiju koji treba da odredi do 2030., u kojem smjeru će se energetika u BiH razvijati. Kad nemate tako jedan važan plan, onda vi ne znate ni gdje idete”, navodi sagovornik, dodajući da to odražava „dezorijentisanost u energetici“ i izostanak sistemskog pristupa.
“Zašto to do sada nije usvojeno? Možda odgovor leži u tome što je draft koji je poslan od ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH prema sekretarijatu energetičke zajednice ocijenjen kao veoma loš, da mu nedostaju analize, metodologija, da se stari termoblokovi planiraju na neki volšeban način, revitalizirati itd. A bez nacionalnog akcionog plana za klimu i energiju mi uopšte ne možemo pričati o razvoju energetike”, naglasio je.
Građani kao proizvođači energije
I dok institucionalni nivo kasni, potencijal za promjene postoji na nivou građana, kroz vlastitu proizvodnju električne energije i korištenje obnovljivih izvora.
“Sama demokratizacija proizvodnje električne energije, znači proizvodnja električne energije od potrošača je, po mom mišljenju, jedan od ispravnih pravaca gdje se treba kretati. U entitetskim zakonima o korištenju obnovljivih izvora energije koji su doneseni 2022., u RS-u i 2023., a u primjeni 2024., u Federaciji, postoji mogućnost da potrošač proizvode svoju električnu energiju, da je koristi i da viškove ubacuje u mrežu. Ali je suština da se to još uvijek nije realizovalo, prije svega zbog jedne inertnosti, da ne kažem, otpora javnih elektroprivreda u Bosni i Hercegovini koji tu demokratizaciju vide više kao konkurenciju, a ne kao nešto što će im pomoći da smanje gubitke u distributivnoj mreži. Vi ako na krovu svoje kuće postavite jednu solarnu elektranu, vi nemate nikakve distributivne gubitke jer ono što proizvedete to i potrošite, a onaj višak koji ubacujete u mrežu trebao bi da se energetski ili finansijski poravnava sa vašim snabdjevačem. To je odlična ideja koja funkcionište u EU možda i 20 godina, ali kažem, radi se o inertnosti elektroprivrednih kompanija koje su vlasništvo entitetskih vlada. Postavlja se pitanje, ako vlade kontrolišu ta elektroprivredna preduzeća i ako oni na jedan način, pod iznimkom potrebnih dozvola i ispitivanja utjecaja na mrežu, ne daju statuse prosumera, onda možemo reći da je vlada saučesnik u blokiranju te demokratizacije proizvodnje električne energije. Naravno, pored demokratizacije, rješenje je u tome da i javne elektroprivrede koje obezbeđuju javno snabdijevanje građana, intenzivno grade elektrane koje koriste i obnovljive izvore energije. Pored vjetra i Sunca, svakako i velike hidroelektrane”, kaže na kraju razgovora Muhamedbegović.
