Hormuški šah: Kako su neke zemlje dobile dozvolu za prolazak brodova kroz moreuz
Dok globalna ekonomija balansira na rubu ponora, Hormuški moreuz je postao epicentar svjetske geopolitike. U jeku šeste sedmice sukoba koji je paralizovao energetske rute, svijet svjedoči paradoksalnom trendu: dok prijetnje vojnom eskalacijom dostižu vrhunac, broj brodova koji prolaze kroz ovaj uski koridor bilježi rekordan rast. Svjesni svoje strateške prednosti, vlasti u Teheranu vješto koriste kontrolu nad prolazom kako bi učvrstili svoj utjecaj i prisilili države ovisne o uvoznoj energiji na direktne pregovore.
Politička pozadina
Prošlog vikenda, 21 brod je prošao kroz moreuz, što predstavlja najveći dvodnevni promet od početka marta. Iako je ovo tek mali dio prijeratnog prosjeka od 135 plovila dnevno, trend je jasan. Iran polako “otvara kapije”, ali pod svojim uslovima. Od pomenutih brodova, 13 je isplovilo u Arapsko more, dok iranska plovila i dalje čine većinu zabilježenog saobraćaja.
Ipak, najznačajniji pomak nije u kvantitetu, već u političkoj pozadini ovih prolaza. Izuzeci se prave za “bratski Irak“, čiji je tanker sa sirovom naftom prošao Hormuzom nesmetano. Indija, koja je počela uvoziti iranski tečni naftni gas (LPG) osigurala je prolaz za osam svojih tankera nakon višegodišnje pauze. Čak su i japanski i kineski tankeri uspjeli izaći iz moreuza.
Ratna šteta i netransparentni dogovori
Dok američki predsjednik Donald Trump prijeti “paklom” i udarima na civilnu infrastrukturu ako Iran ne otvori moreuz, Teheran je nepokolebljiv u svom stavu. Iranske vlasti su jasne: prolaz će biti potpuno otvoren tek kada se naplate takse koje bi pokrile štetu izraelsko-američkog bombardovanja zemlje. U pripremi je i novi zakon koji bi formalizovao ovaj sistem plaćanja.
“Iran odgovara na zahtjeve svojih partnera dok istovremeno jača stisak nad Hormuzom”, rekao je viši analitičar u kompaniji Kpler Muyu Xu, u izjavi za američki Bloomberg. Međutim, uslovi ovih dogovora ostaju tajna. Dok su obje zemlje javno priznale sporazume sa Irakom i Filipinima, ostaje nejasno kakve su garancije i cijenu platili privatni brodovlasnici iz zemalja poput Francuske ili Tajlanda.
Diplomatija iz nužde
Filipini, koji uvoze 98% svoje nafte s Bliskog istoka i koji su proglasili energetsku vanrednu situaciju, najbolji su primjer diplomatije iz nužde. Uprkos činjenici da se smatraju američkim saveznikom, uspjeli su osigurati nesmetan i brz prolaz za svoje brodove. Analitičari ovo vide kao iransku strategiju “grupisanja”, odnosno pravljenja razlike između formalnih saveza i aktivnog učešća u sukobu.
Slično tome, Pakistanu je ponuđeno čak 20 mijesta za izvlačenje brodova iz zaljeva, što je pokrenulo špekulacije o masovnom procesu promjene zastava pod kojim brodovi plove (reflagging) kako bi se pod zaštitom “prijateljskih” država osigurali energenti.
Neizvjesnost kao jedina konstanta
Uprkos diplomatskim probojima, situacija ostaje jako nepredvidiva. Većina brodova koji su dobili dozvolu za prolazak i dalje stoje usidreni duž iranske obale, prateći rute koje diktira Teheran, dok Oman pokušava posredovati u tom procesu kako bi se promet preusmjerio i na drugu stranu tjesnaca.
Pitanje koje muči brodarske gigante poput Mitsui OSK Lines i konsultante iz Marisksa jeste koliko dugo će ove garancije biti na snazi. Da li se one odnose na cijele flote ili na pojedinačne brodove? I što je najvažnije, kako će iranski sistem naplate selektivnih propusnica preživjeti eventualnu vojnu eskalaciju koju najavljuje Washington? Za sada, Hormuz ostaje geopolitički tjesnac gdje se cijena nafte ne određuje samo na berzi, već i u telefonskim razgovorima sa Teheranom.
