Globalna kriza: Koje zemlje bi mogle prve ostati bez nafte

Globalno tržište nafte ulazi u fazu tihe, ali izuzetno opasne nestabilnosti, u kojoj više nije ključno pitanje hoće li doći do poremećaja, već ko će prvi osjetiti njihove posljedice. U analitičkom duhu kakav njeguje Forbes, jasno se nazire nova mapa energetske ranjivosti svijeta.

Prije eskalacije krize, kroz Hormuški moreuz svakodnevno je prolazilo oko 20 miliona barela nafte. Danas je taj tok sveden na minimum, uz strogu kontrolu i neizvjesnost koja zavisi od političkih odluka Teherana. Prema procjenama analitičara iz Societe Generale, dnevni protok pao je na oko 500.000 barela, što predstavlja dramatičan pad i signal ozbiljnog poremećaja u globalnom lancu snabdijevanja.

Iako dio nafte i dalje pronalazi alternativne rute, sistem funkcioniše pod velikim opterećenjem. Saudijska Arabija maksimalno koristi naftovod Istok–Zapad, dok Ujedinjeni Arapski Emirati pokušavaju zaobići usko grlo Hormuza vlastitom infrastrukturom. Ipak, takva rješenja imaju ograničen domet i ne mogu u potpunosti nadomjestiti gubitke.

U međuvremenu, milioni barela dnevne proizvodnje već su izbačeni iz opticaja, a pojedine procjene upozoravaju da bi prekidi mogli dostići razmjere koje ozbiljno prijete stabilnosti svjetskog tržišta. U sistemu koji dnevno troši oko 100 miliona barela, svaki veći zastoj brzo se preliva u rast cijena, pritisak na industriju i političku nestabilnost.

Najranjivije su prije svega zemlje jugoistočne Azije koje gotovo u potpunosti zavise od isporuka kroz Hormuški moreuz, a imaju vrlo ograničene zalihe. U tom kontekstu posebno se izdvajaju Mijanmar, Vijetnam i Filipini, čije rezerve pokrivaju tek nekoliko sedmica potrošnje, zbog čega bi upravo one prve osjetile stvarne nestašice. Vrlo blizu tog scenarija nalazi se i Singapur, kao jedno od ključnih energetskih čvorišta u regionu, zatim Tajland, dok nešto duži, ali i dalje ograničen prostor za reakciju imaju Tajvan i Bangladeš. Iako veće ekonomije poput Južne Koreje i Indije raspolažu značajnijim rezervama, ni one nisu u potpunosti zaštićene, jer veliki dio njihovog uvoza i dalje prolazi kroz istu kritičnu rutu, što ih dugoročno čini osjetljivim na produžene poremećaje.

Za razliku od njih, velike ekonomije imaju širi manevarski prostor. Njihova snaga leži u diverzifikaciji izvora, strateškim rezervama i razvijenijoj infrastrukturi. Ipak, ni one nisu imune. Čak i uz značajne zalihe, dugotrajan poremećaj u snabdijevanju neminovno bi ostavio posljedice na proizvodnju, trgovinu i globalne tokove kapitala.

Posebno se izdvaja Kina, koja je godinama sistematski gradila otpornost kroz kombinaciju velikih rezervi, alternativnih dobavnih pravaca i snažnog ulaganja u domaće i obnovljive izvore energije. Takav pristup danas joj omogućava znatno veću stabilnost u odnosu na većinu drugih uvoznika.

Istovremeno, međunarodne institucije pokušavaju ublažiti pritisak plasiranjem nafte iz strateških rezervi, ali takve mjere imaju ograničen domet i prije svega kupuju vrijeme. Suštinski problem ostaje neriješen, globalna zavisnost od kritičnih transportnih tačaka koje mogu biti blokirane političkim ili vojnim odlukama.

Kao odgovor na krizu, mnoge države ubrzano redefinišu svoje energetske strategije. Povećava se upotreba uglja i nuklearne energije, dok obnovljivi izvori dobijaju dodatni zamah. Ipak, tranzicija zahtijeva vrijeme, a tržište reaguje odmah.

Određeno olakšanje moglo bi doći u narednim mjesecima kroz postepeni povratak dijela proizvodnje na tržište, kao i kroz rast američke eksploatacije nafte. Međutim, čak i u optimističnom scenariju, jasno je da se svijet suočava s dugoročnijom promjenom energetskog balansa.

Ova kriza razotkriva suštinsku slabost globalnog sistema: koncentraciju ključnih tokova energije na nekoliko geopolitički osjetljivih tačaka. U takvom okruženju, otpornost više nije prednost, već nužnost.

Upravo zato pitanje s početka dobija novu težinu. Ne radi se samo o tome koje će zemlje prve ostati bez nafte, već koje su se na vrijeme pripremile da bez nje, makar privremeno, mogu opstati.