Psiholozi tvrde: Postoje navike koje uništavaju inteligenciju

Postoje navike koje uništavaju inteligenciju.

Živimo u možda najkognitivno najstimulativnijem dobu u ljudskoj historiji. U jednom popodnevu nam je dostupno više informacija nego što je većina ljudi iskusila za cijeli život prije jednog stoljeća.

Ipak, pritužbe na loše pamćenje, poteškoće s koncentracijom i mentalni umor nikada nisu bile češće. Ispostavilo se da objašnjenje možda leži manje u onome što konzumiramo, a više u tome kako naš mozak oblikuje navike koje okružuju tu konzumaciju.

Sve veći broj istraživanja u kognitivnoj psihologiji i neuroznanosti ukazuje na to da određeni svakodnevni mentalni obrasci, oni koji se čine potpuno normalnim, pa čak i produktivnim, zapravo mogu narušiti upravo one sposobnosti od kojih najviše ovisimo. Evo tri najdokumentiranija primjera.

Navike stalnog obavljanja više zadataka istovremeno

Postoji uporno i laskavo uvjerenje da je multitasking znak oštrog i efikasnog uma. Istraživanja, međutim, sasvim jasno pokazuju suprotno.

Prvo, važno je razumjeti šta se zapravo dešava kada “obavljamo više zadataka istovremeno”. Mozak ne obrađuje dva zahtjevna zadatka istovremeno. On brzo prelazi s jednog na drugi. Svaka promjena ima svoju cijenu u pažnji. Zadatak koji ste upravo ostavili ostaje u podsvijesti, takmičeći se s onim na što se pokušavate sljedeće fokusirati. Rezultat je vrsta stalne mentalne buke.

U značajnom pregledu istraživanja iz 2018. godine, objavljenom u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, istraživači sa Univerziteta Stanford analizirali su više od decenije dokaza o multitaskingu u medijima i kognitivnim performansama.

Multitasking i niže performanse

Njihov zaključak je bio zapanjujući. Ljudi koji češće praktikuju multitasking s medijima konzistentno su pokazivali slabije rezultate u nekoliko kognitivnih područja. Uključujući radnu memoriju i održavanje pažnje. Nijedna od objavljenih studija uključenih u njihov pregled nije pronašla značajnu pozitivnu vezu između intenzivnog multitaskinga s medijima i kapaciteta radne memorije.

Zanimljivo je da posljedice idu dalje od samog uspjeha u obavljanju zadataka. Jedna studija iz 2014. godine otkrila je da su ljudi koji su postigli viši rezultat na skali multitaskinga u medijima imali primjetno manju gustoću sive tvari u frontalnom dijelu mozga, ključnom za kognitivnu kontrolu, regulaciju pažnje i praćenje grešaka.

Istraživači su pažljivo naglasili da podaci pokazuju korelaciju, a ne uzročnost, ali da je strukturna razlika bila nezavisna od osobina ličnosti, što ovaj nalaz čini zaista upečatljivim.

Postoji i jedna posebno neugodna činjenica. Ljudi koji često obavljaju više zadataka istovremeno uglavnom nisu svjesni pada vlastitih sposobnosti. Skloni su sebe ocijeniti kao visoko efikasne, čak i kada kognitivni testovi pokazuju značajan pad performansi. Čini se da je iluzija kompetencije zapravo dio samog problema.

Praktična lekcija nije da težite životu bez ometanja, jer to nije ni realno ni neophodno. Suština je da prepoznate da svaki put kada svjesno odlučite da završite jednu stvar prije nego što započnete drugu, radite nešto što vaš mozak zaista voli. Duboka koncentracija je navika koja se može razviti i trenirati.

Pasivne navike konzumiranja sadržaja

Postoji značajna razlika između čitanja nečega i stvarne obrade toga u vašem umu. Između gledanja nečega i razmišljanja o tome. Ta razlika je mnogo važnija nego što većina ljudi shvata.

Moderno okruženje digitalnog sadržaja dizajnirano je za konzumaciju bez napora. Automatsko reproduciranje sljedećih videa, algoritamski optimizirani feedovi, unaprijed pripremljena mišljenja koja zahtijevaju minimalno mentalno angažovanje. Rezultat je da možete provesti sate upijajući sadržaj dok to radite bez ikakvog razmišljanja. Završavate skrolanje s nejasnim osjećajem da ste bili informirani, ali se ne možete sjetiti ničega konkretnog što ste vidjeli.

Pregled istraživanja iz 2023. godine, objavljen u časopisu Frontiers in Cognition, analizirao je utjecaj digitalne tehnologije i društvenih mreža na niz ključnih kognitivnih funkcija, uključujući pažnju, pamćenje i kritičko razmišljanje.

U brojnim različitim studijama, izloženost algoritamski posluženom sadržaju povezana je sa smanjenom sposobnošću kritičke procjene informacija i otežanim donošenjem odluka. Učesnici koji su bili izloženi obmanjujućim objavama na društvenim mrežama pokazali su mjerljiv pad u sposobnosti procjene vjerodostojnosti informacija kojima su kasnije bili izloženi.

Istovar

Mehanizam koji ovdje vrijedi razumjeti je kognitivno rasterećenje. To jest, tendencija da se mentalni rad prepusti vanjskim alatima ili sistemima. Određeni stepen olakšanja je adaptivan i neizbježan. Međutim, istraživanja o navikama digitalnog pretraživanja koje izazivaju ovisnost sugeriraju da kada to postane zadani način funkcioniranja, sposobnost mozga da zadrži informacije i samostalno razmišlja može s vremenom oslabiti.

Također je važno napomenuti da pasivna konzumacija nije samo provođenje vremena u “besposlenju”. Ona zamjenjuje uslove koji omogućavaju istinsko razmišljanje. To je ostajanje u limbu, formiranje vlastitog stava prije traženja tuđeg mišljenja i rješavanje problema bez trenutnog odgovora. Upravo su to kognitivna iskustva koja pasivni tokovi sadržaja trebaju eliminirati.

Ključna promjena ovdje nije količina sadržaja koju konzumirate, već kvalitet vašeg odnosa s njim. Kratko zastajanje nakon čitanja sadržaja kako biste sebi formulirali šta zapravo mislite prije nego što pređete na sljedeću stavku je mala navika koja ima nesrazmjerno veliki utjecaj na to koliko duboko se informacije obrađuju i zadržavaju u mozgu.

Navike izbjegavanja kognitivne nelagode

Od tri navike o kojima se ovdje raspravlja, ova je možda najkontraintuitivnija. Čini se razumnim odabrati najlakši put do razumijevanja nečega. Kraći sažetak, jasnije objašnjenje ili odgovor generiran umjetnom inteligencijom čini se boljim od samostalnog rješavanja problema. Ali decenije istraživanja u oblasti učenja sugeriraju da ova tendencija ka lakoći može tiho narušiti kvalitet našeg razmišljanja.

Robert Bjork, kognitivni psiholog na Univerzitetu Kalifornije u Los Angelesu, posvetio je veći dio svoje karijere proučavanju onoga što naziva “željenom težinom”, kontraintuitivnog otkrića da uslovi koji se čine teškim u vrijeme učenja zapravo vode do znatno jačeg i trajnijeg znanja.

Tehnike poput aktivnog prisjećanja, raspoređenog učenja i ispreplitanja zahtijevaju više truda i manje su ugodne od pasivnog ponavljanja. Međutim, one dosljedno daju bolje rezultate u dugoročnom pamćenju i prenošenju znanja.

Mehanizam učenja

Jednostavno rečeno, iskustvo borbe s nečim nije znak da ste loš učenik. U mnogim slučajevima, ovo je upravo mehanizam putem kojeg učite. Kada dosljedno biramo put najmanjeg kognitivnog otpora, uskraćujemo mozgu upravo onu vrstu “trenja” koja mu je potrebna za izgradnju trajnih sposobnosti.

Svakodnevna primjena ovoga je pristupačnija nego što zvuči. To može značiti čitanje knjige koja vas izaziva, umjesto one koja vas uvjerava i potvrđuje vaše stavove.

Zadržavanje na problemu nekoliko minuta prije nego što se posegne za pretraživačem. Ozbiljno razmatranje perspektive s kojom se u početku ne slažete, umjesto da je jednostavno pređete preko nje. Ovo nisu dramatične intervencije, ali kada se ponavljaju tokom vremena, predstavljaju nešto što neuroznanost shvata ozbiljno: um koji aktivno gradi vlastitu otpornost.

Važno je jasno reći šta ovo istraživanje sugerira, a šta ne. Ove navike nisu znaci nepovratnog oštećenja. Mozak je plastičan i naučeni obrasci se mogu odučiti. Ista neurološka fleksibilnost koja je omogućila formiranje ovih navika ujedno je i mehanizam putem kojeg se one mogu promijeniti.

Ono što dokazi zapravo sugeriraju jeste da inteligencija nije fiksna količina koja se pasivno održava. To je nešto što se aktivno oblikuje kvalitetom pažnje koju svakodnevno praktikujemo, time da li radimo u skladu s načinom na koji mozak zapravo uči ili mu se uporno protivimo.

Mark Travers, saradnik Forbesa