Ovaj je pustolov strast pretvorio u posao: Tri puta biciklom osvojio Nordkapp, upravo kreće dalje

Hrvoje Jurić je, kao i njegova dva psa Max i Ena, suvremeni pustolov kojem je život putovanje, a cesta dom. To nije metafora, Jurić je prije dvije godine prodao kuću, veći dio godine živi u automobilu u koji stane sva njegova materijalna imovina i kaže kako se nikada nije osjećao slobodnije i sretnije. Za Forbes Hrvatska ispričao je kakve projekte priprema u ovoj godini

Dio je godine kada se freelancera, ljubitelja adrenalina, fotografa, snimatelja, reportera i putopisca Hrvoja Jurića može relativno lako povući za rukav i napraviti intervju.

Iako je i sada na sve četiri strane svijeta, uvijek je i na četiri kotača, što znači da ga put lako povede tamo gdje treba. Tako je od našeg prvog kontakta do sastanka prošlo samo nekoliko dana. Dogovor potvrđujemo isto popodne kada se i nalazimo, a mjesto susreta dogovaramo u hodu.

Biramo kafić blizu Bundeka s velikom terasom jer neki od nas doći će s ručka u finom restoranu u podsljemenskoj zoni, a neki blatni sa snimanja u Lonjskom polju. S nama u društvu je i neizostavni dio Jurićeva čopora – Max, otmjeni plavooki Border Collie Blue Merle, te umiljata i pronicljiva princeza miješane krvi Ena.

Danas je nerazdvojni trio došao iz Lonjskog polja gdje su snimali kako se u tom parku prirode nadzire inkubacija štekavaca, grabežljivih orlova čiji mužjaci imaju raspon krila i do dva metra. Nakon našeg razgovora kreću za Delnice.

Čeka ih snimanje završnih kadrova za dokumentarni film o Norveškoj koju su lani električnim biciklom zajedno proputovali spajajući Oslo i Nordkapp. Jurić, podrijetlom iz Vrbice pokraj Đakova, objašnjava kako je sam snimio sve kadrove po Norveškoj, a sada mu preostaje odraditi još intervju gdje je glavni lik on sam, stoga je angažirao snimatelja.

Dokumentarac još nije gotov, ali može se reći kako se vode razgovori s potencijalno jako zanimljivim izdavačem. Kad bi to upalilo, reći ćemo samo, kadrove iz Norveške i Delnica vidjelo bi jako puno ljudi, po cijelome svijetu. No, takve najave ne rade se prije potpisa ugovora, tako da ćemo o tome vjerojatno pisati kad se osuši tinta na papiru.

Put na sjever

Prošle godine otprilike u ovo vrijeme Hrvoje Jurić s Maxom i Enom, koji su se vozili u posebno opremljenoj prikolici, osvajao je još jednom njemu dobro poznatu 2100 kilometara dugu rutu do Nordkappa. Putovali su 40 dana, temperature su ponegdje, barem što se tiče stvarnog osjeta padale i do -40 Celzijusevih stupnjeva. Jurić je u tim uvjetima vukao i 113 kilograma dragocjenog tereta.

Sve je opisao u putopisu Put sjevera koji je prepun fotografija Skandinavskog gorja, otočja Lofoten, fjordova, farmi u kojima su odsjedali te beskonačnih prostranstava snijega i leda.

Prvi put se na taj pothvat odlučio 2013. godine. Budući da mu je netom prije tog putovanja preminuo otac, tih 76 dana bicikliranja bilo mu je iznimno emotivno i ostavilo dubok trag u njegovoj osobnoj priči. Stoga se tom svom caminu vratio 2016. godine, pa opet 2023.

“Život mi se odvija od jednog do drugog Nordkappa. Osjetim da moram otići tamo jer tako ponovno prolazim ono kroz što sam prolazio kada sam došao tamo prvi put s 26 godina”, kaže nam Jurić. Priznaje kako je tada bio i slomljen i izgubljen, ali kako i sada ima dana kada ga sustigne tuga.

“Četiri dana prije puta u Norvešku umro mi je tata. Odgodio sam na mjesec dana to prvo sponzorsko putovanje na kojem sam se ponovno izgradio. Bilo mi je teško jer sam izgubio najboljeg prijatelja. I danas kad mi se nešto dogodi, teško mi je jer nemam više roditelja s kojima bih to mogao podijeliti.”

Prije polaska na put oko svijeta Juriću je iznenada preminula i majka. Njegova putovanja tako su dobila još jednu dimenziju koja se može činiti kao bijeg od stvarnosti, ali ona to nisu. Tijelo se fizički odvaja od mjesta tuge, ali koliko god da daleko ode, i dalje je nadomak svog srca. Jurić je tako, s težinom u prsima, 2019. godine na biciklu napravio 29 tisuća kilometara dug krug oko svijeta u 133 dana, 6 sati i 10 minuta.

Na put oko svijeta krenuo je u lipnju 2019. iz Zagreba. Prvo je električnim biciklom pregazio istok. Nakon Mađarske, Slovačke, Poljske, Bjelorusije i Letonije čekala ga je zahtjevna dionica Rusijom. Opasan promet i gostoljubivi Rusi pravili su mu društvo na tom dijelu ceste gdje je triput gotovo ozbiljno nastradao. Došavši do Vladivostoka zrakoplovom je nastavio do Australije. Svratio je potom do Aljaske pa preko Kanade do Atlantika, i ponovno se zrakoplovom vratio u Europu. Od Portugala je pedalirao do Zagreba i tako postao prvi Hrvat u povijesti koji je obišao svijet električnim biciklom te pritom oborio rekord i upisao se u Guinnessovu knjigu rekorda.

Ljeto na Islandu

Na ljeto se sprema na Island, to je, tvrdi, posljednji projekt koji radi na električnom biciklu. Nakon puta oko svijeta, putovanja do Nordkappa i testiranja električnih bicikala u raznim uvjetima, odlučio je da ne želi više testirati svoje zdravlje.

Sada mu je trideset i sedam godina i svjestan je da će, nastavi li s ekstremnim pothvatima, biti neželjenih posljedica, a to si ipak ne želi priuštiti. Usto, nije mu cilj ništa “odrađivati”, u 12 godina svoje je, smatra, odradio.

Na Islandu će ostati dva mjeseca. Plan je automobilom doputovati do Danske, dva dana se voziti trajektom do Islanda, a onda počinje avantura u kojoj će kombinirati bicikl, automobil i planinarenje. Tijekom srpnja i kolovoza prikupljat će materijale za reportaže i za novi putopis.

“Idem tamo tražiti ljudske priče. Nakon toga izdat ću fotoknjigu s više od 300 stranica, već sam zatražio ponudu za tisak. Fotografije će biti predivne, tamo s mikrovalnom napraviš dobru fotku”, smije se Jurić koji je već izdao četiri putopisa – Marijanov put, Na rubu, Cestom leda do kraja svijeta i Put sjevera.

Upoznajmo Hrvatsku

Jedan od projekata na kojem sada radi je i Upoznajmo Hrvatsku, a na tome će raditi nekoliko godina. U planu mu je napraviti internetsku stranicu, objavljivati reportaže, fotografije i video materijale na društvenim mrežama i televiziji, a sve s ciljem kako bi približio domaćem stanovništvu što se sve u Hrvatskoj može iskusiti i vidjeti.

“Ove godine idem na Krk, Cres, Lošinj, proći ću Dinaru, Vrgorac i Slavoniju. Svake godine planiram pokriti nekoliko lokacija u različitim regijama. Za početak ću se usmjeriti na prirodna bogatstva i aktivnosti u prirodi poput planinarenja i bicikliranja, a u kasnijim fazama napravit ću i vodič što se još može raditi, jesti i slično”, kaže Jurić dok nonšalantno vadi nekoliko krpelja iz Eninog krzna.

Stalno su u prirodi pa im je to svakodnevica. Ena mirno sjedi i ne vidi se na njoj uznemirenost kakvu pri istoj radnji znaju pokazivati kućni ljubimci.

Čovjeku koji putuje ne treba puno

Ena i Max, kao ni njihov ljudski suputnik, ne vode tipičan život. Jurić je 2022. godine prodao kuću, što je bio šok za njegovu obitelj, a on je tada, tvrdi, dobio vjetar u leđa. Nije više osjećao omču oko vrata, samo slobodu.

“Zamislim gdje bismo mogli ići i vozim nas tamo. Od proljeća do rane jeseni živim u autu. Imam krovni šator, solarni tuš, kuhalo, s nama je uvijek moja foto oprema i naše stvari. Po cijele dane smo u akciji. U autu samo putujemo i spavamo.

Preko zime unajmim stan. Sad sam bio mjesec i pol na Papuku. Unajmio sam po povoljnoj cijeni vikendicu i napunio baterije planinareći i vozeći bicikl. Nedostajalo mi je planinarenje. I sad je s odmorom gotovo, do rujna nema stajanja”, govori nam Jurić čije putšestvije, razmišljanja i doživljaje vjerno prati zajednica na društvenim mrežama. Često su mu ta online poznanstva na putu osigurala smještaj i hranu, a ponekad prerasla i u prava prijateljstva.

Čovjeku koji putuje ne treba puno stvari, samo kvalitetnu opremu, nešto hrane, stabilan um i čvrstu volju. U svom je nomadskom životu Jurić postao neopterećenom materijalnim. Nekoć je, kaže, stvari skupljao poput hrčka i puno se više vezao uz stvari.

“Prije si puno toga nisam mogao priuštiti. Kad mi je tata preminuo, ostali smo bez ičega, ja freelancer u počecima, brat sezonac na moru, majka bez primanja. Bilo je teško, morao sam prodati svoju gitaru. Dugo je vremena prošlo dok si nisam mogao kupiti novu, ali evo, sad je nemam kad svirati. Općenito, kroz godine sam nakupio mnogo stvari o kojima sam sanjao. U međuvremenu sam shvatio da mi te stvari više ne trebaju. Ovaj način života nije skroman, nego jednostavan. Sada samo želim prenijeti što više toga drugima, boraviti u prirodi i raditi reportaže. Svaki slobodni euro štedim za bolji objektiv da mogu snimiti životinje iz daljine i pritom ih ne uznemiravati i ometati”, objašnjava Jurić kojem trenutno osobna imovina stane u automobil.

Iza sebe bi volio ostaviti što više dobrih knjiga, reportaža, fotografija te poslužiti kao inspiracija drugima. Misija mu je i samom truditi se da postane bolji čovjek, smanjiti ego na minimum, biti na ulici baš onakav kakvim se predstavlja na društvenim mrežama.

Sam se razočarao, ispričao je, upoznavši ljude koji su proputovali cijeli svijet i bili mu uzori jer je shvatio kako im je bitan samo novac. Ne voli riječ influencer ni kada ga se tako naziva, ali, ističe, svi mi utječemo jedni na druge.

“Drago mi je čuti kad nekoga potaknem da napravi dobru stvar, da nađe sebe. Jedan je dečko zbog mene otišao na Nordkapp, ali ne moraju svi to napraviti. Dovoljno je samo da nakon predavanja razmisle žive li život onako kako žele? Jesu li sretni? Ja sa svojim životom nisam bio sretan. Sad sam itekako sretan. Promatranjem prirode naučio sam se strpljenju i da se, jednom kad se dogode, neke stvari više ne mogu promijeniti. Nema smisla trošiti razum, živce i zdravlje na ono što se ne može promijeniti, pogotovo u međuljudskim odnosima”, dodao je.

70 tisuća kilometara godišnje

Nomadski život daje mu slobodu da istražuje svijet oko sebe, što ponekad podrazumijeva i devet sati iščekivanja medvjeda koji se na kraju ne pojavi. Neke fotografije uslika, neke samo sačuva u svojoj memoriji. Gotovo svakodnevno svjedoči izlasku i zalasku sunca, a nakon 12 godina konačno može reći i kako može živjeti od onoga što radi.

“Bilo je jako teških dana i shvatio sam da moram biti one man band i sve raditi sam. Tako sam rastao, razvio organizacijske sposobnosti, usavršio se u traženju sponzora i pisanju projekata. Put oko svijeta je bio raspisan na 76 stranica. Kad ponudim projekt sponzorima, on je zaokružen, uključuje ideju, foto i video materijale, promociju, podatke gdje će se to objaviti, koliki će biti doseg. Pred njih stavim gotov proizvod i onda mogu reći i cijenu. Nisu to neke cijene, živimo u Hrvatskoj, ali dovoljno je za život koji vodim”, kaže Jurić koji je svojedobno započeo studij ekonomije, ali nakon dvije godine ga je prekinuo.

Na pitanje koje je njegovo zanimanje odgovara da ne voli kada ga svrstavaju u ladice. On je, tumači, osoba koja se voli izražavati na različite načine, kroz vožnju biciklom, fotografiju, video, pisanu riječ, predavanja.

On nije dovršen projekt, nije samo biciklist kako ga vole predstavljati, život ide i on se razvija. Ide u smjeru onoga što ga zanima, a to često nije samo jedan smjer. Definicije nisu nešto na što pristaješ kada si otvoren za nove vidike, dokazuje Jurić.

Godišnje napravi po 70 tisuća kilometara, takav način života, kaže, znači i odvojenost od obitelji i gotovo nikakav privatni život. No, vidio je on na putu životnih i romantičnih epizoda koje nikada neće zaboraviti. Tako nam je ispričao kako je 2013. godine tri dana biciklom putovao Alpama sa sedamdesetšestogodišnjom gospođom.

Njezin je bicikl bio pretrpan, ali uspjela je prijeći sve izazove. Tisuću kilometara dalje, ponovno su se sreli, uspjela je. Vidjeli su se i iduće godine kada je išao kroz Nizozemsku. Tamo ga je upoznala sa svojim dečkom s kojim se s navršenih 78 godina zaputila biciklima do Kine. “To mi je jedna od dražih priča”, smješka se Jurić dok se nad nama gasi danja svjetlost.

Prije no što ih cesta odvede do Delnica, još nam kaže kako ima puno predivnih mjesta, no kako su njemu najljepši Durmitor, Velebit i Slavonija. Možda kad bi baš morao samo jedno izabrati, nema tu puno dilema, to je njegov rodni kraj.

“Ima možda i puno ljepšim mjesta, ali kad zakoračim tamo na brda, znam svaki puteljak i opet nešto novo vidim svaki dan. Volim sjesti i gledati prirodu, životinje, stvari koje ne možeš novcem kupiti”, pomalo sanjalački odgovara Jurić dok se njegovi sudružnici veselo vrpolje spremni malo protegnuti noge, čeka ih još dug, dug put.