Zašto umjetnik danas mora razmišljati kao menadžer – priča Marka Kusmuka
Postoje momenti u razgovoru sa Markom Kusmukom kada shvatite da pred sobom nemate samo slikara, već i čovjeka koji o svojoj karijeri razmišlja na poslovan i strateški način. I zato priča o njemu nije samo priča o umjetnosti, obrazovanju ili nagradama, čiji broj jeste značajan, već i o generaciji umjetnika koja prepoznaje koliko je danas važno biti ne samo stvaralac već i znati kako graditi vlastitu vidljivost na tržištu. „Gdje god odeš u svijetu, ako se baviš nekim ozbiljnim poslom, ti gledaš da pokriješ sve one stvari koje su prateće oko tebe. Nije tvoje kao umjetnika samo da sjediš i crtaš, nego da razmišljaš i o tome kako i kome se to može ponuditi”, kaže Kusmuk za Forbes BiH.
Prvih godina, prisjeća se, nije odbijao poslove. Osim što je slikao vodio je i operativni dio svoga posla.
Danas taj posao umjesto njega rade galerije. „Naravno, i dalje brineš o svom radu; kako kotira, šta se dešava s tvojim imenom…Međutim, čim te galerija preuzme, ona preuzima i veći dio poslova, pa si sve manje PR i menadžer ili neko ko brine o transportu, carinskim paprima i slično, što sam sve ranije znao raditi i sam, a sve više si samo slikar”, kaže nam.
Sarajevo, Rim, Beograd
Školovao se u tri sredine. U rodnom Sarajevu je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, u Rimu je magistrirao slikarstvo, na Accademia di Belle Arti u klasi profesora Desideria Sanzija, a potom upisao interdisciplinarne master studije na beogradskom Univerzitetu umjetnosti, u klasi teoretičara Miška Šuvakovića, da bi 2016. godine, također u Beogradu, doktorirao na Fakultetu za umjetnost i dizajn.
Njegov rad prepoznat je i kroz nagrade; među kojima je i prestižna nagrada Zlatni lav iz Venecije. O vlastitoj galeriji u ovom trenutku ne razmišlja. U nekoj bližoj budućnosti, prije sebe vidi, priznaje nam, kao gostujućeg profesora na Akademiji.
I Sarajevo, Rim i Beograd, ostavili su traga na njegov umjetnički izraz, i u svakom je gradio krug ljudi oko sebe koji imaju interesovanje za umjetnost i koji o umjetnosti žele znati više. Tako se u njegovom ateljeu ne razgovara samo o slikama, već se povede razgovor i o organskim vinima, otvori temu o zdravlju, svakodnevnici…
„Kada uđu kod mene u atelje, moja priča im se dopadne, pa vole dovesti i svoje prijatelje kako bi i oni kupili nešto za sebe. Tako sam izgradio krug kolekcionara koji sakupljaju isključivo moje radove. Kroz razgovor uključim umjetnost na način da im to postane novo interesovanje, nova vrsta zabave. Kad od mene kupe sliku i negdje je postave, to već postaje slika za komunikaciju, a ne slika koja samo stoji da ukrasi dio zida.“
Kusmukov put do današnjeg statusa priznatog i traženog umjetnika, vodio je kroz mrežu međunarodnih konkursa. Još u vrijeme dok se školovao u Italiji shvatio je da se vrata galerija neće otvoriti tako lako, jer je i “dvije hiljade” drugih školovanih, uspješnih slikara, čekalo priliku kao i on.
„Sjedio sam u ateljeu i radio; šta god bih uradio novo, poslao bih na neki konkurs. U tom trenutku mi je bilo bitno da obezbijedim svoju egzistenciju, da mogu normalno da funkcionišem i da širim svoj krug ljudi. Onda su počeli da me zovu: prvo konkurs u Milanu, gdje sam ušao među deset najboljih, pa poslije toga Venecija, i stvari su se počele okretati. Malo se pročulo, pa su i galerije počele zvati mene, i tako je to krenulo.
Kad su počele da stižu ozbiljne nagrade, poput Zlatnog lava u Veneciji, Ostena u Makedoniji, nagrade Fondacije Vladimir Veličković, tek tada su galeristi, kolekcionari, trgovci i posrednici počeli da se okupljaju oko mene. Sad već počinju mene da traže. Dolazi čovjek u fazu da im više nije toliko bitno šta si ti naslikao, nego da je to Kusmuk, da ima tvoj potpis“, govori nam.
“Dijalog transformacije”
Markove radove publika u Sarajevu je imala priliku da vidi ovog augusta na izložbi “Dijalog transformacije“ na Akademiji likovnih umjetnosti. „Dijalog transformacije“ obuhvatio je sedam Markovih slika i sedam skulptura britanske umjetnice Juliet Walker. Njihova zajednička izložba bila je i najava ovogodišnjeg TermagArt festivala, koji se održao na Jahorini krajem augusta. Iako su mu predlagali da se izložba održi u nekoj od galerija u Sarajevu, on je, priča nam, insistirao da to bude Akademija likovnih umjetnosti, na kojoj je sve u njegovom slučaju i počelo; od studija do prve, diplomske izložbe.
“Kustosica Anja Bogojević predložila mi je nekoliko umjetnika za zajedničku izložbu, i ja sam odabrao Juliet Walker, zato što sam već negdje u glavi zamislio kako ta postavka može izgledati. Njene skulpture, koje su u metalu, imaju podlogu od ogledala u kojoj se oslikavaju moje slike. Tako da se to i tehnički i vizuelno, na neki način još više izmiješalo. Na licu mjesta, kad smo donijeli slike i skulpture, trebalo nam je dva-tri pokušaja da to složimo tako da bude povezano i da se moje slike nadopunjuju s njenim skulpturama“, govori Kusmuk.
Kusmuk: “Emocija je primarna na mojoj slici”
Kada gledate Markove slike, vidite da on važnost daje ljudskoj figuri. Zašto mu je ona toliko važna i zašto upravo na uho stavlja poseban fokus, kaže: “Zato što je emocija primarna na mojoj slici, a nju ćemo najlakše prikazati kroz čovjeka, kroz figuraciju, kroz ono što na nečijem licu možemo da osjetimo. Odatle dolazi i deformacija tog lica da bi prenijelo tu emociju; od straha preko iznenađenja, pa do nekih lijepih, subtilnih momenta. Filter svega onoga što primimo u našem tijelu, što vidimo, čujemo, osjetimo, prikazao sam kroz uho, zato što ono u nekim momentima zacrveni, kao crveno svjetlo na semaforu. Kao filter koji se začepi, kada nam postane dosta svega onoga što čujemo i unosimo u sebe, tako i to uho postane odbrambeni mehanizam koji sve što je ružno zadrži mimo nas, pa mi možemo da se odbranimo od toga”, pojašnjava i dodaje kako uho nosi i elemente balansa i ravnoteže.
“Kroz srednje uho nam je omogućeno da stojimo ravno, a kroz to uspravno držanje održavamo svoj balans, dostojanstvo i sve ono što nosimo sa sobom. Ali, ima i jedan element koji je meni izuzetno interesantan, a to je likovni element. Naprimjer, kada prvi put vidimo čovjeka, njegove oči, nos, usta, sve je to super, ali uho je najkarakterističnije. Zašto? Zato što, gdje god da ga projektujete; na šolju naprimjer ili loptu; taj predmet dobija oblik portreta i postaje lice. I meni je sa uhom bilo najlakše svoj rukopis pretočiti u likovnu formu. A neko će opet da vidi nešto drugo u njemu, pa onda ja i volim da ostavim stvari onako, ne razjašnjeno do kraja, da bi neko rekao: ‘aha, pa to uho meni predstavlja nešto drugo’. Volim to da čujem”, govori Kusmuk.
Izložbe od Italije, Turske, Njemačke, do dalekog Japana i Kine
Naš sagovornik izlagao je u različitim sredinama, na nekim od najvećih tržišta umjetnosti, od Italije, Turske i Njemačke, preko regiona, do dalekog Japana i Kine. I, upravo u razvijenom ekonomskom sistemu, on vidi najveću razliku između Balkana i zapadnih umjetničkih tržišta.
„Najveća razlika je samo tržište, odnosno razvijeni ekonomski sistem gdje ljudi u svoje slobodno vrijeme, kada obilaze umjetnost, dolaze na sajmove umjetnosti. Toga kod nas, nažalost, još uvijek nema. Međutim, po Evropi već postoji desetak do petnaest ozbiljnih sajmova na kojima se galerije predstavljaju. Naravno, na svim sajmovima koje sam obišao postoje i naše galerije koje predstavljaju umjetnike, ali nema naših ljudi koji dolaze i kupuju slike.
Slika kao imovina u koju vrijedi investirati
Sajmovi su postali izuzetno interesantni i predstaviti se na njima je važna stvar. Privlačni su i za velike i ozbiljne galerije da se na njima predstavljaju, također kolekcionari prate kalendare, gledaju gdje je i kada koji, pa se putuje po tim gradovima i sajmovi se obilaze“, pojašnjava naš sagovornik.
Posmatrati umjetnost samo kroz prizmu estetskog doživljaja nije dovoljno. Dok neki ulažu u nekretnine ili dionce, postoje i oni koji biraju umjetnost kao imovinu za investiranje. Marko priznaje da već ima kolekcionare koji u njegove radove ulažu značajna sredstva, a jedan od njih posjeduje petnaestak njegovih slika, čija vrijednost se od 2020. godine udvostručila.
„Dok je čovjek svjestan, dok funkcioniše i dok radi, ne postoji nijedan slikar kojem je cijena padala. Postoje samo oni kojima je išla uzlaznom putanjom, nije možda imala tako veliki pik, ali je jednostavno rasla. I to prepoznaju ljudi”, kaže on i ne krije da pomalo i zavidi upravo kolekcionarima koji posjeduju veći broj njegovih radova nego što ih on sam ima. U Bosni i Hercegovini, kaže, postoji kolekcionar koji ima čak 35 njegovih djela. Kada uđe u prostor u kojem su njegove slike, osjeća žaljenje što i sam nije sačuvao veći broj vlastitih radova.
Dva ateljea
Kusmuk danas posjeduje dva svoja ateljea, jedan u Beogradu, gdje živi sa porodicom i drugi u Sarajevu. Slikarstvo, međutim, za njega nije samo profesija već i dio porodičnog nasljeđa, budući da je i njegov otac Zoran slikar. Kako njegov otac nije na njega vršio pritisak da krene njegovim stopama, već mu je ostavio slobodu da sam izabere svoj put, tako ni on danas ne nastoji utjecati na izbore svoje djece, iako, kaže zadovoljno, oboje imaju dara za slikanje.
“Sin Saša ima četrnaest godina, a kćerka Anika deset. Saša je već sa tri godine jako dobro crtao i volio je to raditi po čitav dan. Pošto je i moj otac slikar, nas trojica smo napravili izložbu pod nazivom “3 plus 33 plus 63”, prema našim godinama. Bilo je simpatično, organizovali smo je za svoje društvo, na Jahorini, u Termagu.
Jednu Sašinu sliku sam poslao na viber svom profesoru, kod koga sam tada bio na doktorskim studijama, i pitao me ko ju je radio. Kada sam mu rekao da je to moj sin, rekao mi je: ‘a ja se obradovao, mislio da si ti’. Međutim, Saša je sada više okupiran fudbalom, došlo je SP, tražio je samo dres i kopačke, a crtanje ga zanima ako treba nacrtati nekog fudbalera.
Kćerka Anika također lijepo crta. Zadam joj zadatak, kao što sam ga ja imao kada sam i sam počinjao crtati, negdje u petom ili šestom razredu; tada me je to počelo ozbiljnije interesovati, ona crta bolje nego što sam ja u njenim godinama. Ipak, to ništa ne mora da znači, jer sve zavisi od kontinuiteta i interesovanja koja se mogu vremenom promijeniti kod djece. Zato se time ne opterećujem”, kaže Kusmuk na kraju razgovora.
