Sjećanje na Wintona: ‘Britanski Šindler’ koji je spasio stotine djece od nacista

Nevjerovatna priča o tome kako je Nicholas Winton – koji je kasnije nazvan “Britanski Šindler” – spasio stotine djece od Holokausta, ispričana je u novom filmu. Ekskluzivni BBC snimci prikazuju trenutak kada je Winton upoznao neke od djece koju je spasio.

U februaru 1988. Vera Gissing je sjedila sa suzama u očima u BBC TV studiju dok je bila predstavljena Nicholas Winton-u , čovjeku koji joj je spasio život.

Obuzeta emocijama, uhvatila je njegovu ruku i zagrlila tada skoro 80-godišnjeg muškarca, koji je organizovao njen bijeg iz Praga koji su okupirali nacisti samo nekoliko mjeseci prije izbijanja Drugog svjetskog rata.

Četrdeset i devet godina ranije, 10-godišnja Vera, rođena Věra Diamantova, zajedno sa svojom 15-godišnjom sestrom Evom, spakovana je u voz pod nazivom “Kindertransport” sa stotinama druge jevrejske djece na putu za Britaniju.

“Nikada neću zaboraviti kako sam mahala roditeljima u znak pozdrava i odjednom sam se osjećala jako uplašena jer sam uhvatila izraz straha na suzama umrljanim licima mojih roditelja. Svuda oko nas bili su njemački vojnici”, prisjetila se ona.

Vera više nikada neće vidjeti nijednog od svojih roditelja. Od rođaka koje je ostavila tog dana, svi osim troje će biti ubijeni u Holokaustu. Bila je samo jedno od stotine djece koju je Winton spasio od iste sudbine.

Izvanredna priča o tome šta je Winton uradio ispričana je u filmu Jedan život , u kojem glumi Anthony Hopkins . Film je dobio naziv po izreci u Talmudu, knjizi jevrejskog zakona, “ko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet”.

Širi svijet možda nikada ne bi saznao za njegove izuzetne humanitarne napore da njegova žena nije otkrila kofer na tavanu njihove kuće u Maidenheadu u Engleskoj. Sadržao je spomenar u kojem su navedena imena i fotografije djece kojoj je pomogao da pobjegnu .

Winton je bio sin njemačkih i jevrejskih roditelja, koji su promijenili svoje ime i krstili ga u anglikansku crkvu u nastojanju da se integriše u britanski život.

Iako je po zanimanju bio berzanski mešetar, Winton je također bio posvećeni socijalista sa interesom za međunarodne poslove. A do 1938. godine, preko svojih porodičnih kontakata, bio je svjestan opasnosti s kojom se suočavaju jevrejske porodice na teritorijama koje su okupirali nacisti.

Na nagovor svog prijatelja i kolege socijaliste Martina Blakea, otputovao je u Prag kako bi pomogao izbjeglicama koje su bježale od progona u pripremama za Drugi svjetski rat.

Kada je stigao, bio je užasnut onim što je vidio. Grad se brzo punio ljudima koji su pokušavali pobjeći od nacista, od kojih su mnogi Jevreji, iz Njemačke, Austrije i Sudeta, dijela Čehoslovačke koji je Hitler anektirao. Izbjeglice su živjele u bijednim uslovima u prepunim kampovima i, s približavanjem zime, bore se da prežive.

Posebno je bio uznemiren očajničkim položajem brojne djece tamo i odlučio je da se nešto mora učiniti da ih se spasi. I tako je počela akcija spašavanja koja je postala poznata kao “Češki Kindertransport”.

Radeći u početku iz svoje sobe u hotelu Europa u Pragu, sa svojim kolegama Martinom Blakeom, Doreen Warriner i Trevorom Chadwickom, počeo je da snima imena porodica s kojima je razgovarao, a koje su očajnički željele da svoju djecu odvedu na sigurno.

Nicolas je pisao pisma tražeći pomoć vladama i ambasadama širom svijeta. Gotovo svi su ga odbili. Švedska je pristala da primi neke od njih, kao i Britanija, pod uslovom da mogu identifikovati porodice koje su spremne da se brinu o djeci. Iako je bio samo običan britanski državljanin, postao je uvjeren da može organizirati evakuaciju ovih mladih izbjeglica vozom i pronaći im sigurno utočište u Velikoj Britaniji.

Nakon tri sedmice vratio se u London i bacio se u potragu za pronalaženjem porodica koje bi ugostile djecu i način da organizuju njihov siguran prolaz kroz Evropu i Britaniju. Njegovi prijatelji Chadwick i Warriner ostali su u Pragu kako bi odatle koordinirali projekt.

Danju je i dalje radio na berzi, ali svake noći od 16 sati do kasno uveče je uporno radio na kraju svoje češke operacije spašavanja u Londonu, organizirajući dozvole i putne naloge za djecu.

Uprkos ogromnim organizacionim izazovima i administrativnim preprekama, on je neumorno radio na prikupljanju potrebnih sredstava za depozit od 50 funti (oko 4150 funti danas) po djetetu, iznos koji je britanska vlada tražila da omogući njihov eventualni povratak kući.

Frustriran tromošću i samozadovoljstvom britanskih vlasti, počeo je upućivati ​​direktne novinske apele porodicama da udome djecu, organizirajući smještaj i lično uvjeravajući potpune strance da uvedu djecu. Uspio je da fotografiše djecu na svojoj listi dok je bio u Pragu i te uđasne slike su se pokazale presudnim u osiguravanju njihovih domova.

Prvi voz sa djecom izbjeglicama napustio je Prag 14. marta 1939. Sutradan su njemačke trupe okupirale cijelu Čehoslovačku.

Boreći se s birokratijom i ispunjen rastućim osjećajem očajničke hitnosti, Winton je počeo krivotvoriti ulazne dozvole za Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje su sporo stizale.

Između marta i augusta 1939. godine, ukupno osam vozova sa 669 djece, od kojih su većina bili Jevreji – iako je bilo djece koja su bila i političke izbjeglice – napustilo je Prag, prolazeći kroz Njemačku i Francusku do Britanije. Na stanici Liverpool Street u Londonu, dočekali bi ih Winton i njegova majka, prije nego što bi ih pokupile njihove usvojene porodice.

Vera Gissing i njena sestra pobjegle su iz Praga na Kindertransportu u julu 1939. godine. Prihvatile su ih dvije odvojene porodice, a Vera je ostala u siromašnoj metodističkoj porodici Rainfords u blizini Liverpoola.

Prisjetila se da ih je upoznala na stanici. “Kada me je moja hraniteljica prvi put vidjela, zovem je moja mala engleska majka jer je tako mala, suze su joj lile niz lice i zagrlila me je i rekla neke riječi koje nisam razumjela, ali sada znam da je rekla” Bićeš voljena.” I bila je u pravu, voljena sam.

“Imali su vrlo malo novca, ali su imali srce veliko kao kuća. Činili su sve što su mogli da me usreće. Imala sam mnogo sreće.”

Mnogi se nisu spasili

Deveti voz sa 250 djece trebao je krenuti 1. septembra. Ali tog dana je Njemačka napala Poljsku, objavljen je rat i granice su zatvorene. Djecu koja je trebala otići su njemački vojnici odbili na stanici.

Dvoje od te djece bili su rođaci Vere Gissing. Oboje će kasnije umrijeti u koncentracionom logoru Bergen-Belsen. Procjenjuje se da je od 15.000 jevrejske djece iz Čehoslovačke poslane u logore, manje od 150 djece je preživjelo rat.

Nakon što je rat objavljen, Winton se registrovao kao prigovarač savjesti i služio kao vozač hitne pomoći u Normandiji. Bio je jedan od ljudi evakuisanih u Dunkerku. Godine 1940. ukinuo je status prigovarača savjesti i pridružio se RAF-u. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, radio je za Međunarodni komitet za izbjeglice, preuzimajući poslove koje su opljačkali nacisti i prodavao ih za prikupljanje sredstava za jevrejske organizacije, a kasnije i za Međunarodnu banku u Parizu gdje je upoznao svoju suprugu Grete Gjelstrup. .

Kada istraživači BBC-ja saznao za Wintonovu priču, pozvali su ga da se pridruži emisiji kao člana publike. Winton je vjerovao da bi mogao imati informacije koje bi pomogle bilo kojoj djeci Kindertransporta da uđu u trag svojim porodicama.

Voditeljica programa, Esther Rantzen, pokazala je spomenar koji je držao Winton, u kojem su zabilježeni detalji o 664 djece. Kasnije istraživanje će identificirati još petero djece koja su ušla u Britaniju putem Kindertransporta koji je on organizirao.

Sjedeći u publici, Winton je u veoma emotivnom susretu predstavljen troje djece koje je pomogao spasiti, od kojih je jedno bila Vera. Niko od djece nije znao ko ih je spasio od ubistva. Četvrto dijete, Rudolph Wessely, također je bilo u publici. On i Winton su se slučajno sreli 1970-ih kada su oboje radili za dobrotvornu organizaciju koja je obezbjeđivala smještaj za starije ljude.

Program je izazvao snažan i emotivan odjek javnosti i nekoliko mjeseci kasnije Winton je ponovo pozvan u emisiju To je život! Još jednom se našao u prvom redu publike – ali ovoga puta, za njega nepoznato, publiku su činila djeca Kindertransporta, koja su stupila u kontakt sa produkcijom da pitaju mogu li se lično zahvaliti Wintonu.

Tokom programa, u sada već kultnom trenutku koji je pregledan milionima puta na YouTube-u, voditeljka Esther Rantzen upitala je publiku u studiju: “Da li iko ovdje večeras duguje svoj život Nicholasu Wintonu?”

Više od dvadesetak njih, čije je živote spasio, tada odraslih ljudi , diglo se na noge da se nasmiješi, aplaudira i izrazi zahvalnost skromnom, saosjećajnom i odlučnom čovjeku koji im je osigurao preživljavanje s nacističkom brutalnošću.