Ognjan Božić za Forbes BiH: Kina sustiže Ameriku u svemirskoj utrci, Evropa kasni

Svijet se geopolitički mijenja, i u toj borbi za političku i vojnu prevlast istovremeno se odvija i jedna druga borba o kojoj se ne govori toliko često, a to je nadmetanje velikih sila u istraživanju i osvajanju svemira. Jedan od vodećih stručnjaka za raketni pogon i svemirske tehnologije, Bosanac, Ognjan Božić, koji iza sebe ima dvije uspješne karijere, jednu u bivšoj Jugoslaviji, a drugu u Njemačkoj, gdje danas živi, za Forbes BiH pojašnjava kako trenutno izgleda nova svemirska geopolitika, ko vodi u globalnoj utrci između SAD-a i Kine i koje pozicije zauzimaju male zemlje.
„Neosporno je da je u toku utrka između USA i Kine u razvoju novih tehnologija, a posebno u oblasti astronautike i raketne tehnike“, kaže Božić.
Glavni cilj utrke je, dodaje, ko će prvi spustiti astronaute na površinu Mjeseca, a potom u prvoj fazi formirati privremene nastambe (kampove), a u kasnijoj i trajna naselja sa stotinama stanovnika, koja bi služila kao „odskočna“ daska za letove prema Marsu i obratno.
„Ta naselja bi bila formirana između 2035. i 2050. godine. Vizija Elona Muska je formiranje stalnih baza na planeti Mars oko 2050. godine“, kaže on i dodaje: „Amerika je, što bi rekli, za nos ispred Kine, međutim Kina ubrzano sustiže Ameriku i ishod te trke je neizvijestan. Lako je moguće da u narednom periodu, pošto iza nje stoji kompletno državno rukovodstvo, Kina prva ostvari taj cilj. Situacija je napeta i na nama je da gledamo šta se dešava. Bit će vrlo zbudljivo.“
Rusija je zbog rata kojeg vodi u Ukrajini finansijski iscrpljena i nije u mogućnosti, govori Božić, samostalno da se uključi u ovu trku, već se pridružila Kini preuzimajući dio projekta.
Kada je riječ o drugim zemljama, Indija, pojašnjava on, iako velika zemlja sa 1,2 milijarde stanovnika nema planove da u bližoj budućnosti šalje astronaute u svemir.
„Raspolaže sa raketama nosačima koji mogu u nižu orbitu oko zemlje uvesti koristan teret do približno 20 tona, ali ih ona prvenstveno koristi za lansiranje satelita koji bi mogli služiti obrazovanju narodnih masa i lansiranje osmatračkih satelita za civilnu i vojnu upotrebu. Prije nekoliko godina je uspješno spustila letjelicu (lander) na površinu Mjeseca, što u posljednjim misijama nije uspjelo ni Sjedinjenim Američkim Državama niti Rusiji“, kaže Božić.
Evropa ima vlastiti svemirski program, ali kasni za velesilama
Govoreći o Evropi, EU kaže on, ima vlastiti svemirski program za letove u svemir koje realizuje preko ESA-e (European Space Agency) i njenih kooperanata, ali nema vlastite kapacitete za slanje astronauta u svemir.
„Tehnološki kasni u razvoju za velesilama oko 10-15 godina, što kroz povećane investicije mora nadoknaditi u bliskoj budućnosti“, kaže Božić napominjući kako će se broj zemalja koje posjeduju vlastite svemirske programe širiti u budućnosti.
„Srednje velike zemlje kao što je Japan imaju vlastite svemirske programe, ali ne i kapacitet da lansiraju vlastite astronaute u svemir. Vlastiti svemirski program, dodaje on, ima i Izrael, a uskoro će ih dobiti i Brazil, Turska, Saudijska Arabija i Malezija.

Mnogo je titula koje se vezuju uz ime našeg sagovornika. Njegova životna i profesionalna priča je i priča o ponovnom građenju karijere, istrajnosti i uspjehu izvan svoje rodne sredine. Božić je rođen u Zenici 1953. godine. Od svoje šeste godine živio je u Sarajevu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Godine 1979., diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, nakon čega se zaposlio u vogošćanskom Pretisu. Nastavnu djelatnost počeo je kao asistent na predmetima Parni kotlovi i Programiranje u jeziku FORTRAN na Mašinskom fakultetu, gdje će kasnije biti i docent u oblasti obrambenih tehnologija, međutim, 1988., napušta fakultet i počinje raditi u Vazduhoplovnom remontnom zavodu Orao u Rajlovcu kod Sarajeva. 1992. godine kao izbjeglica svoj dom pronalazi u Njemačkoj, gdje ga je, kako kaže, prihvatila šira familija. U Njemačkoj je do 1996. godine radio u firmi Božić GmbH na održavanju kompjuterske tehnike, nakon čega, te iste godine, zaposlenje dobija na Tehničkom Univerzitetu Braunschweig na Institutu za tehniku prenosa toplote i sagorijevanja. Na ovom fakultetu će uspješno i doktorirati 2002. godine.

Karijera u Njemačkoj
Nabrojati sve projekte na kojima je Božić radio traži više od jednog novinarskog teksta. Ali, ukoliko bi se jednostavnim jezikom objasnila suština njegovog rada, onda bi najbolji opis bio da je život posvetio u potrazi za rješenjima – kako da rakete sigurno lete kroz atmosferu i kako da se bezbjedno vrate na Zemlju. U Njemačkom centru za vazduhoplovstvo i svemirska istraživanja (DLR) proveo je 20 godina kao istraživač, baveći se hemijskim raketnim pogonom, aerotermodinamikom svemirskih vozila pri povratku u atmosferu Zemlje, mehanikom leta raketnih letjelica, analizom sistema za lansiranje u svemir kao i razvojem elektromagnetskih ubrzivača (MHD i RAILGUN).
Gradeći međunarodnu reputaciju u svojoj primarnoj profesiji, Božić je također imenovan i za počasnog profesora na Tehničkom univerzitetu Braunschweig, te je član prestižnih društava, između ostalog i Međunarodne akademije za astronautiku sa sjedištem u Parizu.
Analizirajući svoj radni vijek u DLR-u izdvaja nekoliko važnih projekata; učešće na razvoju koncepta tzv. Liquid Fly Back Boostera, rakete koja je bila kombinacija Ariane 5 i dva boostera na tečni raketni pogon koji su bili prikačeni na tu letjelicu. Cilj studije je bio da se ispita mogućnost smanjenja troškova lansiranja satelita i svemirskih vozila, kroz uvođenje u upotrebu bustera na tečni pogon koji bi se mogli više puta koristiti, umjesto postojećih buster-raketa na čvrsti pogon, koji bi se odbacivali nakon jednokratne upotrebe.
Božićev zadatak je bio da pomoću moćnih superkompjutera i složenih kompjuterskih simulacija izračuna kako se zrak ponaša oko cijele rakete i koliki pritisak i toplotu trpe spojevi i čak 7 aktivnih motora u isto vrijeme. Sam proračun bio je ogroman: rješavao je 105 miliona jednačina i trajao više od dva mjeseca. Projekat, prisjeća se, iako je tehnički bio uspješan, na kraju nije prihvaćen, jer su njegovi troškovi bili veći od potencijalnih ušteda.

Drugi projekat, izrada studije „Moon Sample Return Mission 2016“, povjerio mu je profesor Bachem, član predsjedništva DLR-a, koji je u to vrijeme bio zadužen za svemirska istraživanja. Studija je, prisjeća se, imala za cilj da ispita mogućnost uspješnog spuštanja na površinu Mjeseca automatske letjelice koja bi prikupila uzorke tla uz pomoć rover vozila koji je u sebi nosila i vraćanje tih uzoraka na Zemlju. Uslov je bio da ta misija ne smije koštati više od jedne milijarde eura i da se pri tome maksimalno koristi do tada razvijena tehnologija i komponente proizvedene u Njemačkoj.
“Osobito je za ispitivanje tla bila interesantna zona oko polarnih kapa Mjeseca, koja je sadržavala vodu u formi naslaga leda, što je kasnije i potvrđeno. Također je bila interesantna i potraga za mineralima u kamenju, koji su mogli sadržavati izotope vodika (deuterium i tricijum). Ti bi se izotopi mogli koristiti kao gorivo u fuzionim reaktorima. Fuzioni proces je u eksperimentalnim uslovima već savladan, specijalno u Njemačkoj su ostvareni izuzetni rezultati u toj oblasti, i za očekivati je da za jedno 5 do 10 godina budu razvijena postrojenja za proizvodnju električne energije po znatno nižoj cijeni nego što je imaju sadašnje termoelektrane, za potrebe domaćinstava i stanovništva. U kasnijoj fazi, lakša verzija tog reaktora mogla bi u dijelovima biti dopremljena na Mjesec i montirana; prema procjenama, to bi oko 2040. godine moglo biti tehnološki izvodljivo, tom bi se električnom energijom snabdijevala i trajna naselja koja se planiraju na površini Mjeseca, kako od strane Amerike, tako i od strane Kine i Rusije, koje zajednički ulaze u projekat”, pojašnjava Božić.

Ekonomski benefiti
Svemirska industrija jedna je od najbrže rastućih industrija. Na pitanje koje ekonomske benefite donosi, naš sagovornik kaže da ova industrija prije svega ubrzava razvoj tehnologija koje su potrebne mnogim državama i koje imaju izuzetno dobru primjenu i na Zemlji.
„Vidite s kojom lakoćom danas komuniciramo širom zemaljske kugle uz pomoć satelita i tehnologije koja nam stoji na raspolaganju”, kaže Božić i podsjeća kako Evropska unija ima svoj sistem za navigaciju, Amerika svoj GPS, Rusi GLONASS, a na vlastitom sistemu radi i Kina.
“Kompletan život na Zemlji i saobraćaj kontrolišu se iz svemira i to ima refleksije i na normalan život ljudi”, govori on.
Posmatranjem mora, okeana i kopna iz svemira može se pratiti stanje u biosferi i štete koje u njoj nastaju. Također, mogu se procjenjivati ukupni prinosi i količine hrane neophodne za život, što direktno služi za predviđanje ponude i formiranje cijena na tržištu na osnovu raspoloživih zaliha.

Sateliti Sentinel
“Primjera radi, Evropa je lansirala satelite Sentinel. To je čitava serija satelita; mislim da je sada peti ili šesti satelit u orbiti, prilično teški sateliti koji treba jednu deceniju da ostanu u orbiti oko Zemlje, i oni vrše neprekidno snimanje svega što se događa na Zemlji, osobito u biosferi. Također, postoji i pitanje komunikacije između rukovodilaca i vlada, koja mora biti zaštićena od uticaja drugih velesila. Radi se dakle, i na razvoju tih tehnologija te pripremi lansiranja satelita za te specijalne namjene“, govori Božić.
Tokom svoje bogate karijere dr. Ognjan Božić radio je i na nekoliko projekata u okviru Jadranske aero-svemirske asocijacije (A3) gdje se posebno izdvaja studija dvostepene hiperzvučne rakete „VIHOR“. Govoreći o mogućnostima malih zemalja i ekonomija zapadnog Balkana da se uključe u savremenu svemirsku industriju kaže: “Hrvatska je upravo potpisala tzv. Memorandum o razumijevanju sa predstavnicima NASA-e, kojim bi se trebala uključiti u projekat Artemis čiji cilj je slijetanje ljudi na Mjesec. S druge strane, imam malo rezervi prema tom pristupu. Sigurno bi nam učešće u programu Artemis donijelo nova znanja i zalet u oblasti novih tehnologija i astronautike, međutim, pitanje je da li će Artemis zaista biti doveden do kraja, a uložena sredstva su jako velika, ili će program na svoj način preuzeti Elon Musk i njegova firma SpaceX, kao i firma Blue Origin Jefa Bezosa, koji imaju svoje planove, vrlo dobre za osvajanje i spuštanje na Mjesec. Program Artemis im ne može konkurisati, jer je raketa-nosač i čitav koncept tri puta skuplja od onoga što njih dvojica nude. Cijena jednog kilograma korisnog tereta da se dovede do Mjeseca u Artemisu iznosi 35 dolara, možda i više, a Elon Musk i Bezos će to ponuditi za nekih desetak dolara po kilogramu, tako da je to jako bitna razlika. S druge strane, podrška programu Artemis značila bi i smanjen budžet za ESA-u (Evropsku svemirsku agenciju), što bi s druge strane imalo za posljedicu da se manje novca ulaže u evropski samostalni program. To je moje mišljenje“, govori Božić.

Kako je raketa Dorado u amaterskim uslovima razvijena u BiH
Zatvorivši priču o budućnosti svemirske industrije, sa našim sagovornikom smo otvorili i stranice prošlosti te se razgovorom vratili u vrijeme bivše Jugoslavije i na njegov profesionalni put koji je u periodu od sedamdesetih do devedesetih godina, gradio u Bosni i Hercegovini.
Jedan od projekata bila je raketa Dorado. Kao glavni projektant konstrukcije ove rakete, dr. Božić se prisjeća njenog razvoja i značaja koji je imala za generacije mladih inženjera. Projekat je razvijan u amaterskim uslovima u tadašnjem Akademskom astronautičko-raketnom društvu Sarajevo, smještenom u Šenoinoj ulici. Dvostepena raketa Dorado bila je, kaže nam, demonstrator tehnologije s ciljem testiranja novog dizajna motora dužeg trajanja rada. U to vrijeme, prisjeća se, 15 sekundi za čvrste raketne motore bio je itekako značajan domet. Do tada su svi padobranski sistemi, što je bio slučaj i sa artiljerijskim raketama namijenjenim za osvjetljavanje bojnog polja noću, otvarani isključivo pirotehničkim mehanizmima, pa je i vojna industrija u BiH također bila zainteresovana za ove testove. Dorado je, prisjeća se Božić, donio drugačije rješenje. Uz pomoć teodolita i monokularnog durbina, položaj tačke apogeja je određen optički, a u njegovoj blizini nalazila se pirotehnička smjesa putem telekomandnog uređaja za aktivaciju, čiji su plinovi izbacivali padobran iz rakete. Glavni konstruktori rakete bili su Božić zadužen za konstrukciju i materijale, Mirza Jamaković za tehnologiju goriva, dok je Andrija Franjković razvio telekomandni uređaja u tranzistorskoj tehnici za otvaranje padobrana.


“Imali smo podršku i grupe mladih studenata tehničkih fakulteta u Sarajevu koji su s nama vrijedno radili i mi smo tu raketu realizovali. Ona je bila prikazana na kongresu Međunarodne astronautičke federacije u Dubrovniku 1975. godine.Međutim, finansiranje je bilo otežano. Jedini finansijer nam je bio Univerzitet u Sarajevu na čemu se moram Univerzitetu posebno i danas zahvaliti. Tako da nam je trebalo četiri godine da raketu završimo i dovedemo do lansiranja. Raketa je imala težinu od 68 kg i visinu leta do 1100 m (granica Troposfere). Lansirana je 1979. godine sa vojnog testnog poligona Kalinovik. Padobran se djelimično otvorio, ali je omogućio raketi da se sigurno vrati na zemlju bez oštećenja metalnog trupa”, kaže Božić i odgovara da li je Dorado imao šanse da preraste u komercijalni poduhvat.
“Da bi prerasla u neki profesionalni projekat, raketa bi morala prije svega da bude finansirana na sasvim drugi način i da učestvuje u tome veći broj stručajaka. Njena namjena nije bila da pređe u jedan takav projekat. Suština je bila da prikupimo potrebna tehnološka znanja koja bi koristila inženjerima u njihovom radu u tadašnjim fabrikama Pretis koja je proizvodila rakete ili naprimjer u Zrak-u.
Istine radi, trebam spomenuti da je pored našeg amaterskog društva na Mašinskom fakultetu dijelovalo i istraživačko-raketno društvo koje je osnovao i vodio moj dobri prijatelj Berko Zečević. U tom društvu su se isto pravile jednostepene i dvostepene rakete, međutim nisu imali takav domet i takvu opremu kao što je imala raketa Dorado”, govori Božić na kraju razgovora.
Video intervju za Forbes Magazin sa Ognjanom Božićem pogledajte na linku: