EKSKLUZIVNO Adis Billain Kutkut: Paklen je put od Sarajeva do Hollywooda, genijalan um bosanskohercegovačkog “Bjegunca”

Posmatrajući njegove radove kao dj-a, producenta, MC-ja, slušajući njegove beatove, način na koji poima vrijeme, te njegove zvučne kreacije u gaming industriji i Hollywoodu, poželite da ga upoznate lično. To sam i uradio i shvatio da pored sebe imam genijalan um.

Postavio sam sebi pitanje, da li je moguće da Bosna i Hercegovina ima ovakvog ganijalca? Ima! Lično sam se uvjerio na svjetskoj premijeri prvog bosanskohercegovačkog naučno-fantastičnog animiranog filma “Fugitive” 2022. godine u Sarajevu. Pozvao me lično, Sarajlija, Adis Billain Kutkut.

Film prikazuje postapokaliptično Sarajevo zaustavljeno u vremenu. Zvučni efekti, animacija, nostalgični elementi koji su simbli olimpijskog grada, narativ koji dominira, imali su samo jedan zaljučak za autore ovih redova – film se mora pogledati više puta!

Adis Billain Kutkut je za Forbes dao opširan intervju, pokušavajući objasniti sudbinu Fugitiva koji je u međuvremenu osvojio 27 međunarodnih nagrada, te bio prikazan na preko 50 festivala. Vrlo vješto je sumirao svoju bogatu karijeru, objasnio trnovit put uspjeha i najavio nove projekte.

Fugitive je zapravo trebao biti muzički video

Film Fugitive je urađen CGI animacijom. Na projektu je radio zajedno sa Cheng Weizhijem, njegovim prijateljem koji živi na Tajvanu. Ta saradnja pokazuje da artisti ne moraju pričati iste jezike da bi kreirali savršenstvo.

“Cheng Weizhi i ja smo se upoznali na Facebooku kroz jedan njegov test video koji me je inspirisao da mu se javim, i onda smo najmanje pričali o videu, a najviše o tome šta je predvidljivo u budućnosti civilizacije, pritom koristeći Google translate i crteže, jer Cheng tad nije znao Engleski nikako, a ja Kineski. Sjećam se da smo rane 2019. iz te konverzacija napravili draftove raznih propagandnih postera za vakcinaciju kao materijal za dekor ulica u Animaciji.

Tačno godinu dana prije nego što je to postala stvarnost pandemije. Mislim da nije teško predvidjeti ove stvari jer su jedan od primjera analize šta se sve može dešavati sa čovječanstvom, kao jedna od desetak najvećih prijetnji po čovječanstvo.”

Shvativši da njihovo znanje prevazilazi jezičke barijere, počeli su kreirati zajednički video.

“Fugitive je zapravo trebao biti muzički video za moju traku Reincarnation, koja se Chengu svidjela jer je u sebi već sadržavala sinopsis sa dizajnom zvuka kroz traku, opisujući scene. Time je bilo lako i napisati scenarij i ovo mi je mislim čevtrti ili peti scenarij od kojih su dva viđena, jedan je bio “Infinite blue” sa japanskim animatorom Hideki Inabom, koji je kasnije završio na AdultSwim kanalu, a drugi je Fugitive.”

Billain kaže da artisti / kreatori imaju ekstrakomunikacioni skil i da je njegova upotreba jezika sigurno netačna, ali je efikasna onome ko čita.

“Ako idemo ekstremnije, postoji simplifikacija iza koje Cheng i ja uopšte nismo ni koristili jezik preko chat-a nego slike, skice i škrabotine. Fugitive film je rezultat grupnog učenja, od pravljenja do sofwarea, kroz seriju ovih međusobnih razmjena jezičko – nejezičkog smisla između Chenga i mene. Dokaz smo da je to moguće.”

Pojam Vremena dominira filmom, zašto?

Osim sjajnih animacija i savršenom sinhronizacijom zvuka i efekata, pojam VREMENA dominira narativom filma Fugitive. Zašto “vrijeme” zaokuplja kreativnost Billaina?

“Od svih oličenja čovječnstva, mislim da je najveći strah čovječanstva da bude zaboravljeno. Sve što radimo, gdje idemo, šta učimo, želimo da zapamtimo, želimo da odjekne i ostane isklesano u kamenu jer i tad smo razmišljali šta je neuništiva poruka onim koji dolaze poslije nas. Zbog toga se borimo, prsamo, sve da bi ostavili nešto. Cijeli pojam groblja kakvo danas vidimo je fizička želja da ne budemo zaboravljeni, kako familiji i prijateljima, tako kao naš posljednji ritual koji je na kraju vremena svima isti. Osjećaj globalne melanholije i heroizma povlači temelje grčkih tragedija, mada oslonac nisam pronalazio u nikakvim postojećim djelima, već u romantizaciji odnosa suštog ljudskog postojanja u svijetu kvantne fizike.

U tom dijelu otkrivamo kako je vrijeme samolomljivo, a to nam je na nekom grubom komercijalnom nivou prikazao “Interstellar” Christophera Nolana. Problem ide mnogo dublje, jer teško je opisati kako da se mi osjećamo u drugom dijelu i drugom vremenu. Kvantna fizika kroz kompjuterizaciju i relativitet vremena postavlja više fundamentalnih pitanja i ruši pravila nego što naučnici mogu da riješe trenutno. Ali osjećaj koji je “Oppenheimer” kao primjer imao, je sličan ovom. Heureka je nekad jezivo otkriće.”

Billain se pita da li oživljavanje nekoga znači suspenzija smrti?

“Jer pogledajte, u filmu otkrivamo da su ljudi oživljeni i smješteni u robotska tijela, potom napušteni migracijom čovječanstva. Osim što biološki nosimo mozak, sve što smo u životu naučili je stvar memorije.

Da li memorije definišu naše biće?

“Tu se zasniva suština pada ili trijmfa civilizacije. Fugitive je napravljen da se gleda više puta. Sistem koji sam izgradio za distribuciju vremena u radnji filma sam istraživao oko godinu i po dana. Christopher Nolan se u svim filmovima bavio vremenom.

Inception je vrijeme u odnosu na dubinu sna, Tenet je vrijeme u odnosu na pravac, Interstellar je vrijeme u odnosu na distancu, Dunkirk je vrijeme u odbrojavanju. Ja sam otvorio pandorinu kutiju kada sam želio da pronađem vrijeme kao eho, i zamalo nisam izgubio razum pokusavajući da nacrtam distribuciju vremena u radnji filma.”

Shvativši dubinu animiranog filma Fugitive i razlog zbog čega se mora gledati više puta kako bi se shvatila suština, Billain objašnjava:

“Vertikalna distorzija prostora usljed gravitacionih valova, od centra prema vani, kao ripples na vodi, i valove kroz koje prolazimo, možemo zvati vremenski eho, koji može poslužiti za slanje informacija naprijed i nazad u vremenu. Informacija jednako memorija”.

Zapravo, za distribuciju ovog problema, rješenje je bilo apstraktno – pomogao je šah.

“Ako primjetite, kraljica je pala. Uzevši da je figura kraljice Hum, znači da je Sarajevo palo. Ali je to bila klopka za protivnika, jer naš protagonist igra igru “Queen sacrifice” u sedam poteza. Ono što je interesantno je kada slomite ovu partiju na sedam poteza u razbacanom vremenu, dobit ćete savršen vrtlog koji možete integrisati u vrtlog gravitacionih valova. Svi roboti nose imena poteza koje moraju obaviti. Ali isti sistem za prebacivanje sopstvenih memorija koriste i za prebacivanje sopstvenih memorija. I u gradu zarobljeništva se na način tradicije prebacuju u kamenje. Znači, smrt i život igraju partiju kvantnog šaha. Sedam sati, sedam poteza, sedam stolova, sedam odjeka i u finalnom vrtlogu život i smrt okončavaju u finalnom padu, i u finalnom trijumfu.

Ato je da sve prolazi, a priroda se vraća i uzima nas k sebi kao memoriju. Ostaju memorije duboko usađene u kamen poput stećka, manifest vremena kraja nečega što je bilo prije nas. Ono što je zanimljivo za prebacivanje memorija je da je moguće laserski snimati podatke na staklo u ogromnim kapacitetima. To isto znači da je sa upotrebom mnogo sofisticiranijih minijaturnih lasera moguće snimati enormne podatke na kristalne sedimente.

Jednostavnijim riječima, bit će moguće snimiti podatke na komad kamena, dokle god se pronađe način za precizno snimanje i precizno čitanje, sve ostalo će biti lako riješivo. Ovim smo pokazali kako je naš protagonist izvukao um ljudi prebačenih u kamenje i prošvercao ih u satelitsku mrežu koja je uvezana sa grobljem, i na simboličan način ih poslao u “slobodu”.”

Šta je zapravo Cyberneuro?

Žanr cyberpunka je već postao mainstream, dok je Adis Kutkut Fugitive definisao kao Cyberneuro koncept.

“Mainstream cyberpunk je pokušaj velikih kompanija da zarade novce na trendovima. Prava srž cyberpunka je zapravo priča o pokušajima velikih kompanija da zarade novce na trendovima svega, čak života i smrti. Sve je postalo neka vrsta vrijednosti/trenda vagajući i živote ljudi kroz korporativne berze, od pravljenja “poplava” da bi se prodali “čamci”. Tako da po meni postoji dva sloja. Što bi rekli, “postoji film, al prije filma postojala je knjiga.”

U ovim pričama pratimo kalkulacije svijetle i tamne budućnosti naše zemlje kao i protagoniste i antagoniste pisane priče. Ideja cyberneura je da u dvadeset i prvom stoljeću sve sto doživljavamo sa našim neuronima. Dolazi kroz apsolutnu modernizaciju mozga koja još nije usavršena, u smislu da telefon može da nas promudri i zaglupi u zavisnosti od korištenja”.

Lično smatra da se knjiga, muzika, film mogu opisati u višedimenzionalnim formatima. Njegova najveća teza je da trake mogu da nose pisani narativ koji se čak može čuti poput neke izgovorene ili neizgovorene radio drame, te približiti čitaoce zamišljenom filmu i randnji kroz slušanje trake. Ta traka ima sound design filma i u njemu se zapravo može čuti cijela scena na mnogim mjestima.

“Drugi eksperiment se zove RHPEM (Reengineered Human Passive Echolocation Method). Ako imamo artwork od te trake kao illustraciju sa nekom radnjom i likovima, i motivom na prednjoj strani pakovanja vinyla, tu scenu možemo konstruisati zvučno u smislu da kad neko sluša sadžaj te trake s istog albuma, u traci se nalazi sve što se nalazi na artworku ploče, te se slušalac stavlja u imerzivni svijet tog artworka kroz pasivnu eholokaciju (ljudsku orijentaciju pomoću sluha).

Ove stvari sam napravio oko 2010. pa je izašlo na Blockfield EP-a, i kad sam shvatio da funkcionira, par kolega u Australiji su me 2014. ohrabrili da umjesto ulaganja imerzije i VR-a, prvo prioritiziram presjek opšte povezanosti sa više disciplina. To je izrodilo cyberneuro pokret.”

Ideja cyberneura je isto da razbije predrasude o žanrovima time što će ih zbližiti. Cyberneuro je kinematografija i narativ koji spaja, Drum and Bass, Techno, Hiphop, Ambiental, Dubstep, Halftime, Cyberpunk, Triphop, Breakbeat, Jungle, IDM… Zatim, grafički dizajn, arhitekturu, Vj-ing, ilustraciju, animaciju, modu. Taj manifest je u jako malom roku izrodio na hiljade pratilaca širom svijeta, na mjestima gdje učimo razmjenjujući svoje skilove kroz grupne chatove, discord servere…

“Meni je uvijek bilo jasnije da najjača kreativnost uvijek nastaje iz communityja.”

Fugitive osvojio desetine međunarodnih nagrada

Koliko festivala je obišao Fugitive i koliko je nagrada osvojio? Kakav je feedback bio? Koliko je otvorio vrata tvoga umjetničkog djelovanja u smislu da si proširio kontakte, poznanstva i nove saradnje?

“Trenutno brojimo preko 50 festivala, Osvojili smo 27 nagrada i na korak smo da budemo najnagrađivaniji film u historiji bosanskohercegovačke kinematografije, što je lična pobjeda za našu državu u svijetu iako je naša scena pokazala vrlo malo ineteresovanja u naš projekt.

Dakle, niz mojih iskustava u BiH bez obzira na veličinu projekata je uvijek negativan, do mjere da puno muzičkih poznavatelja sa statusom influencera nisu željeli ni da podrže film, nit shareuju, dok globalna masa nije prvo izdominirala. BiH jos uvijek pati od neudruženosti time što se mnogi umjetnici prsaju i u svemu vide neku prijetnju i konkurenciju, neki čak formirajući “gatekeeping” sa orijentiranim regionalnim brendovima koji diktiraju omladini šta je “bitno”, a šta ne u BiH.

Mislim da je preokret bio Symphony koji je vjerovao u naš projekat prije početka, i naravno PopArt festival gdje sam zapravo prvi put čuo šta moj film znači. Ljudi su rizikovali sve da taj film bude u BKC-u u velikoj sali prošle godine. Dakle, nemojte me shvatati kao nekog sa negativnom feedbackom, teško je biti realan i optimistišan u isto vrijeme, a ne biti bipolaran. Ovaj cijeli feedback je meni zapravo resurs neiscrpne energije koju koristim za pozitivne rezultate.”

U svijetu je priča mnogo drugačija, preporuke za film dolaze sa svih strana svijeta, i feedback dolazi od najvećih glava od Hollywooda sve do malih filmskih nevladinih organizacija iz Japana.

“Ponude za festivale dobijam na dnevnoj bazi na mailu, produkcijske kuće pitaju na mjesečnoj bazi koji su planovi za nešto dalje itd. Što se tiče projekcija u mnogim mjestima, na primjer Miamiju, dešavalo se da su morali pustiti film više puta zbog velike potražnje i dobrog feedbacka gledalaca, što je rezultiralo da nam se organizator lično obrati i zahvali.

Zbog filma sam počeo raditi Za Hamcus – modnog giganta iz Kine – koji je bio kostimograf za Foundation seriju i za Zack Snyderov film “Rebel Moon” i Adidasovu kolaboraciju. Dakle, apsolutno sve je kontradiktorno u Bosni. Od statusa umjetnika, freelanca, zdravstva i prava fizičkog lica, izvoza, vrsta poslovanja, dozvola, pravnih postupaka i percepcije ministarstva kulture prema prioritetima”, kamoli feedbacka.”.

Možda je to i razlog što si na jedan tužan način odlučio prikazati gašenje “NeoSarajeva” u filmu?

“Sve je zvuk i ritam, vrijeme nije ograničeno. Priroda nudi besplatne alate za produkciju.”

Hollywood i saradnja na dva blockbustera, “Pacific Rim 2” i “Hunter Killer”

Kako uopće dolaze te preporuke, na koji način ide ta komunikacija da ti neko ponudi posao? Šta je to što fascinira u tvojim zvukovima koje priozvodiš i da su baš oni bitni za tako velike filmske produkcije?

“Postoji neki krug ljudi koji nekako uspjevaju da prate sve ljude u svijetu koju uspiju prekoračiti neki nivo produkcije sa ideologijom i filozofijom iza svojih radova, i to sam saznao na sto najljepših načina od Chris Cunninghama (čovjeka koji stoji iza Bjork, All Is Full Of Love, Madonninog Frozen, Portishead videa), Tosin Abasi iz benda Animals, koji mi kaže da je moj fan prije nego što sam stigo reći da sam ja njegov. Amon Tobin, Noisia kao podrška, isto mi mnogo znači, ili Ujico, EDM producent iz Japana sa multimilionskim uspjesima na svim platformama, uvijek čeka da se vratim ponovo u Tokijo.

Mislim da su oni mostovi prema svim ovim ostalim djelatnostima gdje sam uspio biti pozvan više puta, jednom čak za Transformerse. Pacific Rim i Hunter killer je bio rezultat garantovanja ovih gore navedenih ljudi da ja imam svoju sopstvenu formulu koja im treba, od reklama do filmova, gdje sam bio na poziciji additional synth programminga u kompozicijama Lorne Balfea. I što je sigurno ohrabrilo druge da se upustim u development muzike i zvuka kao za Scorn igru.”

Osim animacije i kreiranja scenarija i priče, zvuk je nešto što dominira Fugitivom. Ti si, koliko sam uspio da dokučim u analizi, neko ko je potpuno predan zvuku i efektima. Doslovno, nešto što je jako teško sinhronizovati, ti uspjevaš. Kako dolaziš do različitih prirodnih zvukova? Sjećam se da si govorio da si u prirodi diktafonom snimao zvukove prirode koji bi te fasicinirali i koje si kasnije integrisao u elektornsku muziku i koje si koristio za neke druge projekte.

“Ako zatvorite oči negdje vani, uši preuzimaju teret u roku od 20 sekundi. Na hiljade i hiljade zvukova svih amplituda jure prema vama, što bi rekli copyright free, te sve što vam je potrebno je koristiti maštu i mikrofon, te razmišljati o karakteristikama tog zvuka. Tekstura, melodičnost, glasnoća, frekvencija. Pri ovim kategorijama uspio sam predenje mačića 2012. transformisati u zvuk ogromnog broda koji lebdi na obali mora i čiji vanzemaljski eho odjekuje kamenom obalom.

Za neke od monstruma u igri Scorn koristio sam bazu morževa i morskih lavova, čije grlo ima vrlo velik raspon nepoznatih životinjskih komunikacija. Za neke horor scene, koristio sam one neprirodno goleme paprike iz Konzuma sa ubrizganom vodom do vrha, koje sam zatim smrskavao, za simulaciju nekih scena. Dizajn zvuka je vrlo zanimljiv posao, jer naučis da pamtiš šta je dobro za šta, od samoposluga, građevinskih prodavnica i odlaska u prirodu.”

Internet prije interneta, pijaca Sirano

Osim programa za stvaranje muzike, raznih alata, procesora koje su nam omogićile digitalne platforme i internet, ti si počeo graditi svoju umjetničku karijeru kao dio analogne generacije. Poslijeratna priča na sarajevskom asfaltu zahtijevala je mnogo veći trud kako bi se došlo novih izdanja muzičke i gaming industrije koja je uzimala zamah u svijetu. Interent prije interneta za Sarajlije, pa tako i tebe, bila je čuvena pijaca Sirano.

Kako i na koji način su dolazio do muzike, sadržaja koji si otkrivao, i šta je bilo presudno da počneš kreirati bitove za hiphop i alternativnu scenu koja je tada bila u ekspanziji u Sarajevu? Koju opremu si koristio i podsjeti nas na taj period. Ko je činio alternativnu scenu i koliko je bilo bitno kreirati nešto novo? Gdje i kako su izgledale tadašnje svirke? Šta je bilo bitno i na koji način ste se snalazili za opremu?

“Odlasci na pijacu sa prijateljima su bili stalni dogovor u osnovnoj školi. Od Otoke do Sirana, grabili smo kasete, jer smo se uhodali sa terminator igrama i tadašnjim tržistem. Najbolja stvar koju smo ikad uradili je da bi nekad uzeli kasete koje ne znamo sta su kao što smo igre. Otkrivanje muzike na ovaj način nas je dovelo do nekih suludih otkrića. Prodigy, Chemical Brothers, Fatboy Slim, Thunderdrome, Paradox, Jeff Mills, pa čak i music instructor, Cypress hill, Wu-tang clan itd. Dosta toga je bilo i u cirkulaciji na MTV, VIVA, McM… Sirano je bio update toga, par prejakih likova počeli su donositi lopatama stvari koje ni oni nisu znali. U toj hrpi su se nalazili od Bjork, Portishead, Underworld, DnB Arena. Umek, Chris Liebing, Dave Clark, Technasia, Aphex Twin, I onda jos njihovi mixevi.

Otkriće samostalnih izvođača je srušilo pravila žanra, što me je mnogo privuklo, Sa prvim kompujterskim časopisima došli su i prvi programi za produkciju. Ja sam počeo sa Rebirthom i Fruity Loopsom praviti techno, i napravio sam oko 1.800 techno traka, oko 300 hiphop beatova i oko 20-30 DnB traka. DnB je bio izuzetno težak, i da bih dospio na veći nivo, skontao sam da je potražnja za mojim hiphop beatovima velika, što me je ohrabrilo da ih prodajem. Pronaći muzičku opremu je izuzetno težak zadatak. Mada sam sa hiphopom koji je već pratio moju veliku ljubav za graffitima, pronašao i pisanje tekstova, te sam bio jedno vrijeme bio MC, a u slobodno vrijeme moje fizičke vježbe su bile unutar breakdancea rekreativno.”

Kaže da je izuzetno bilo teško naći opremu koja je bila novčano prihvatljiva i morao je da izučava ASIO.

“Što se tiče techna, sa 16 godina sam izbacio svoj prvi techno mix i donio ga na radio FERN gdje je emisiju “Zona Sumraka” vodio Jasmin Ferović Ferra, koji je donosio svježe vijesti iz svijeta elektronske muzike. On i još par ljudi su me pozvali na prve partije u CDA, KuK, Klub SA / Life / Nautilus (sadašnji Trezor). Alternativna scena je pojam koji je izmislio neki mainstreamovac. Zapravo, to je bila scena, a ovo ostalo u mainstreamu je sušti biznis čiju trgovinu muzikom vodi ekvivalent shopping centra. Zbog toga, izuzetno je bilo teško pronaći kanale za plasman muzike ili izdavaštvo.

I tada su postojali ovi “metuzalemi” gatekeeperi koji su otvarali vrata samo nekim “muzički korektnim” izvođacima čak i u polju elektronske muzike, i mnogima kojima nije do dodvoravanja već do muzike. Ovaj pristup im se nije sviđao kolektivno postavši “underground” u cijeloj BiH. Tada je već bila Futura, Hipodrom, Impulse, i dešvanja u Maxu sa James Bongom. Moji prvi techno partiji u KUK-u pa DnB u Barhani, pa hiphop u Bocku. Pravili smo partije gdje smo stigli. Vladali smo Sarajevom jedno vrijeme dok se udruženje GP nije raspalo.

Dosta stvari je bilo sigurno lakše, ali dosta nekih drugih sigurno teže. Balans uvijek nađe svoj put, reklo bi se. Da smo i tad imali nekih podjela, imali smo. Na šminkere i metalce, narkose i klošare, skejtere i rolere, navijače Sarajeva i Želje. Prijeko potrebni mentalitet željan mikroštocanja drugačijeg. Ali scena je zaživjela, jer je postala osnova za neku kretnju više u različitim pravacima, pa makar i u ovim malim stopama. Srce je počelo da kuca.”

Autorski radovi, produkcija i saradnja sa FM Jamom, Edom Maajkom…

Zanimaju me žanrovi koje si pratio i koji su utjecali na tvoje stvaranje. Daj nam pregled nastanka tvojih EP-a i albuma koje si izbacio, ako možeš hronološki, kako bi zabilježili sve što si uradio kao Billain. Reci nam o saradnju sa FM Jamom, kako je došlo do toga? Radio si beatove za Edu Maajku, Frankiea, pa kasnije i za Marćela. Šta je to što je njih dojmilo?

“Saradnja sa FM Jamom je počela za vrijeme moje pune producentske karijere i MC karijere pod nazivom Dibidus i Billy beats, i pojavio sam se beatovima i graffitima u tim krugovima zajedno sa svojim prijateljima iz Sarajeva. Najviše sam podržan od strane Ede Maajke koji je počeo mnogo da se interesuje za produkciju na njegovom albumu.

Njegovim riječima, sviđalo mu se što ubacujem taj “UK” zvuk u sve što radim, čime sam dobio poželjan signature na beatovima, a njemu dovoljno materijala da se igra sa projektom od kojeg je prvi album nosio naziv “Stigo Ćumur”. Mislim da je isto ovo bio jedan od najprofesionalnijih odnosa gdje imaš i posao i novog prijatelja, i da to nema taj konflikt koji zna da se desi među ljudima. Lokalno sam 3C dao oko 300 beatova, ali od toga se snimilo jako malo, što me je dosta preusmjerilo da ne čekam sa svojom ličnom karijerom.”

Dodaje je da je samoinicijativno nekad kasnije, u nekom tišem momentu, reko Freankiju “ajde, snimaj se na ovo”, na hrpu beatova koje je imao i tako je spontano nastao DNA.

“Beat je trebao da se pošalje na Owsla label, ali imao sam osjećaj da ako ovo dam lokalcima, da će to da doprinese sceni. Saradnja sa FM Jamom je prestala jer su nam se ciljevi prestali podudarati u komercijalnom smislu. Sa Marćelom se sve vratilo u taj prirodni tok gdje smo osjećali nađe radove na jednom dubljem i filozofskom nivou.

Proveo bih sate pričajući s njim o svemu, najmanje o muzici i produkciji, a ličnog sam mišljenja da karakter definiše sve ostalo, jer ja mislim da najviše radim sa onima koji mi postanu prijatelji. Marko Šelić Marćelo je vrlo impresivna osoba s obje noge na tlu i poštovanje koje sam dobio od njega mi je vratilo vjeru u regionalnu scenu. Mislim da su svi gore navedeni su uzeli beatove jer su osjetili povezanost, moć komunikacije, i to što beat gradim oko njihovih vokala, što je dosta teži pristup nego kad se ljudi samo razbacaju po završenom komadu.”

Dodaje da je razlika ogromna kada je u pitanju međunarodna saradnja.

“Dinamika sa artistima iz svijeta je dosta drugačija, gdje polazimo od tački gdje se predpostavlja da znamo određene korake, te se međusobno nadopunjujemo. Vani puno više ljudi koji razmišljaju mojim mindsetom, a pritom naučim dosta novog i uzvratim isto, u smislu da je veoma nagrađujuće raditi sa ljudima bez obzira na finalni cilj – makar ne izdali traku nikad.

Proces saradnje s internacionalnim artistima je bitniji nego finalni produkt. Iskustvo je bitnije od ordena. Ordenima se svako može danas kititi, ali znanje mi je pomoglo da mogu otići bilo gdje u svijetu i pronaći ljude koji me znaju i s kojima mogu zbog toga bilo šta napraviti. To je jedina tužna razlika između lokalnog i globalnog koju želim nekako promijeniti, makar na silu, ili na cyberneuro inicijativu.

Sarajevo, močvara bez strategije. Individualizam naš svagdašnji

Koliko je frustrirajuće da se svakodnevno bavimo temama koje nisu od značaja za umjetnost i život građana. Narativ je nešto što potenciraš, ali kakav narativ? Zanimljivo je da često sa drugim artistima, sarajevskoj publici, punudiš futurističke nastupe koristeći analogne i digitalne procese.

“Mislim da ljudi vole doživljaje, al ih je teško izvesti iz tehničkih razloga gdje veliki klijenti/festivali prave inflacije cijena onih koji posjeduju opremu za izvedivost narativa, od svjetla do tona, očekujući da ja iz umjetnosti moram postati ekspert, majstor, inženjer, ekonomista, manager, booker, stage manager, aranžer izloga, poništavac karata… Shvatate poentu. Mi se u ovoj zemlji jednostavno ne možemo baviti samo svojom stazom struke, jer indirektno, društvena nepovezanost nas tjera da raskidamo poznavstva zbog privatnih nesuglasica, što grupe dijeli na mikrocopore bez vida za kolaboraciju, kamoli profesionalnost.

Tako da se nekad moramo upuštati u teme van naše struke s ciljem da bi razumjeli problem, pa riješili. Jedno povlači drugo. Ali rješenja se nalaze i otklanjaju na razne druge načine. Tako da pravim ovaj svoj lokalni “SUMMONS”, seriju partija gdje je cilj povezati narativ sa zvukom i vizualima bez obzira na formate i vrste. Uspio sam napraviti kompletan sistem sa preko 10 CRT starih televizora i pustiti na partiju, te je feedback za ovo bio apsolutno sulud, jer su animacije bile reaktivne na muziku dj-eva, a vizuale je radio ilustrator Marko Gacnik.

Smatram da dešavanje ima dosta, ali ovakvih dešavanja nikako, tako da sam pronašao svoj spotlight sa ovom vrstom evenata, gdje isto dovodim artiste svih žanrova i disciplina. Ono što je meni bitno da kroz ove partije spajam domaće i strane artiste svih kalibara.”

Individualizam, krv i znoj

Nedavno si napisao da imaš i međunarodnog promotora, booking ekipu koja ti je riješila teret individualizma, krvi i znoja, pa imaš zakazane i dogovorene nastupe.

“Vratio sam se iz Australije i Novog Zelanda sa turneje koju je dogovorio moj novi agent iz Novog Zelanda sa sjedistem u Londonu. U Melbournu sam imao svoj štand sa majicama i stickerima, te sam čuo od par djevojaka da su sjele na avion i 5 sati putovale iz Pertha da bi vidjele ovaj show. Dosta ljudi donesu ploče na event za autograme. Industrija je mnogo intenzivnija i fanovi dolaze u majicama sa Fugitive sarajevskim znakom, te kad ugledate takvu masu koja vas nekad i zaustavi u gradu za sliku, čak u Australiji, nije vam svejedno.

Ali je bitno ne hraniti se ovim stvarima, jer vodi ka egoizmu. Recimo da je bitno samo kao dokaz da je sve u redu kako ste dosad radili, naslijepo iz Bosne. Trenutno sam u Tokiju mjesec dana sa ekipom promotera s kojima potvrđujemo novu turneju po Japanu, kasnije ove godine. Prije toga slijedi mala UK turneja, a poslije toga slijedi američka turneja ove godine.”

Kada odrastaš kao dijagnosticirani introvert…

Često kritički, nekad vrlo glasno, komentarišeš našu tmurnu bosanksu realnost na svom FB nalogu? Koliko to utječe na kreativnost, jer nju upravo rađa beznađe?

“Kada odrastaš kao “dijagnosticirani introvert”, tvoj svijet je reduciran brutalno, i tvoja prava su čak u mnogo manjem spektrumu nego ostatku svijeta, te se moraš preispitivati i dokazivati kako sebi tako i svojoj sredini, jer i sada je osjećaj kao da je pola svijeta protiv tebe, gdje nebitno po struku, svako priča šta misli, što u zavisnosti od pameti nije bas korisno, ukoliko se ta misao koristi kao echo chamber. Kada uspiješ da se oslobodiš toga, imaš realnu opasnost da te je briga za svojom sredinom, ali je u malim granicama zdrava, jer puni angažman zahtijeva energiju na političkom nivou za šta struku nemam, niti vrijeme.

Ali mislim da ako živiš u svojoj sredini, trebaš biti aktivan do neke granice po pitanju stvari ukoliko su unutar poznavanja materijala. Tako da sam mnogo puta sam ukazao na lične probleme sa socijalnim inžinjeringom i izazvao reakciju samoprozvanih stručnjaka u svim područijima, što je savršeni krug problema naše zajednice, koja svidjelo joj se to ili ne, mora da se preispita. Što više naučis, to se manje trebaš pravdati i dokazivati, i to te oslobodi od bosanske klopke male zajednice, koja te slavi samo po uspjehu u svijetu ili socijalnom inžinjeringu.

Moj hack je da unutar mog djelovanja nikom ne ostanem dužan, što, ili rastjera jednu vrstu ljudi, ili privuče drugu. U Sarajevu postoji sto interpretacija šta sam ja i ko sam ja, pisani ljudima prošlosti. Sve su tačne, dok me ne upoznate lično.”

Kaže da je njegov radni da putpuno posvećen stvaralačkom karakteru.

“Tako da i kad pišem, razmišljam da je akt pisanja umni doprinos koji moje stvaralaštvo može zbližiti sa onima koji čitaju inteligentno, kako u zabavi, tako i sagledavanju problema našeg društva. Skil komunikacija, artist / kreator, se u mnogim zemljama stavlja pod nebitno, u mnogim kategorijama pod noge, pogotovo u BiH gdje sam niko i ništa dokle god želim da budem “kritičan i slobodan”. Od sponzorskih ugovora brendiranja, do toga da mi zemlja diktira politička opredjeljenja, biranje strana po religijama, timovima, raji.

Nijedan od tih koncepta ne funkcionira. Zapitajmo se zašto nema izdavačkih kuća koje poznajemo u BiH da su međunarodno poznate? Ko spriječava BiH da postane samoodrživa jedinica van neke kontrole egionalnih inicijativa? Mnoge ove stvari su naša udružena odgovornost.

Dodaje kako je zanimljivo koliko puta je pokušao da izvuče prijatelje iz te “kolotečine” da razluče šta je prije, struka il posao?

“Malo ljudi zna da sam izgubio interesovanje u Prvoj gimnaziji iz raznih razloga, čak i nacionalnih, noseći dato prezime. To me je inspirisalo da učim 10 puta više samo u polju onoga što me zanima, vjerujući u “prirodu” ljudskog instikta koji sa morao imati u ratu sa 11 godina.”

Billain se trenutno nalazi u Tokiju odakle smo i obavili ovaj razgovor za Forbes Bosna i Hercegovina. Radi na novim projektima.

“Trenutno se nalazim u Tokiju gdje se sastajem sa starim prijateljima i game developerima, prozvođačima igračaka, te snimam traku sa MC2D, sa kojim sam izbacio dva singla za japanskki label Kaizan Records. Trenurno pregovaram proizvodnju i produkciju oko nekih novih projekata koji uključuju kreativce iz Tokija. U isto vrijeme pripremam jedno veliko iznenađenje i par novih turneja, od kojih sam spomenuo japansku. Slijedeći album je skoro pa završen, u smislu da imam viška traka oko kojih razmišljam vrijeme i proces. Sa Chengom sam se nakon Fugitivea upustio u slijedeći projekt koji uključuje slične animacije, sa novim znanjem koje sad posjedujemo.

Slijedi i par novih eksperimentalnih videa koji će kasnije ove godine da izađu. Jačamo Cyberneuro pokret na socijalnim mrežama, koji ujedinjuje žanrove narativnog pravca, te spajamo lokalno – globalne artiste na discord serveru, kroz interakciju i produkciju.”

Eyetifacts, kamen iskrenog pogleda

Billain je postao prepoznatljiv i po Eyetifacts koje je predstavio između 2008. i 2010. godine dok je bio na odmoru, gdje bi proveo sate sjedeći na plaži crtajući po kamenju.

“Te sam tako jednog dana samo odlučio ostavljati ljudima ctreće na kamenu da ih sami pronalaze. Crtanje očiju je počelo davno zapravo, kada sam imao četri godine. Jako puno sam crtao oči jer su me fascinirale, i vjerovatno podsvjesno iz observacija, počeo sam da se divim istima i da ih manifestujem. Taj sklop sa kamenjem se desio na nekoj od raskrsnica i teškog perioda u mom životu gdje sam cijenio šta znači iskren pogled, i htio sam da isti poklonim ljudima u vidu ovih hamajlija.

Feedback je nastao kada sam odlučio da ostavljam svoj kontakt na poljeđini kamenja, i kako je ovo postala stalna navika sa markerima u džepu par godina kasnije, počeo sam kroz ostavljene oči po svijetu dobijati poruke i fotke ljudi koji su ih ponjeli kućama. Postavljali su pitanja sa željom da komuniciraju sa mnom. Ono što se preokrenulo u meni je to da je kamen postao od životnog značaja za neke ljude koji su prolazili kroz težak životni period. (Jednog je oko na kamenu podsjećalo na oči njegove kćerke i sl.) Kako sam čuo šta ostavljanje ovakvog traga radi zajednici, odlučio sam od ovog napraviti svoju životnu misiju. Time su ovi artefakti dobili naziv “Eyetifacts” i od početka do sad ih ima priblizno 7.000.

Poruke pronalazača dobijam iz cijelog svijeta, u kojima ljudi žele da se povežu i da znaju koja priča stoji iza istih. U Tokiju sam otkrio, da kad sam ostavio oko, pet ljudi, znajući lokaciju, je jurnulo ka istoj u lov na kamen. Mnogi žele da naruče specijalne verzije i prva narudžba je otišla u Norvešku. Možete zamisliti mene kako objašnjavam da prijatelju šaljem kamen u pošti. Kasnije se ova ideja očiju i memorije precrtala u oficijelni dio priče Fugitive filma, što je time pojačalo znanje o ovome.”