Zašto odbrambeni sporazum iz Meke nije pokrenuo akciju protiv Hutija

Turska, Pakistan i Saudijska Arabija suočili su se s kritikama gotovo odmah nakon što su prošlog mjeseca u Meki potpisali sporazum o zajedničkoj odbrani. Ubrzo su se pojavila pitanja zbog izostanka odgovora novouspostavljenog saveza na napade Hutija iz Jemena na Saudijsku Arabiju.

Već dan nakon ceremonije potpisivanja stručnjaci su počeli dovoditi u pitanje hoće li Ankara priskočiti u pomoć Rijadu u trenutku kada su Hutiji napadali energetsku infrastrukturu i civilna područja u Saudijskoj Arabiji.

Kontroverza se dodatno pojačala nakon što je ta grupa tokom vikenda preuzela dijelove jemenske obale u blizini tjesnaca Bab al Mandeb, a potom izvela napade na naftovod Istok, Zapad, kojim se transportuje gotovo četiri posto svjetskih zaliha nafte.

Međutim, ocjenjivanje sporazuma isključivo na osnovu toga što nije došlo do neposredne zajedničke vojne reakcije zanemaruje nekoliko važnih pitanja, da li su odbrambene obaveze već stupile na snagu, jesu li članice uspostavile mehanizme za njihovo provođenje i pokazuju li dovoljan stepen političke solidarnosti.

Visoki turski zvaničnik, koji je govorio pod uslovom anonimnosti, rekao je za Middle East Eye da su kritike prema kojima je savez već doživio neuspjeh neiskrene i da im je cilj da se sporazum predstavi u negativnom svjetlu.

Njegov ključni argument jeste da odbrambene obaveze sadržane u sporazumu još nisu pravno stupile na snagu, dok će za izgradnju institucija i vojnih aranžmana potrebnih za njihovu provedbu biti potrebno određeno vrijeme.

Sporazum još mora proći kroz domaće procedure odobravanja u državama potpisnicama prije nego što njegove odbrambene odredbe postanu pravno obavezujuće, rekao je zvaničnik.

Turska bi, prema njegovim riječima, uskoro, moguće već u oktobru, trebala podnijeti sporazum parlamentu, objaviti njegov tekst i započeti proces parlamentarnog odobrenja.

„Ljudi ne žele shvatiti, ali ono što smo osnovali nije samo sigurnosni savez, već zapravo međunarodna organizacija“, rekao je visoki turski zvaničnik.

Prema turskom ustavu, predsjednik ne može ratificirati sigurnosne sporazume bez odobrenja parlamenta.

Pakistanska vlada također mora osigurati parlamentarnu saglasnost za sporazum, prema riječima zvaničnika. Saudijska Arabija, s druge strane, mogla bi ga ratificirati kraljevskim dekretom.

Izjava turskog zvaničnika tako predstavlja važan odgovor na tvrdnje da Turska već nije ispunila pravno obavezujuću obavezu uzajamne odbrane. Međutim, sama po sebi ne rješava sva pitanja koja se odnose na pravni status sporazuma u sve tri države.

„Ljudi ne žele shvatiti, ali ono što smo osnovali nije samo sigurnosni savez, već zapravo međunarodna organizacija“, ponovio je zvaničnik.

„A osnivački ugovor, kada bude objavljen, pokazat će svijetu koliko je pažljivo sastavljen.“

Čak i nakon što sporazum stupi na snagu, tri zemlje će, prema njegovim riječima, morati uspostaviti mehanizme za procjenu prijetnji, međusobne konsultacije i koordinaciju pomoći.

„Moramo izraditi planove odbrane i pripravnosti, raditi na pitanjima interoperabilnosti i napraviti dugoročni plan za uspostavljanje odvraćanja za ove tri zemlje“, dodao je.

„Ovo bi moglo potrajati nekoliko godina“

Izazov nije u tome što ove vojske nikada ranije nisu sarađivale. Turska je prethodno učestvovala u zajedničkim vojnim vježbama s Pakistanom i Saudijskom Arabijom, odnosno organizirala ih odvojeno. Međutim, tri zemlje nikada ranije nisu zajedno provodile vojne vježbe u trilateralnom formatu.

Preostali posao, prema riječima zvaničnika, uključuje rješavanje pitanja interoperabilnosti, odnosno osiguravanje da oružane snage, oprema i operativne procedure triju zemalja mogu efikasno funkcionirati zajedno.

„Napad jednostavno ne izaziva automatski vojni protunapad“, rekao je visoki turski zvaničnik.

Zemlje su već počele graditi institucionalnu strukturu saveza. Na sastanku u Istanbulu 31. augusta dogovorile su osnivanje sekretarijata u Saudijskoj Arabiji, kojim bi u početnoj fazi rukovodio generalni sekretar iz Pakistana s mandatom od tri godine.

Također su se obavezale na zajedničke aktivnosti usmjerene na jačanje vojnih kapaciteta i saradnje.

„Konsultativni sastanak saveznika u Istanbulu, održan radi osnivanja sekretarijata, imenovanja generalnog sekretara i uspostavljanja redovnih sastanaka na kojima će se voditi odbrambeni razgovori, pokazuje da smo krenuli dugim putem prema institucionalizaciji“, rekao je zvaničnik. „To bi moglo potrajati nekoliko godina.“

Međutim, sama najava osnivanja sekretarijata ne znači da su članice već usaglasile ili uvježbale odgovor na raketni ili napad dronovima.

Javna obaveza iz sporazuma iz Meke, prema kojoj se napad na jednu članicu treba tretirati kao napad na sve članice, prirodno je izazvala poređenja s članom 5 NATO saveza. Turski zvaničnik rekao je da su autori sporazuma tokom njegove izrade u velikoj mjeri bili inspirirani upravo NATO ugovorom.

Član 5 NATO-a često se smatra jednim od najvažnijih modela sigurnosnih garancija. Do sada je formalno aktiviran samo jednom, nakon terorističkih napada Al Kaide na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine.

Prema članu 5, članice imaju obavezu pomoći savezniku koji je napadnut, ali svaka država samostalno određuje koje mjere smatra potrebnim. Ta pomoć ne mora nužno uključivati upotrebu oružane sile, a pogotovo ne podrazumijeva automatski vojni udar kao odgovor.

Sporazum iz Meke donosi Turskoj nove mogućnosti, ali i rizike

Turski zvaničnik opisao je sporazum iz Meke kao mehanizam koji zahtijeva konsultacije o načinu odgovora na napad.

„Kao i u slučaju NATO-a, saveznici iz Meke primit će zahtjev bilo koje države članice, organizirati konsultacije i odlučiti kako odgovoriti“, rekao je zvaničnik. „Napad sam po sebi ne znači automatski vojni protunapad.“

Turska i Pakistan pokazali su političku solidarnost objavljujući saopćenja u kojima su osudili napad na Saudijsku Arabiju tokom vikenda. Pakistan je također saopćio da, uprkos postojećem obavezujućem bilateralnom sporazumu s Rijadom, nije primio zahtjev Saudijske Arabije za vojnu intervenciju.

Kada je Turska 24. novembra 2015. godine oborila ruski vojni avion, tvrdeći da je povrijedio turski zračni prostor, Ankara je zatražila vanredni sastanak NATO-a. Podrška saveza Turskoj uključivala je jačanje protuzračne odbrane, kao i dodatne zračne i pomorske kapacitete.

„Ruski dronovi su više puta narušili zračni prostor NATO-a i sletjeli u nekoliko savezničkih zemalja. Kakav je bio odgovor NATO-a?“, upitao je turski zvaničnik.

Njemačka je, naprimjer, optužila Rusiju za pokušaj napada dronom na aerodrom Leipzig, Halle 4. augusta. Dron koji je navodno nosio eksploziv otkriven je u blizini ukrajinskog teretnog aviona na aerodromu u istočnoj Njemačkoj.

Naprava nije eksplodirala, očigledno zato što joj je detonator bio neispravan. Dijelovi drugog drona, za koji se sumnjalo da je nosio eksploziv, pronađeni su u blizini aerodroma 14. augusta. Prvi izvještaji ukazivali su na mogućnost da se drugi dron sudario s teretnim avionom.

Cijeli događaj nije izazvao vojni odgovor NATO-a.

Za turskog zvaničnika, svrha sporazuma jeste dugoročno uspostavljanje odvraćanja, a ne pružanje trenutnog rješenja za svaki postojeći sukob.

„Svi znamo da su mogući sukob između Indije i Pakistana ili napad Hutija na Saudijsku Arabiju slabe tačke ovog sporazuma“, rekao je turski zvaničnik. „Ali ovaj sporazum potpisali smo kako bismo osigurali da savez dugoročno uspostavi dovoljno snažno odvraćanje koje će doprinijeti deeskalaciji situacije.“