Umjetnost vođenja reprezentacije, ono što svijet ne vidi iza reflektora Mundijala

U međunarodnom fudbalu vrijeme gotovo da ne postoji. Selektori su prisiljeni graditi veličinu iz fragmenata, nekoliko dana ovdje, nekoliko dana tamo, kratkih perioda između klupskih sezona.

U tim rijetkim trenucima od njih se očekuje da izgrade strategiju, ritam i vjeru u ekipu, a zatim da se povuku i čekaju da reflektori Svjetskog prvenstva pred cijelim svijetom razotkriju svaku slabost njihovog tima.

Posao selektora reprezentacije mnogima može djelovati jednostavnije od neprekidnog haosa klupskog fudbala. Međutim, iako manji broj utakmica i treninga tokom jedne sezone izvana izgleda lakše, upravo ta ograničenost čini ovaj posao jednim od najčistijih testova liderstva.

Loši porazi ili pogrešne odluke mogu progoniti selektora mjesecima, a nedostatak redovnog kontakta s igračima dodatno otežava prenošenje ideja i stvaranje kulture unutar tima. Kontrola je ograničena, ali pritisak nije ništa manji, kao da vozača nedjeljne vožnje iznenada smjestite u kokpit bolida Formule 1 koji juri prema brzoj šikani.

Samo treneri posebnog karaktera mogu podnijeti takav izazov. Čak i neki od najboljih klupskih stručnjaka svijeta shvate da se ne mogu prilagoditi onome što je potrebno za uspjeh s nacionalnim timom.

Razgovarajući s brojnim selektorima reprezentacija, primijetio sam da se uvijek ponavlja ista tema. Zaboravite komplikovane taktičke planove i savršeno uvježbane akcije koje se mjesecima pripremaju na treninzima, ovaj posao zahtijeva kratke, jasne i dosljedne poruke koje igrači mogu odmah primijeniti na terenu.

Roberto Martínez mi je jednom rekao, govoreći o svojim prvim mjesecima vođenja reprezentacije Portugala: „Mislio sam da će priprema utakmica i način utjecaja na igrače biti isti kao u klupskom fudbalu. Pogriješio sam. Morao sam promijeniti način razmišljanja i fokusirati se na ono što je zaista važno u ovom poslu, te vrlo brzo naučiti kako najbolje pripremiti igrače u kratkom vremenskom periodu.“

Zbog toga je reprezentativni fudbal prirodno pragmatičniji. Više podsjeća na staru školu fudbala. Kada nema dovoljno vremena za složene akcije, fokus se stavlja na jednostavnu strukturu igre, što često vodi prema defanzivnijem pristupu, jer je takvu igru mnogo lakše i brže organizirati nego fluidne napadačke kreacije kakve gledamo kod najvećih klupskih ekipa.

Drugi treneri govorili su o tome kako moraju biti prilagodljiviji u izboru taktike, pažljivije posmatrati igrače i prikupljati podatke iz različitih klubova kako bi razumjeli koji sistem će igračima biti najlakše prihvatiti. Ovdje se manje radi o nametanju identiteta trenera, a više o pronalaženju onoga što najbolje odgovara igračima u datom trenutku.

Naravno, dio toga može se kontrolirati izborom sastava. Selektor Engleske Thomas Tuchel javno je govorio o „sportskoj odluci“ da u predturnirskim spiskovima ne pozove Trenta Alexandera-Arnold aiz Real Madrida, baš kao što su i mnoge druge velike zvijezde ranije ostajale izvan planova svojih reprezentacija.

Savladavanje procesa odabira ekipe još je jedan ključni dio posla selektora. Nije dovoljno samo izabrati najbolja 23 igrača. Potrebno je stvoriti kontinuitet i jezgro tima koje se dobro poznaje, bez obzira na to koliko je reprezentativni kalendar isprekidan.

Formiranje stabilne grupe lidera unutar ekipe, osim kada povrede ili drastičan pad forme ne zahtijevaju promjene, izuzetno je važno. Upravo tako reprezentacije grade kulturu i identitet, čak i kada igrači provode vrlo malo vremena zajedno. Ostali fudbaleri tada tačno znaju šta ih očekuje kada dođu na okupljanje.

To je posebno važno tokom Svjetskog prvenstva, gdje se mnogi selektori podjednako fokusiraju na motivaciju i stvaranje zdrave atmosfere kao i na samu igru.

Pripremni kampovi za velika takmičenja često su puni tenzija, igrači dugo žive jedni uz druge u okolnostima koje rijetko doživljavaju u klupskom fudbalu. Zato je stvaranje i održavanje harmonije presudno. Sretni i opušteni igrači mnogo češće postaju uspješni igrači.

To važi za svaki nivo fudbala, ali jedinstvena kombinacija pritiska i monotonije tokom turnira dodatno pojačava sve emocije. Igrače treba zaštititi i održati fokusiranima, ali im istovremeno treba omogućiti da se psihološki rasterete.

Treneri koji forsiraju pretjerano strog i disciplinovan pristup uglavnom teško izdrže cijeli turnir. Kada okruženje postane previše zatvoreno, igrači počinju osjećati kao da su zarobljeni. I dalje žele pobjeđivati, ali poraz tada postaje i izlaz iz ograničenja pod kojima žive.

Tu do izražaja ponovo dolaze ljudske vještine. Bivši selektor Engleske Gareth Southgate tokom Svjetskog prvenstva 2018. godine uveo je upitnike o mentalnom stanju igrača kako bi ih podstakao na otvorenost, te osmislio načine da se opuste između utakmica.

S druge strane, Vicente del Bosque dozvolio je reprezentaciji Španije izlazak tokom turnira 2010. godine nakon pobjede protiv Portugala u osmini finala. Dvije sedmice kasnije, Španija je prvi put postala svjetski prvak.

Sve to potvrđuje jednu veliku istinu, najbolji selektori nisu oni koji žele pokazati koliko znaju, već oni koji razumiju šta je potrebno da bi posao bio uspješno završen. U reprezentativnom fudbalu najveći treneri nisu oni koji grade najviše, već oni koji savršeno znaju šta treba izostaviti.

Autor Chris Evans, Forbes

What Goes Into International Football Management