Rat protiv Irana: Zašto Egipat ne smije birati stranu kao Zaljevske zemlje

Od izbijanja regionalnog rata u februaru pa do početnog kolapsa pregovora između Sjedinjenih Američkih Država i Irana koje je vodio Pakistan ovog mjeseca, Egipat se ponašao drugačije nego što su države Zaljeva možda očekivale.

Iako je egipatsko ministarstvo vanjskih poslova već prvog dana rata brzo osudilo iranske napade na zaljevske države i Jordan, signalizirajući službeno usklađivanje s Gulf Cooperation Council, ubrzo je uslijedio diplomatski zaokret ka neutralnosti, usklađen s Turskom i Pakistanom.

Dok su neki analitičari ovo vidjeli kao progresivan korak u egipatskoj vanjskoj politici, drugi su ga okarakterisali kao dramatičan i rizičan zaokret.

Prema procjeni, Kairo je ušao u diplomatsku arenu kao svojevrsni kanarinac u rudniku, upozorenje na nadolazeću opasnost. Ako se regionalni sukob proširi ili potraje, sistemska ekonomska kriza Egipta dodatno će se produbiti, gurajući zemlju u ozbiljne potrese.

Egipatsko nastojanje da preuzme posredničku ulogu predstavlja strateški imperativ, s ciljem izbjegavanja uvlačenja u sukob čije logističke i finansijske zahtjeve ne može podnijeti.

Trojna koordinacija između Egipta, Pakistana i Turske zasniva se na zajedničkoj povezanosti sa zapadnom sigurnosnom arhitekturom, jer sve tri zemlje ostaju ključni saveznici Sjedinjenih Američkih Država, posebno u vojnoj sferi.

Turska zadržava svoju stratešku poziciju kao članica NATO, dok vojno rukovodstvo Pakistana i dalje ima visok nivo prijema u Bijeloj kući. Egipatska odbrambena politika ostaje čvrsto vezana za Vašington kroz godišnju vojnu pomoć od 1,3 milijarde dolara.

Ova nova osovina održava i funkcionalne, pragmatične odnose s Teheranom. Dok Pakistan i Turska dijele granice i dugu historiju diplomatije s Iranom, Egipat je najoprezniji akter, jer je prekinuo diplomatske odnose s Teheranom 1979. godine, u vrijeme iranske revolucije i mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela.

U posljednjim danima Kairo je ipak signalizirao otopljavanje odnosa, posebno pokušajem da premosti jaz između Irana i International Atomic Energy Agency kroz kratkotrajni Kairski sporazum nakon dvanaestodnevnog rata prošlog juna.

Osim toga, Egipat i Turska posjeduju jedinstvenu prednost normaliziranih, iako napetih odnosa s Izraelom, te služe kao ključni kanali za prekid vatre u Gazi koji je stupio na snagu prošlog oktobra.

Uz snažne ekonomske i sigurnosne veze sa zaljevskim državama, kao i relativnu zaštitu od direktnih iranskih napada tokom aktuelnog rata, ove zemlje raspolažu potrebnim diplomatskim kapitalom da djeluju kao efikasan posrednički blok.

Egipat se suočava s ozbiljnim rizikom otuđenja tradicionalnih saveznika ako ne ispuni njihova vojna i strateška očekivanja u trenutnom sukobu.

Rat je izbio u trenutku kada je zemlja već balansirala na ivici fiskalne stabilnosti. Vanjski dug dostigao je 169 milijardi dolara, oko 40 posto bruto domaćeg proizvoda, dok na otplatu u 2026. dospijeva 27 milijardi dolara. Kamate sada gutaju više od polovine ukupne državne potrošnje.

Direktan uticaj rata na unutrašnje tržište vidi se kroz dramatičan pad izvoza od 77 posto. Trgovinska paraliza dodatno je pogoršana odljevom kapitala do osam milijardi dolara, dok investitori bježe od regionalne nesigurnosti.

Fiskalna stabilnost Kaira zavisi od tri ključna faktora, cijene nafte, prihoda od turizma i doznaka radnika iz inostranstva, koje su 2025. godine iznosile 41,5 milijardi dolara.

Situaciju dodatno komplikuje očekivano smanjenje finansijske pomoći i direktnih investicija iz zaljevskih zemalja, zbog ekonomskog opterećenja ratom i strateškog preispitivanja odnosa, posebno od strane Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, nakon egipatske suzdržanosti u pružanju snažne vojne podrške protiv iranskih napada.

Kairo je pokušao ublažiti posljedice kroz niz državnih posjeta koje je predvodio sam predsjednik, kao znak solidarnosti sa zaljevskim partnerima.

Ozbiljne ekonomske slabosti Egipta, vidljive kroz nagla poskupljenja goriva i česte nestanke električne energije nakon privremenog prekida isporuke izraelskog prirodnog plina zbog rata, dodatno naglašavaju stratešku logiku intenzivnog posredovanja uz Pakistan i Tursku.

Nakon vojnog udara 2013. godine, regionalni utjecaj Egipta oslabio je zbog unutrašnje nestabilnosti i fiskalnih potresa, što je omogućilo jačanje drugih sila poput Saudijske Arabije.

Ovaj period strateškog povlačenja obilježen je slabljenjem egipatskog utjecaja u ključnim kriznim područjima, uključujući pregovore o Velikoj etiopskoj renesansnoj brani, građanski rat u Libiji i sukob u Sudanu.

U takvom kontekstu diplomatsko posredovanje postalo je svjestan strateški izbor kojim se nadoknađuje nedostatak tvrđe moći. Ovaj zaokret započeo je tokom rata u Gazi 2014. godine, a kulminirao ključnom ulogom Kaira u postizanju prekida vatre u oktobru 2025. godine zajedno s Katarom i Turskom.

Uspjeh u Gazi dodatno je učvrstio uvjerenje režima da geografski položaj Egipta ostaje njegova najvažnija prednost, istovremeno logistički izazov i ključni strateški resurs.

Egipat je zato institucionalizirao posredovanje kao temeljni pravac vanjske politike, nastojeći očuvati odnose s globalnim partnerima poput Sjedinjenih Američkih Država i regionalnim silama, predstavljajući se kao iskren saveznik, ali bez uvlačenja u direktne sukobe čije troškove više ne može podnijeti.

Razgovori koji se vode u Pakistanu odražavaju upravo takav pragmatičan pristup. Konačno, egipatska računica za postizanje dogovora i okončanje rata temelji se na nekoliko ključnih imperativa, obuzdavanje izraelskog ekspanzionizma i regionalne hegemonije koja bi u suprotnom ograničila egipatski utjecaj, kao i sprečavanje dugotrajnog sukoba koji predstavlja egzistencijalnu prijetnju unutrašnjoj ekonomskoj stabilnosti.

Egipat je svjestan da bi slom Irana kao regionalne sile otvorio prostor za potpunu dominaciju Izraela na Bliskom istoku. Istovremeno, suočava se s ozbiljnim rizikom narušavanja odnosa s tradicionalnim saveznicima ukoliko ne ispuni njihova očekivanja u aktuelnom sukobu.