Kada sistem zakaže: Požar u Domu penzionera u Tuzli otkrio propuste koji su plaćeni ljudskim životima

U noći između 4. i 5. novembra 2025. godine, Dom penzionera u Tuzli postao je mjesto tragedije kakva se ne pamti. Požar koji je izbio na sedmom spratu objekta, namijenjenog najstarijima i najranjivijima, odnio je najmanje jedanaest života, dok je više od trideset ljudi povrijeđeno. Vatra je ugušila tišinu zgrade u kojoj su mnogi mislili da su našli mirne godine, a dim je progutao ne samo sobe, nego i povjerenje u sistem koji bi trebao štititi one koji više ne mogu sami.

Plameni jezici širili su se kroz noć, dok su vatrogasci i medicinske ekipe pokušavali spasiti korisnike koji nisu mogli hodati, govoriti, ni pobjeći. “Moja mama ima 92 godine i malo je dementna… na svu sreću, prespavala je taj događaj,” rekla je za N1 kćerka jedne štićenice, Alma.

Glas joj je drhtao između olakšanja i tuge. “Osoblje je brzo reagovalo, otvorili su prozore, pokušali su pomoći svima koji nisu mogli izaći. Plašila sam se samo da se dim ne spusti niže… ali, na svu sreću, do toga nije došlo.” U tim riječima ima i zahvalnosti, ali i neizgovorene gorčine. Jer požar je buknuo upravo na spratu gdje su bili oni koji zahtijevaju najviše njege. “Dom je tako kategorisan… oni koji trebaju više pomoći nalaze se na višim spratovima,” dodala je Alma, svjesna ironije koja se te noći pretvorila u tragediju.

Dok su spasioci iznosili nepokretne i prestrašene štićenike, ulice Tuzle ispunjavale su se sirenama i suzama. “Vatrogasci su reagovali herojski, ali sistem je zakazao,” kažu svjedoci. Ujutro, ostao je samo miris gareži i spoznaja da je noć progutala one koji su cijeli život proveli gradeći društvo koje ih nije umjelo zaštititi.

Reakcije vlasti stigle su brzo, ali zvuče previše poznato. Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić za N1 je izjavio: “Katastrofa ogromnih razmjera. Saučešće porodicama stradalih. Moramo sačekati i vidjeti šta je izazvalo tragediju. Planiramo da dođemo i kao Vlada Federacije BiH učestvovaćemo u sanaciji doma i zbrinjavanju korisnika.”

Nikšić je najavio formiranje tima Vlade FBiH koji će obići sve institucije sličnog tipa u Federaciji: “U narednom periodu tražit ćemo i od kantonalnih vlasti da učine isto. Kad se nešto ovako desi, ne smijemo davati paušalne informacije, već djelovati preventivno.” Dodao je i da će Vlada FBiH osigurati pomoć u smještaju i finansijsku podršku za preživjele i porodice poginulih.

Iz Vlade Tuzlanskog kantona poručeno je da će dan žalosti biti proglašen, a kantonalne službe uključene u istragu i pomoć porodicama. Lokalni zvaničnici su potvrdili da je direktor Doma penzionera podnio ostavku, dok se inspekcijske službe fokusiraju na utvrđivanje uzroka požara i eventualnih propusta u sistemu zaštite.

No, u narodu i među porodicama štićenika ne jenjava osjećaj da je tragedija bila predvidljiva. “Godinama se govorilo da su instalacije stare, da nedostaje osoblja, da se radi s onim što se ima. I niko nije reagovao. Svi su znali,” kaže jedna rođaka preminule korisnice. To “svi su znali” odzvanja kao najteža rečenica u cijeloj ovoj priči.

Jer ovaj požar nije samo nesreća, to je slika sistema koji stari s istim nemarom s kojim se ophodi prema svojim starima. Sistem koji dopušta da u domovima za penzionere ne rade detektori dima, da se redovni inspekcijski nadzori svedu na formalnost, da se štićenici kategorizuju po spratovima kao da im život zavisi od stepena samostalnosti, a ne od mjera sigurnosti. Kad se sve sabere, tragedija u Tuzli nije samo trenutak zapaljene žice, nego rezultat godina nebrige.

Sada, ispred doma u Tuzli, gore svijeće. Cvijeće se polaže na ogradu, a tišina se širi gradom. U toj tišini čuje se pitanje koje se rijetko izgovara: hoće li ovaj požar biti posljednji koji će nas naučiti lekciju ili samo još jedan podsjetnik da smo društvo koje uči prekasno? Jer starost nije slabost. Starost je naša budućnost. A društvo koje svoje stare ne umije čuvati, zapalilo je i vlastitu savjest.