Ekonomija gladi: Gaza kao laboratorij – kako glad i haos oblikuju ljude

Koridori pomoći u Zikimu, Netzarimu i Moragu postali su izraelske psihološke laboratorije za kolektivne ljudske eksperimente.

U tom okviru, logika se ruši, lične vrijednosti se raspadaju, a ljudska bića se preoblikuju – ali tek nakon što budu psihološki rastavljena.

Izraelski tenk se penje na pješčano uzvišenje s pogledom na ravnicu. Iza njega leži drugo pješčano brdo, posljednje utočište civila od nemilosrdne, nasumične pucnjave koja postaje još intenzivnija kada kamioni s pomoći krenu dalje od vojnih vozila.

U tom trenutku puca posljednja nit koja čovjeka povezuje s vlastitim osjećajem sebe. Prirodne ljudske reakcije prestaju. Čovjek postaje nešto drugo; nešto neprepoznatljivo. Masa ljudi juri naprijed. Neki padaju, drugi bivaju ubijeni. Niko ne staje. To je trka protiv smrti.

Zrak je pun prašine, toliko guste da se jedva išta vidi ispred sebe. Odjekuju zaglušujući pucnjevi. Ljudi trče prema kamionima s pomoći, koji izgledaju sitni usred ludila koje ih okružuje.

Oni koji padnu bivaju pregazeni nogama ili im se lobanje drobe pod točkovima. Ako imaju sreće, ostanu im samo polomljene noge.

Scena podsjeća na ubrzani snimak raspadanja tijela, sve dok ne ostane čista kost u trenu. Tako kamioni nestaju u masi, pretvarajući se u prazne okvire za nekoliko minuta.

Ovi prizori nisu samo zastrašujući. Oni su i rijetko, složeno polje za razumijevanje ljudskog ponašanja. Šta nam se dešava? Šta nas tjera u ovakvo stanje? Kako je moguće da čovjek, u određenim uslovima, ostane bez svojih instinktivnih odbrana i pretvori se u dio haotičnog, krdnog ponašanja?

Ekonomija gladi

Na prvi pogled, izgleda da je glad dovoljna da objasni sve. Ali glad je često samo iskra; s vremenom, haos postaje glavno tržišno dobro. Nastaje novi oblik rada, s jasnim kategorijama “radnika”.

Na vrhu su profesionalci, poznati lokalno kao “jedinice šećer-Nutella” – najbrži, najsnalažljiviji i najbolje organizirani. Oni uzimaju najvrjednije stvari.

Zatim dolaze oni koji rade da bi obezbijedili hranu za sebe ili da bi je prodali kako bi podmirili druge potrebe. Sve više ljudi shvata da se mala zarada iz sitnih poslova ne može porediti s onim što se može dobiti jurnjavom za pomoći. Tako haos uvlači sve veći broj ljudi.

Kolektivna trauma – stanje koje pogađa populacije izložene bombardovanju, sakaćenju, gladi i potpunoj bespomoćnosti – ima dobro dokumentirane posljedice. Mnogi razvijaju zavisnička ponašanja kao mehanizme suočavanja.

U tom kontekstu, nasrtanje na kamione s pomoći – koje okupator legalizira kao jedinu opciju za “smirivanje gladi” – prestaje biti samo očajnički čin. Ono postaje kompulzivni obrazac, način da čovjek osjeti tragove vlastitog postojanja u svijetu kojim vlada nemoć i besmisao.

Hrana više nije samo fizička ishrana. Ona postaje psihološka nagrada, potvrda statusa, hijerarhije i osjećaja moći u svojoj sredini. Želja, čak i opsesija da se iskustvo ponovi, javlja se iznova – iako je pojedinac već obezbijedio hranu.

Mehanizmi nagrade

Ljudi okupljeni duž ruta pomoći dijele se u dvije grupe: pobjednici, koji obično uspiju doći do hrane, i oni koji vjeruju da sve zavisi od sreće, pa govore: “Nije do mene, to je Allahova volja.” Tako nastaju dva različita emocionalna obrasca vezana za psihološke nagrade.

Rutinski osjećaji pobjede vežu se za dopaminski sistem u mozgu, koji oslobađa hormon sreće pri postignuću. To potiče ponavljanje i jačanje tog ponašanja.

Osjećaj slučajne nagrade – kao u kockanju – može izazvati još veći talas dopamina. Mozak jače reaguje na neočekivan uspjeh. Ovakvi odgovori povezani su s ovisničkim ponašanjima, gdje osoba razvija kompulziju da ponavlja radnju, čak i kada nema stvarne koristi.

Opasnost je u tome što takva iskustva brišu otpornost prema haosu.

Kolektivno ponašanje

U uslovima kao što su porodice, komšijske grupe, izbjeglički kampovi ili skloništa, pojedincima je teško odoljeti kolektivnom ponašanju. Čak i kada je u suprotnosti s ličnim uvjerenjima, ono se širi poput zaraze.

Strah od propuštanja (“ako sada ne idem, nikada neću dobiti priliku”) dodatno podstiče mase. Tako dani kada manje ljudi izađe postaju “zlatna prilika” za one koji se odvaže.

U međuvremenu, priče o uspjesima pojedinaca bivaju prenapuhane i služe kao mobilizacija, tjerajući još veće mase da sutradan navale na koridore pomoći.

Svjedoci smo preoblikovanja pojedinca, društva, tržišta i same društvene tkanine. Ono što je ostalo od ljudske slobode i djelovanja, rastapa se. Palestinci ostaju suočeni s neizvjesnom sudbinom.

Na tom otvorenom pozorištu, Izrael provodi sistematsku politiku rastakanja ljudi i struktura, pripremajući teren za posljednju fazu – kolektivnu pokornost, psihološku zavisnost od okupatora i urušeno povjerenje u društvo.

Tada nastaje novi poredak u kojem ljudi polažu nade u onoga ko izgleda jači i sposobniji da ih nahrani. Do tada ćemo postati savitljiva glina – oblikovana po volji Izraela ili ostavljena kao slomljeni ljudski ostaci pod kontrolom lokalnih moćnika i pljačkaša.

Autor Hosny Mohammad, MEE.