Kada žena koja je nekada nosila titulu „Vlasnik proizvoda finansijskih aplikacija II“ u osiguravajućoj kompaniji, započne Tiktok video sa „ovo je najsumnjivija stvar koju radim da bih zaradila dodatni novac“, možda biste pomislili da pretjeruje zbog dramatizacije.
Ali, Amber Smith, dvadesetsedmogodišnjakinja iz De Moina u Ajovi, sa MBA diplomom, je mrtva ozbiljna. Ona je zamijenila posao u osiguranju poslom influensera (fokusirajući svoj sadržaj na preprodaju odjeće), i tu i tamo je zaradila po 40 dolara sa šemom koja zvuči prilično sumnjivo.
„Počela sam da prodajem kreditnu istoriju na mojim kreditnim karticama“, kaže Smith u videu koji je od tada privukao milione pregleda širom društvenih mreža. „U osnovi, šta je to? Ako osoba ima lošu kreditnu sposobnost, ali zna da treba da uzme hipotekarni kredit ili pozajmicu za kupovinu automobila ili nečeg drugog, plaćaju za to ovom veb sajtu“, kaže ona, misleći na Tradeline Supply Company, brokersku kompaniju sa sjedištem u San Diegu. „Ova veb stranica ih uparuje sa mnom na osnovu onoga što traže i ja ih dodam kao ovlašćene korisnike moje kreditne kartice“.
Tradeline, za one koji nisu upoznati, je ono kako kreditni biroi (Ekvifaks, Ekspirijan i TransUnion) označavaju svaki račun kreditne kartice naveden u izvještaju o kreditnoj istoriji pojedinca. Algoritmi pretvaraju informacije u kreditnim izvještajima u kreditni rejting – najčešće FICO ocjenu koja se kreće od 300 do 850.
Foto: REUTERS/Kai Pfaffenbach
Nevjerovatno je da osobe poput Smith sa jakom kreditnom istorijom mogu da zarade novac dodajući potpune strance kao ovlašćene korisnike svojih kreditnih kartica. Ovi kupci zapravo ne dobijaju pristup kartici; umjesto toga, dobijaju tradeline ili kreditnu istoriju, plaćajući za korist koju dobijaju od povoljnih karakteristika kartice (njene dugačke istorije računa, visokog limita i besprijekorne istorije plaćanja obaveza na vrijeme) kada se pojavi u njihovim kreditnim izvještajima. Što je bogatija istorija kartice i veća njena kreditna linija, to je veća naknada koju plaćaju. Nakon nekoliko mjeseci, vlasnik uklanja stranca sa kartice i otvara mjesto za novog koji želi da iskoristi njegov sjajan kreditni profil.
Na veb stranici Tradeline Supply nedavno je oglašena Capital One kartica stara tri godine sa limitom od 5.000 dolara po cijeni korištenja od 322 dolara. U međuvremenu, Chase kartica stara 19 godina sa limitom od 69.700 dolara koštala je 1.955 dolara – skoro koliko i prosječna američka porodica troši na stanovanje svakog mjeseca.
Čini se da je uključena prilično velika marža. Smith kaže da je zaradila 40 dolara od ustupanja kreditne kartice, a Tradeline Supply je kao naknadu za upotrebu oglasio 275 dolara.
Daren Iba, glavni operativni direktor Tradeline Supply, nije želio da raspravlja o prihodima ili maržama kompanije, ali je posebno naglasio da kompanija ne obećava kupcima sigurne rezultate. „Mnogi potrošači griješe misleći da kreditna istorija proizvoljno povećava kreditni rejting, međutim, to nije nužno tačno“, kaže on. (Dvije druge veb stranice koje prodaju kreditnu istoriju, konkurenti Boost Credit 101 i Superior Tradelines, nisu odgovorili na zahtjeve za komentar.)
I pored Ibinog oslobađanja od odgovornosti, kupci kreditne istorije očigledno vjeruju da je to brz i efikasan način da hakuju svoj kreditni rejting, dobijajući privremeno poboljšanje kreditne sposobnosti koje bi ih moglo kvalifikovati za uzimanje kredita – ili nižu kamatu – u odnosu na ono što bi mogli da dobiju na drugi način. I postoje dokazi da mogu da uspiju u tome.
Takođe postoje mnogi kritičari. „Ne mislim da je ovo dobra ideja ni za kupce ni za prodavce“, kaže Beverli Hercog, stručnjak za kreditne kartice i voditelj podkasta „Vaša lična ekonomija“. „Tehnički nije nelegalno, ali kad god morate reći da nešto nije tehnički ilegalno, riječ je o nečemu drugom. Uključen je veliki rizik, možete prekršiti uslove i odredbe svoje kreditne kartice, možete pomoći nekome da počini prevaru“.
Za prodavače, odnosno vlasnike kartice, glavni rizik je da im kartica bude otkazana ako izdavalac otkrije prodaju kreditne istorije. Zatim postoji mala šansa, iako je zastrašujuća, da bi kupac mogao naći način da zapravo naplati kupovine na računu, čak i bez fizičkog posjedovanja kartice. Teoretski, mogli bi izvesti neke trikove koristeći detalje koji se pojave u njihovom kreditnom izvještaju.
Onlajn diskusije sugerišu da je to malo vjerovatno, ali Smith priznaje da vjerovatno ne biste ni mogli da čujete da neko prizna da je prevaren na taj način. Plus, kako Hercog primjećuje, prodajom kreditne istorije, prodavci možda nesvjesno daju prednost prevarantima.
Blog post na Eksperijanovoj veb stranici sugeriše da bi kupci kreditne istorije mogli biti u opasnosti da postanu žrtve krađe identiteta ako se lični podaci (uključujući broj socijalnog osiguranja) koje pružaju kako bi bili dodati kao ovlašćeni korisnik budu zloupotrebljeni. Post takođe postavlja pitanje da li bi kupac tradelinea koji se prijavljuje za zajam ili kreditnu karticu sa vještački povećanim rejtingom rizikovao „izvršenje bankarske prevare“, lažno predstavljajući svoju kreditnu sposobnost povjeriocima.
Tu je i pitanje čiste prevare. Još 2013. godine, FBI je razbio ogroman krug prevare sa kreditnim karticama, uhapsivši 13 osoba u četiri države zbog šeme vrijedne 200 miliona dolara, jedne od najvećih u to vrijeme. Prevaranti su koristili ovlaštene trejdlajnove da povećaju kreditne limite na karticama povezanim sa lažnim identifikacionim dokumentima, a zatim su krenuli u kupovinu luksuznih automobila, dizajnerske odjeće, elektronike i zlata. Agenti su čak pronašli 70.000 dolara u gotovini u rerni jednog osumnjičenog. Pratili su oko 60 miliona dolara poslatih u zemlje poput Pakistana, Indije i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Tek 2016. godine, 19 osoba priznalo je krivicu za učešće u ovoj masovnoj prevari koja je uključivala 7.000 lažnih identiteta i desetine hiljada kreditnih kartica, prema tvrdnjama tužilaca. Ova šema se odigrala prije nego što su čak i postojali Tradeline Supply ili Tiktok – FBI kaže da su prevaranti kupili svoje kreditne istorije na „mreži crnog tržišta preduzeća zvanih „provajderi trejdlajna“.
Shutterstock/Antonio Guillem
Šema prisutna već 20 godina
Dakle, prodaja kreditne istorije nije nova, iako je dobila novi zamah od pojave društvenih medija i veb lokacija otvorenog tipa. „Počela je prije otprilike 20 godina, ali tada je bila brendirana kao ‘piggybacking’„, kaže Rod Grifin, direktor javnog obrazovanja i zagovaranja u Eksperijanu. „Kao odgovor na to, mnogi provajderi kreditnih kartica implementirali su politike koje ograničavaju ko i koliko ljudi može dodati kao ovlaštene korisnike“, dodaje on.
Ograničenja nisu ubila tržište trejdlajna. „Za Dan zahvalnosti, ljudima ću pričati o ovome, i oni će biti u fazonu štaaaaa?! Ali to je relativno uobičajeno“, kaže Naftali Haris, suosnivač i izvršni direktor kompanije SentiLink iz San Franciska, kompanije za prevenciju prevare koju koristi 10 od 15 najvećih banaka Amerike. „Rekao bih da od [kreditnih] prijava koje vidimo, oko jedna od hiljadu izgleda kao da je iza nje kupac ili prodavac. Prevara je rijetka stvar uopšte, 98 ili 99% prijava koje vidimo su potpuno u redu. Dakle, jedan u hiljadu je relativno uobičajena pojava“.
Iskorjenjivanje pojedinaca koji su uljepšali svoje kreditne istorije kupovinom trejdlajna je izazovno dijelom zbog Regulacije B Federalnih rezervi i Zakona o jednakim mogućnostima kreditiranja (ECOA) iz 1974. godine, koji zabranjuje diskriminaciju na osnovu rase, pola, bračnog statusa, godina, religije, nacionalnog porijekla ili statusa javne pomoći.
Prije donošenja tog zakona, banke su često zahtijevale od žena da imaju muškog žiranta kako bi dobile zajam ili kreditnu karticu, a udate žene su mogle pasti u opasnu zamku kreditne istorije. Sretan par bi dijelio kreditnu karticu na ime muškarca, sa suprugom navedenom kao „ovlaštenim korisnikom“. Čak i ako bi ona platila neki ili sve mjesečne račune kreditne kartice, banka bi izvještavala o plaćanjima samo u muževljevo ime. Zatim, ako bi se žena razvela ili postala udovica, ostala bi bez kreditne istorije ili mogućnosti pozajmljivanja.
Dakle, u Regulaciji B koja sprovodi ovaj zakon, Federalne rezerve su zahtijevale da banke priznaju plaćanja kako muškarca tako i žene ovlaštenog korisnika u izvještajima kreditnim biroima. Pored toga, prilikom analize kreditne sposobnosti osobe, banke su morale da razmotre istoriju svakog računa na kojem je osoba bila ovlašteni korisnik. Ali – i ovo je ključno – Regulacija B nije zahtijevala od banaka da utvrde koji su ovlašteni korisnici supružnici, a koji nisu. Umjesto toga, ako su željele, mogle su jednostavno dati svim ovlaštenim korisnicima isti tretman koji je propisan za supružnika.
Prodaja kreditne istorije ušla i u pjesmu
Ne, influenserka Smith nije otkrila ovo čitanjem Regulacije B. Umjesto toga, naišla je na ideju trejdlajna dok je pretraživala Gospodin Money Mustache, popularnu FIRE (finansijska nezavisnost, ranije penzionisanje) veb lokaciju koja zagovara „finansijsku slobodu kroz badassity“ (biti gadan, raditi nešto što želiš ne obraćajući pažnju na bilo kakva pravila ili okolnosti, npr. zapaliti cigaru na času o zdravlju). Prodaja kreditne istorije postala je tako uobičajena dodatna aktivnost unutar FIRE zajednice da je čak i Tradeline Supply promoviše kao „savršeni dodatak FIRE stilu života“.
„Otišla sam na sastanke FIRE pokreta. Neke osobe tamo već su godinama prodavale trejdlajn“, kaže Smit. „Mogla sam da ih pitam da li su imali problema poput toga da su im kartice ugašene. Tako da mi je to dalo samopouzdanje da će ovo raditi. Još je malo sumnjivo, ali zaraditi 40 dolara za 15 minuta posla, meni se čini vrijednim, posebno jer možete dati šansu nekome bez dobrog kreditnog rejtinga. Dobila sam komentar osobe koja je prošla kroz loš razvod i koja mi je rekla da joj je kupovina trejdlajna pomogla da ponovo uspostavi svoju kreditnu sposobnost“.
Koncept trejdlajna može odjekivati i izvan FIRE krugova. Uzmite pjesmu „Tradelinе“ repera Rej Vona, repera pod etiketom Top Dawg Entertainment (nekad je tu bio i Kendrik Lamar), koja se nalazi na zvaničnom NBA 2K24 video igri. U svojim tekstovima, Von se poigrava sa idejom: „trejdlajnom konačno povećavamo rejting / ha ha / moramo dobiti ček / kao da gorim / moram zaraditi“. (Na zahtjev poslat Vonu preko njegove diskografske kuće za pojašnjenje značenja njegovih tekstova nije odgovoreno.)
Možda pjesma Vona pomaže da se objasni zašto je video Smithove privukao pažnju. Kupovina i prodaja kreditne istorije je subverzivna i hoda po mutnoj liniji – očigledno nije ilegalna, ali nije ni ono što neki ljudi smatraju etičkim. Na svojoj veb stranici, Tradeline Supply Company izbjegava bilo kakve pravne probleme navodeći da „ne daje pravne savjete i ne može definitivno reći šta je legalno, a šta nije“.
Ali u blog postu, Tradeline brani etiku ove prakse – na osnovu toga što ljudi stalno manipulišu svojim kreditnim rejtingom. Naprimjer, post primjećuje, roditelji mogu staviti svoje osamnaestogodišnje dijete na svoje najstarije kartice kao ovlaštenog korisnika kako bi mu pomogli da izgradi kreditnu istoriju. Iba daje jednu demokratsku nijansu argumentu. Većina onih koji imaju ovlaštene korisnike na svojim karticama su iz „demografske grupe s višim prihodima“, kaže on. „Vjerujemo da prodajemo pravo da svako treba da ima pristup, pošto se naša američka kultura razvila tako da koristi ovu strategiju kao jedan način za uspostavljanje ili izgradnju kreditne sposobnosti“.
Shutterstock/Africa Studio
Privremeno rješenje dugotrajnog problema
Nije iznenađujuće što kompanije za kreditne kartice nisu oduševljene razgovorom o ovom pitanju. Discover, American Express, Capital One i Chase nisu odgovorili na zahtjeve za komentar.
Kao i kreditni biro Eksperijan, i lider u kreditnom ocjenjivanju FICO dovodi u pitanje mudrost kupovine kreditne istorije. „Pojedinci bi trebalo pažljivo da razmisle prije nego što plate da budu dodati na kreditnu karticu druge osobe kao ovlašteni korisnik“, rekao je portparol FICO putem emaila. „Kada se to uradi, informacije o tom računu će biti na vašim kreditnim izvještajima. To bi moglo rezultirati povećanjem, smanjenjem ili nemati nikakav utjecaj na vaš kreditni rejting – to zavisi od informacija na računu ovlaštenog korisnika, pored ostalih informacija pronađenih u vašem kreditnom izvještaju. Ova akcija nije bez rizika. Naprimjer, ako vlasnik puno plaća na kartici i poveća stanje, ta informacija o stanju će se pojaviti na vašem kreditnom izvještaju kada se račun ažurira, što bi moglo dovesti do smanjenja rejtinga“.
U prijevodu: Ne postoji garancija da kupujete povećanje kreditnog rejtinga i čak biste mogli nesvjesno oštetiti vaš rejting.
Ali ako trejdlajn ne bi bio efikasan u povećanju rejtinga, zašto bi ljudi sa lošim kreditnom sposobnošću ili ograničenim kreditnim istorijama, koji vjerovatno nisu bogati, i dalje ulagali stotine ili hiljade dolara u njih? „Postoji skok; ako vas dodaju na karticu sa 20 godina savršene istorije plaćanja, dobićete skok rejtinga“, kaže Haris iz SentiLinka.
Grifin iz Eksperijana upozorava da je, u najboljem slučaju, kupovina kreditne istorije privremeno rješenje dugotrajnog problema. „Utjecaj na račun ovlaštenog korisnika je limitran i biće čak i negiran ako imamo kartice koje su dosegle limit, ako se kasni s plaćanjem ili zbog delikvencije. Jedini pravi način da popravite rejting jeste da smanjujete dugove, jer ćete u suprotnom trošiti teško zarađeni novac koji, iskreno, već dugujete drugim ljudima, na nešto što možda ne radi“.
Dodatno, kupac kreditne istorije može da bude odbijen od savjesnog davaoca zajmova, upozorio je jedan hipotekarni broker koji je na mreži X komentarisao video Amber Smith o trejdlajnu. KareemBaldwin1 je napisao: „Na račune ovlaštenih korisnika se sada gleda drugačije kada se traži hipotekarni kredit. Žele potvrdu kako bi utvrdili odnose između vas i ovlašćenog korisnika, kao i izjavu o plaćanjima. Ako se pokaže da ste kupili kreditnu istoriju sigurno će vas odbiti za kredit“.
Grifin sugeriše da postoji veći problem sa ovom kreditnom šemom koji utječe na sve koji uzimaju pozajmice – a ne samo one koji kupuju svoj put do nezasluženog višeg rejtinga. „Makro problem je to što kada ovi ljudi povećavaju svoje dugove, oni koji pozajmljuju novac imaju veće gubitke“, kaže Grifin. „To povećava cijenu usluga za sve ostale. Ti gubici se prenose na sve. To je pitanje koje bi sistem kreditnog izvještavanja trebalo da riješi“.
