Supružnici Ivandić: Bosnu smo napustili sa jednom torbom, a danas imamo uspješan biznis

“Moji prioriteti su uvijek bili i bit će porodica, i potraga za svrhom u onome što radim. Na posao spada oko 8 sati našeg dana, i tu mora postojati strast, svrha i ostvarenje vizije. Ovo je shvaćanje koje donosim ne samo sebi, nego i svakom suradniku, kolegama, sugovornicima, partnerima u poslu.”

Ovako je svoju životnu priču za Forbes Bosna i Hercegovina počela Sanja Ivandić, rodom iz Zenice, koja je preko Irske stigla do Njemačke i sa suprugom Vedranom pokrenula zajednički biznis.

Zvuči vrlo jednostavno, ali put do uspjeha je bio sve osim lagan. No, prije nego krenemo sa ovom inspirirativnom životnom pričom u kojoj ćemo predstaviti sve velike projekte na kojima rade i koji su u pripremi, Sanja Ivandić je navela razloge odluke da sa suprugom napusti BiH.

Zašto smo napustili Bosnu i Hercegovinu?

Sanja za sebe kaže da je “štrebersko” dijete koje je odrastalo u porodici običnih ljudi. Otac je bio policajac, a majka administrativac.

“Sve ono što je snašlo sve nas u Bosni, bio je jedan veliki teret, a i zahvalnost. Preživjelo se, i rat i glad i strah. Ja se toga svega sjećam, a bilo mi je nešto malo godina, od 6 do 10.”

Kaže da je nakon rata fakultet bio prirodni slijed, i da se nije moglo dalje od Zenice, i da tek sada vidi da je to ispalo jako dobro.

“Na trećoj godini fakulteta našla sam posao u divnoj lokalnoj nevladinoj organizaciji i tu sam naučila mnogo i doprinijela mnogo. Uz završavanje fakulteta, slijedi bosanska karijera, nepodržana strankama, novcem, niti voljom za bilo kakve moralne kompromise. To je značilo da sam svake godine mijenjala posao, u strahu od prijetnji smanjenja plata i sličnih začkoljica.”

Bosanska poslovna realnost naučila ju je “milion stvari”, kako kaže, milion vještina, i uz završen ekonomski fakultet, postala je poslovni svaštaroš, što tad ni sama nije razumjela, a sada zna da se to zove generalista, sa mnogo specijalističkih vještina.

“Sada mi to omogućava da samoinicijativno kreiram koncept i rješenje za velike probleme i velike javne pozive. Vodim firmu i gledam sve iz “ptičije perspektive”, dok istovremeno osobno brinem da svaka strategija, svaki dokument iz naših ruku izađe u najboljem stanju za klijente i projekte. Nekada nisam bila sigurna kuda to sve ide, ali sjećam se još kao dijete da sam sanjala da živim na engleskom govornom području, pa kasnije mi se svidio i njemački.”

Što djeca zamisle, život zacrta, pa je život odveo u Irsku gdje je provela pet godina radeći na raznim poslovima.

Odlazak u Irsku sa torbom u koju su stala dva života

U Irsku je sa suprugom Vedranom, kojeg je upoznala još u tinejdžerskim danima, otišla 2015. godine, sa jednom i po torbom u koje su stala dva života.

“Bilo nam je po 30 godina, i ponijeli smo oko 30 isprintanih životopisa. 2015. godine, prvi puta nisam više našla rješenja da budem ta koja je zaposlena. Na ulici u Bosni kada te poznanici upitaju gdje si sad i gdje radiš, ti moraš reći ne radim. To je kao forma smrti. Nismo dugo čekali, otišli smo, odabrali Irsku.”

Na početku su živjeli u stanu koji je umjesto jednog zida imao lim, i krov je prokišnjavao, pa su imali šerpe po podu.

“Bilo nam je lijepo, riskantno, zastrašujuće i oslobađajuće. Neuspjeh nije bio opcija. Išli smo od prodavnice do prodavnice, od firme do firme i pitali za menadžera, dajući CV. Moj suprug je u 3 mjeseca naučio engleski. Ja sam ciljala na “više poslove” jer je moj engleski bio odličan. Tako sam plakala od sreće kad sam dobila jedan takav posao – prodavačica u prodavnici kozmetike.”

Poslije toga je bila i konobarica. Na YouTubeu je učila kako se prave razne fancy kafe. Bila je presretna kada je dobila posao i uspješno pravila kafe.

“To je sve bila odlična vježba za ego, ego tu umire, i nije važno što bi me neko u Bosni pitao gdje si sada – a ja bi morala reći, evo upravo sam istresla kantu smeća iz restorana, ali se kanta prosula na mene, dok mi šef smjene govori da moram brže očistiti pod, a on privilegovan sluša country muziku i broji novac. “

Dodaje da su uvijek postoje paralele, negativna, ali i pozitivna iskustva sa ljudima i poslovima iz svih zemalja u kojima je živjela i radila. Sve je to dio učenja.

U Irskoj svi rade

To joj više nije bilo važno i sve je podredila traženju boljeg posla maštajući o privatnom biznisu.

“Irci rade, stranci u Irskoj rade, svi rade sve, i iako i tamo postoje klasni ego i iluzije o vrijednosti osobe (jer svi smo i uvijek jednako vrijedni), raditi se mora i raditi nije sramota.”

Uslijedili su i bolje plaćeni poslovi, porodica postaje bogatija i za dijete, dobijaju kćerkicu.

“S nama proživljava avanture, uči pričati engleski i naš. Voli Bosnu, voli Irsku, sada Njemačku, i cijeli svijet.”

Imaju dovoljno ambicija i hrabrosti, apliciraju za još bolje poslove, rade od kuće i stalno pokušavaju ostvariti privatni biznis, te pokreću pro bono Multikulturalni Magazin.

“Radimo u ćošku sobe kada dijete spava. Od plate realnog posla pomalo plaćamo troškove snova i ne očekujemo nikakvu zaradu godinama. A san je došao na ostvarenje ubrzo. Nakon što smo prešli u Njemačku, najviše da se približimo porodici i viđamo ih češće, odmah otvaramo firmu, jer imamo vještine i kontakte. Sad smo tu gdje jesmo.”

Danas imaju svoju firmu

Zajedno sa suprugom kreirala je uslugu specifičnog marketinga. Nude strateške i komunikacijske planove za inkluzivni marketing i žive u Njemačkoj.

“To znači da smatramo da marketing mora uključiti i razmišljati o raznolikosti ljudi sa kojima se komunicira. Što se tiče specijalnosti formata, naša ekspertiza je video i animacija”.

Sa suprugom je još dok su bili tinejdžeri kreirala prvi logo koji su zajedno predali na takmičenje jedne firme iz Viteza, i nisu dobili nagradu.

“Nije ni čudo, nismo ništa znali o poslu ni životu kao tinejdžeri. Ali možda je simpatično, i neočekivano, da upravo takve poslove radimo sada zajedno u našoj firmi, stvorenoj od čistog rada, truda i ljubavi.”

Vještine su kombinirali sa njenom ljubavi prema pisanju, i vještinom projektiranja. Sada kreiraju inovativne i uspješne projekte.

“Mi kreiramo rješenja za mnoge društvene probleme i kreiramo projekte vezane za edukaciju odraslih, i doprinosimo tome da diljem Europe, a i širom svijeta, obrazovanje bude inovativno, svima dostupno i besplatno.”

Gravitacija nas vuče da podržimo ljude iz zemlje u kojoj smo rođeni

Uspješno su napisali i realizirali mnoge projekte koje je podržala i podržava Evropska unija.

“Nedavno smo započeli projekte u koje smo rado uključili partnere iz Bosne i Hercegovine, iako više ne živimo u Bosni. Postoji uvijek neka posebna gravitacija, koja čovjeka vuče da podrži ljude iz zemlje u kojoj je rođen. Iako danas radimo projekte sa institucijama iz Afrike i gotovo svih zemalja Europe i Zapadnog Balkana, prije samo par godina, naša stvarnost nije ličila na ovo. Snovi možda i jesu, samo smo ih smatrali ludim snovima.”

Dodaje da baš ovih dana piše jedan veliki projekat, Horizon Europe.

Mladi iz BiH imaju znanje za Evropu

Evropska unija je prepoznala velike probjekte koje rade ovi Bosanci i Hercegovci, te su finansijski podržali njihov projekat MY PEACE.

“To je projekat koji je u mojoj glavi i na papiru nastao prije rata u Ukrajini. Ja sam još 2020. osjećala da mladi iz Bosne imaju poruke i znanje za Europu i mogu naučiti mlade diljem Europe kako se razmišlja o miru, i da se ima pravo na to. Primjetite da danas malo ko priča o miru, kao da su svi odustali. Mir se mora graditi i dok rat traje. Ne kažem da će se uspjeti, ali ko smo i šta smo ako nada za mir umre u nama. Ne smijemo dozvoliti da mladi ovog svijeta nemaju san o miru. O tome se radi u MY PEACE projektu, gdje su se sastali partneri diljem Europe da podrže mlade da kroz muziku formiraju i aktivno izraze želju za mirom. Rat im krade mladost gdje god da su.”

Dodaje kako ljudi imaju svoje snove, vizije, svoje porodice, svoje radosti i probleme, i da posao treba graditi tako da uvijek možemo ispoštovati te prioritete na najvišem nivou ljudskosti.

“Često sam u ulozi lidera u poslu, a liderstvo shvaćam kao motiviranje ljudi ka ostvarenju zajedničke vizije, tako da se razumije da je u tom poduhvatu najvažniji čovjek, a tek onda i posao i vizija.”

Plemeniti ciljevi i zadovoljni radnici

Ako jedan lider kao što je Sanja, nekome ponudi lijepu ideju, projekat, pozitivu u radni život, to će finansijski i na druge načine osjetiti i njihova djeca, partneri, prijatelji.

“Danas sam jako zadovoljna što mogu upravo tako raditi i diljem Europe razvijati korisne projekte, koji ne samo ostvaruju plemenite ciljeve, nego su i timovi ljudi koji rade na tim poslovima zadovoljni. Ja danas radim sa brojnim univerzitetima, institutima, edukatorima odraslih, kompanijama, nevladinim organizacijama diljem Europe i svijeta. U poslovnom smislu živim svoj san. Moja firma je mali biznis, koji ostvaruje velike snove.”

Jednako je sretna da sarađuje sa divnim partnerima iz Hrvatske i BiH, koji su ih pozvali da zajedno kreiraju projekat koji se zove Digital Response to Unemployment Problems in Western Balkans, također finansijski podžanim od strane Evropske Unije.

“Ovim projektom želimo pomoći da se mladi Zapadnog Balkana zaposle na virtualnim pozicijama, i da ne moraju odlaziti iz svojih zemalja kako bi našli kompetitivne pozicije. Želimo kroz edukaciju o specifičnim poslovnim veštinama, podržati mlade da razviju svoje poslove, ili ostvare zaposlenje radom na daljinu, uzimajući poslove ili klijente iz zemalja Europe i svijeta. Sve to radimo jer znamo i vjerujemo da ljudi sa naših prostora zaslužuju bolje i da se ne mora pasivno čekati šta će nam oni koji vladaju i upravljaju politikom servirati.”

Želim da naši ljudi budu aktivni

Vjeruje kako je svijet otvoren i da svi mogu posegnuti za njim, a opet ostati vjerni svojoj kulturi, naslijeđu, prijateljima, porodici i običajima.

“Ja sam otišla, i neka sam, to je moja priča, ali nije uredu da se otići mora. Želim da ljudi sa naših prostora budu aktivni, shvate da su kontakti i povezivanje sa dobrim ljudima u svijetu sve, a svakako uvijek trebamo nastojati poboljšati lokalnu situaciju groz građanski aktivizam i glasanje. Samo ne trebamo dozvoliti da nas ti problemi zarobe i da ne vidimo, da je svijet pun prilika.”

Projekti pomenuti u ovom tekstu su financirani sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.