Evropske kompanije sve više koriste ugovore o struji kao zaštitu od visokih cijena

Energetska kriza mijenja ulogu ugovora o kupovini električne energije, poznatih kao PPA. Ono što je ranije uglavnom služilo za ispunjavanje ciljeva održivosti, sada postaje važan alat za zaštitu kompanija od naglog rasta cijena struje.

Cijene PPA ugovora u Evropi trenutno se kreću između 60 i 85 eura po megavat satu, što je otprilike upola manje od cijena na spot tržištu tokom perioda najvećeg pritiska, kada su dostizale 120 do 150 eura.

Nakon početka rata između SAD, Izraela i Irana 28. februara 2026., evropske kompanije počele su drugačije gledati na dugoročne ugovore o snabdijevanju električnom energijom. Kompanije koje su ranije razmišljale da li vrijedi plaćati premiju za PPA sada se pitaju zašto su uopće izložene visokim tržišnim cijenama.

Godišnji kapacitet evropskih PPA ugovora dostigao je rekordnih 17,1 gigavat 2023. godine. Od tada se struktura ugovora značajno promijenila.

Raniji ugovori često su trajali 15 godina i imali fiksne cijene, jer je glavni cilj bio ispunjavanje klimatskih i ekoloških ciljeva.

Sada kompanije više traže zaštitu od naglog rasta cijena. Zbog toga su sve češći ugovori na pet do deset godina, sa minimalnim i maksimalnim cijenama te klauzulama koje omogućavaju usklađivanje cijene s kretanjem cijena gasa ili ugljika.

Uobičajena struktura može predviđati donju granicu od 50 do 55 eura po MWh, koja štiti proizvođača ako cijene energije padnu, te gornju granicu od 90 do 100 eura, koja kupcu daje veću sigurnost pri planiranju troškova.

Problem nije samo cijena, već i vrijeme proizvodnje

Sve važniji postaju ugovori koji kompanijama osiguravaju struju upravo u periodima kada je najskuplja.

Cijene struje često rastu u večernjim satima, dok velika proizvodnja solarnih elektrana tokom dana sve češće obara cijene na nulu ili čak ispod nule u zemljama poput Njemačke, Španije i Italije.

Zbog toga se razvijaju složeniji PPA ugovori koji kombinuju solarnu i energiju vjetra, skladištenje energije te različite cijene za dnevne i noćne sate. Strukture koje su prije dvije godine bile posebno prilagođavane sada postaju sve češći zahtjev velikih kupaca.

Veća potražnja za PPA ugovorima ne znači automatski i brže sklapanje poslova.

Ako investitor potpiše ugovor po cijeni od 75 do 85 eura po MWh, može se odreći prihoda od 120 do 150 eura koje bi u određenim periodima mogao ostvariti na spot tržištu. Zbog toga pojedini investitori u Njemačkoj i Italiji radije zadržavaju izloženost tržištu.

Dodatni problem predstavljaju banke koje finansiraju projekte. One često traže veće sigurnosne rezerve, minimalne garantovane cijene i duže PPA ugovore, dok kupci sve više žele ugovore na pet do sedam godina.

To stvara problem refinansiranja, jer kredit može trajati 10 do 15 godina, dok PPA ugovor traje znatno kraće.

Promjena na tržištu vjerovatno neće nestati ni nakon završetka rata s Iranom.

Početkom aprila 2026. skladišta gasa u EU bila su popunjena svega 27,6 posto, znatno manje nego 58,5 posto u istom periodu 2024. godine. Evropa zbog toga ostaje strukturno izložena novim poremećajima na tržištu gasa, a samim tim i novim skokovima cijena električne energije.

Industrijski potrošači pamte cijene struje od 120 do 150 eura po MWh koje su plaćali tokom 2026. godine. Zbog toga energetska sigurnost postaje jednako važna kao i održivost.

Evropa ima veliki broj projekata obnovljive energije koji mogu zadovoljiti rastuću potražnju za PPA ugovorima. Međutim, tržište će ubuduće biti složenije, različitije od zemlje do zemlje i finansijski zahtjevnije.

Najvažnija promjena je jasna, PPA ugovori više nisu samo alat za ispunjavanje ciljeva održivosti, već sve više postaju zaštita od energetskih šokova i visokih cijena električne energije.