“Delfin mafija”: Kako je jedna ženka otkrila rupu u sistemu i naučila druge da dođu do više hrane

Početkom 2000-ih godina treneri u Institutu za proučavanje morskih sisara (IMMS) u Gulfportu, američka savezna država Mississippi, uveli su jednostavan sistem nagrađivanja za delfine. Svaki komadić otpada koji bi životinje donijele iz bazena mogao se zamijeniti za jednu ribu.

Većina delfina brzo je naučila pravilo i ponašala se upravo onako kako su treneri očekivali. Međutim, jedna ženka po imenu Keli otišla je korak dalje.

Umjesto da odmah preda pronađeni papir, počela ga je skrivati ispod kamena na dnu bazena. Zatim bi donosila samo mali dio papira, dobila ribu, vratila se po novi komadić i ponavljala postupak.

Na taj način shvatila je da sistem ne razlikuje veliki i mali komad otpada – nagrada je uvijek bila ista. Umjesto jedne ribe za jedan list papira, Keli je uspijevala dobiti više riba iz istog komada otpada.

Više od običnog trika

Ovakvo ponašanje pokazuje mnogo više od dobrog pamćenja. Naučnici smatraju da zahtijeva sposobnost planiranja, samokontrole i odgađanja trenutne nagrade kako bi se ostvarila veća korist kasnije.

Drugim riječima, Keli nije samo slijedila pravila koja su joj ljudi postavili. Izgleda da ih je razumjela dovoljno dobro da pronađe njihov nedostatak i iskoristi ga u svoju korist.

Njena domišljatost nije se zaustavila na tome.

Treneri su delfinima davali dodatnu količinu ribe ako bi im donijeli galeba koji je sletio u bazen. Cilj je bio spriječiti da gladni delfini love ptice, što je moglo predstavljati rizik i za njih i za same životinje.

Keli je ubrzo otkrila da jedan galeb vrijedi mnogo više hrane nego komad papira.

Prema svjedočenjima trenera, počela je odvajati dio vlastitog obroka i skrivati ribu ispod kamena. Kada u blizini nije bilo ljudi, koristila bi ribu kao mamac kako bi privukla galebove dovoljno blizu da ih može uhvatiti.

Tako više nije čekala da se prilika sama pojavi – sama ju je stvarala.

Znanje koje se proširilo grupom

Najzanimljiviji dio priče uslijedio je kasnije.

Kelino mladunče počelo je koristiti istu tehniku, a ubrzo su ga oponašali i drugi mladi delfini. Vremenom je lov na galebove pomoću mamca postao uobičajeno ponašanje većeg dijela grupe.

Biolozi ovakvu pojavu nazivaju socijalnim učenjem – prenošenjem znanja posmatranjem i oponašanjem, a ne instinktom ili pokušajima i pogreškama.

Upravo se takvi obrasci smatraju jednim od pokazatelja postojanja kulture kod pojedinih životinjskih vrsta.

Istraživanja divljih delfina već godinama pokazuju da pojedine populacije razvijaju vlastite “tradicije”.

U australskom Shark Bayu neke ženke velikih pliskavica koriste morske spužve kako bi zaštitile njušku dok pretražuju morsko dno u potrazi za hranom. Naučnici su pokazali da se ova vještina prenosi gotovo isključivo s majke na kćerku, što predstavlja jedan od najpoznatijih primjera kulturnog nasljeđa kod životinja.

Druga grupa delfina iz istog područja razvila je sasvim drugačiju tehniku – tjeranje ribe u velike školjke, njihovo iznošenje na površinu i istresanje vode kako bi lakše došli do plijena.

Iako Kelina priča nije bila predmet detaljnog naučnog istraživanja, uklapa se u isti obrazac: jedna jedinka pronađe novo rješenje, a zatim ga ostali nauče posmatrajući njeno ponašanje.

Šta to govori o inteligenciji delfina?

Velike pliskavice imaju jedan od najvećih odnosa veličine mozga i tijela među svim životinjama, odmah iza ljudi.

Iako veliki mozak sam po sebi nije dokaz inteligencije, kod delfina je povezan s izuzetnom sposobnošću rješavanja problema, učenjem i prilagođavanjem novim situacijama.

Oni ne samo da mogu razumjeti sistem nagrađivanja, već stečeno znanje prenose i drugim članovima svoje grupe.

Njihove sposobnosti tu ne završavaju.

Naučna istraživanja pokazala su da velike pliskavice uspješno prolaze takozvani test ogledala, odnosno prepoznaju vlastiti odraz. Tu sposobnost dijele s vrlo malim brojem životinja, među kojima su veliki čovjekoliki majmuni, slonovi i svrake.

Osim toga, svaki delfin tokom prve godine života razvija karakterističan zvižduk koji funkcioniše poput ličnog potpisa. Drugi članovi grupe mogu oponašati upravo taj zvuk kako bi mu se “obratili”, a istraživanja pokazuju da ga prepoznaju čak i nakon višedecenijske razdvojenosti.

Lista iznenađenja i dalje raste

Priča o Keli često se predstavlja kao simpatična anegdota o delfinu koji je nadmudrio ljude.

Međutim, naučnici smatraju da ona govori nešto mnogo važnije – da delfini mogu razumjeti pravila, pronaći njihove slabosti, planirati unaprijed i prenositi nova znanja drugim pripadnicima svoje zajednice.

Upravo zato istraživači vjeruju da spisak njihovih sposobnosti još nije konačan. Što duže naučnici budu pratili iste populacije delfina, veća je vjerovatnoća da će otkriti nove vještine, ponašanja i tradicije koje ove izuzetno inteligentne životinje razvijaju.

Scott Travers, evolucijski biolog i saradnik Forbesa