Washington želi Irak, ali ga Teheran i Peking ne puštaju

Irački premijer Ali al-Zaidi nedavno je tokom posjete Sjedinjenim Američkim Državama osigurao 48 sporazuma s američkim kompanijama, ukupne vrijednosti do 100 milijardi dolara. Riječ je o značajnom zaokretu prema zapadnim investicijama u irački naftni sektor. Njegovo imenovanje za premijera dijelom je rezultat američkog protivljenja prethodnom kandidatu, kojeg su u Vašingtonu smatrali previše bliskim Iranu. Istovremeno, al-Zaidi se obavezao da će razoružati milicije koje podržava Teheran.

Vašington svoje poslovno prisustvo u Iraku smatra pitanjem nacionalne sigurnosti, nastojeći stabilizirati zemlju i ojačati vlastiti utjecaj. Međutim, Irak se nalazi u nezavidnoj poziciji. S jedne strane održava snažne veze s Iranom, koji snabdijeva veliki dio njegove elektroenergetske mreže, a s druge strane s Kinom, jednim od najvećih investitora u iračku naftnu industriju i jednim od glavnih kupaca iračke nafte.

Stručnjak Ahmed Al-Vindi smatra da Irak može zadržati pažljivo izbalansiranu neutralnost i iskoristiti svoj položaj u odnosima sa sve tri sile. Ipak, aktivna uloga Vašingtona u oblikovanju iračke političke scene, kao i američka doktrina nacionalne sigurnosti, mogli bi na kraju natjerati Bagdad da izabere stranu, čime bi njegova sposobnost balansiranja između suprotstavljenih interesa bila stavljena na ozbiljan ispit.

Između Trumpa i iračkog premijera postoji izuzetna hemija

Dana 14. jula Donald Trump ugostio je novog iračkog premijera Alija al-Zaidija u Ovalnom uredu Bijele kuće. Tom prilikom izjavio je novinarima da između njih dvojice postoji „izuzetna hemija“. Samo dva dana kasnije, u Houstonu, al-Zaidi se sastao s čelnicima kompanija Halliburton, Shell, Baker Hughes, Weatherford i GE Vernova.

Do povratka u Irak njegova vlada potpisala je 48 sporazuma s američkim kompanijama. Također je procijenila da bi u narednih pet godina mogla privući do 100 milijardi dolara stranih direktnih investicija. To bi bilo dovoljno da iz temelja promijeni irački naftni sektor za čitavu jednu generaciju.

Naslovi u medijima bili su brojni, ali mnogo važnije pitanje glasi: kako će Irak uspjeti uskladiti pritiske SAD-a s pritiscima Irana i Kine?

Može li Irak prihvatiti američki kapital?

O toj posjeti razgovarao sam s Ahmedom Al-Vindijem u emisiji Cross Lines, političkom programu koji sam vodio zajedno s Bajrakom Faisalom Gazijem na televiziji Al-Ahad. Al-Vindi, potpredsjednik Fondacije Ghadan za upravljanje rizicima i izvršni direktor Bagdadskog međunarodnog energetskog foruma, govorio je o tome može li Irak prihvatiti američki kapital, a da pritom ne naruši odnose s Teheranom i Pekingom, dvjema silama od kojih također u velikoj mjeri zavisi.

To nije hipotetičko pitanje. Irački premijer svoju funkciju dijelom duguje upravo činjenici da je Vašington intervenirao kako bi spriječio da ona pripadne kandidatu kojeg je smatrao previše bliskim Iranu. Vladajući parlamentarni blok prvobitno je podržao Nurija al-Malikija, ali je administracija Donalda Trumpa ocijenila da je previše povezan s Teheranom. Umjesto njega, kao kompromisno rješenje izabran je Ali al-Zaidi – biznismen bez prethodne političke karijere, koji je u Vašington stigao uz obećanje da će do 30. septembra, kada je planirano povlačenje američkih trupa iz Iraka, razoružati milicije koje podržava Iran.

Al-Vindi objašnjava logiku Vašingtona:

„Prema novom američkom pristupu nacionalnoj sigurnosti, američka imovina i interesi u inostranstvu sve više se smatraju sastavnim dijelom nacionalne sigurnosti SAD-a. Za Irak to znači da bi veće prisustvo američkih kompanija moglo dodatno povećati interes Vašingtona za stabilnost zemlje.“

To je, zapravo, ponuda koju Vašington stavlja pred Bagdad: otvorite vrata kompanijama poput Chevrona i ExxonMobila, a američki interes postat će svojevrsna garancija zaštite. Istovremeno, to znači da će SAD imati sve veći utjecaj na to ko još može poslovati u Iraku i pod kojim uslovima. Ostaje pitanje da li je takav dogovor zaista u interesu Iraka.

Veze koje već postoje

Važno je podsjetiti da su Irak i Iran tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća vodili osmogodišnji rat u kojem su poginule stotine hiljada ljudi, a prema nekim procjenama gotovo milion s obje strane.

Međutim, nakon američke invazije 2003. godine, kojom je svrgnut Sadam Husein i uspostavljena vlast predvođena šiitskim političkim strankama u Bagdadu, Irak je razvio duboke političke, vjerske i ekonomske veze upravo s nekadašnjim protivnikom. Među njima je i elektroenergetski sistem, koji se godinama u velikoj mjeri oslanja na uvoz električne energije i prirodnog plina iz Irana.

Prva administracija Donalda Trumpa odobrila je Iraku izuzeće koje mu je omogućavalo nastavak kupovine električne energije iz Irana uprkos američkim sankcijama. Međutim, druga Trumpova administracija dopustila je da to izuzeće istekne u martu 2025. godine, u okviru šire kampanje „maksimalnog pritiska“ na Teheran.

Iračko Ministarstvo energetike upozorilo je da bi ukidanje izuzeća za uvoz iranskog prirodnog plina dovelo do gubitka dodatnih 30 posto ukupnog snabdijevanja zemlje električnom energijom.

Kina je duboko ukorijenjena u Iraku

Kina je u Iraku jednako snažno prisutna. Prema podacima nizozemskog istraživačkog centra Clingendael, između polovine i dvije trećine iračke proizvodnje nafte danas dolazi s nalazišta na kojima kineske kompanije učestvuju kao investitori, operateri ili izvođači radova. Iako nafta pripada Iraku, država plaća stranim kompanijama da razvijaju i upravljaju tim nalazištima, pri čemu značajan broj vodi upravo kineski državni sektor.

Kina je godinama i najveći pojedinačni kupac iračke sirove nafte, iako su se mjesečni obimi trgovine tokom protekle godine znatno mijenjali.

Irak je ove godine osjetio koliko ga takav položaj čini ranjivim. Kada su SAD i Izrael 28. februara 2026. godine izveli napade na Iran, a Teheran kao odgovor zatvorio Hormuški moreuz, irački izvoz nafte doživio je ogroman pad. Za razliku od Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji imaju naftovode koji zaobilaze Hormuški moreuz, Irak je potpuno zavisio od tog pomorskog pravca. Njegov izvoz pao je s oko 4,5 miliona barela dnevno na svega 1,4 miliona u maju, što je bila direktna posljedica činjenice da se našao usred tuđeg sukoba.

Zbog toga Irak danas ne razmatra teorijske scenarije. Veze s Iranom prožimaju njegov elektroenergetski sistem, politički život i oružane frakcije, dok su veze s Kinom duboko ukorijenjene u naftnoj industriji i izvoznim ugovorima. Sada pokušava na sve to nadograditi i ambiciozno partnerstvo sa SAD-om, koje Vašington više ne posmatra samo kao ekonomsko pitanje, već i kao dio svoje nacionalne sigurnosti.

„Irak ne mora birati između velikih sila“

Al-Vindi smatra da Irak ne mora birati između velikih sila.

„Kineske kompanije pomogle su da se održi iračka proizvodnja u veoma teškom periodu i ne bi ih trebalo potiskivati samo zato što Bagdad želi veće prisustvo zapadnih kompanija“, kaže on.

Po njegovom mišljenju, Irak u tome ne vidi slabost nego pregovaračku prednost.

„Kina također koristi politički, ekonomski i društveni utjecaj kako bi zaštitila svoje interese. Istovremeno, Irak želi veće prisustvo američkih i drugih zapadnih kompanija. To će neizbježno dovesti do konkurencije i određenog otpora kineskih kompanija koje su već učvrstile svoju poziciju.“

Čiji je ovo izbor?

Slučaj bivšeg premijera Nurija al-Malikija pokazuje da sukob interesa nije samo borba za unosne ugovore. Vašington nije jednostavno čekao da Irak izabere premijera pa da pregovara s pobjednikom. Umjesto toga, postepeno je pojačavao pritisak na iračku politiku neutralnosti kroz ukidanje sankcijskih izuzeća, pritisak na milicije i utjecaj na izbor kandidata za premijera.

Iz te perspektive, sporazumi potpisani u Vašingtonu i Houstonu predstavljaju nagradu za približavanje Bagdada Zapadu još prije nego što je Ali al-Zaidi doputovao u SAD.

„Jačanje odnosa sa SAD-om danas se široko smatra nacionalnim interesom“, rekao je Al-Vindi, ističući da oko tog pitanja postoji saglasnost šiitskih, sunitskih i kurdskih političkih blokova.

To ukazuje na postojanje širokog i dugoročnog unutrašnjeg konsenzusa, a ne samo na rješenje nametnuto izvana, iako je Vašington nesumnjivo pomogao da se takav ishod ostvari. Istovremeno, veze s Kinom nastale su mnogo prije sadašnje kampanje američkog pritiska, u vrijeme kada su zapadne naftne kompanije napuštale iračka naftna polja.

Pravi test iračke vanjske politike zato neće biti formalna odluka hoće li Bagdad stati uz jednu ili drugu stranu. Dolazak Alija al-Zaidija na vlast pokazuje koliko Vašington može utjecati na taj izbor čak i bez zvanične odluke Iraka.

Mnogo konkretniji pokazatelji bit će hoće li milicije zaista biti razoružane do 30. septembra, hoće li izuzeća koja omogućavaju uvoz iranske električne energije i plina opstati u nekom obliku, te hoće li ugovori s kineskim kompanijama biti izmijenjeni ili će nastaviti važiti uporedo s novim američkim sporazumima.

Al-Vindi smatra da Irak može održati tu osjetljivu ravnotežu.

„Strateška prednost Iraka leži u pažljivo održavanoj neutralnosti. Previše jasno svrstavanje uz jednu stranu stvorilo bi dodatne prepreke i otežalo vladi ispunjavanje ekonomskih obećanja.“

Na toj pretpostavci počiva iračka strategija – ostati važan partner istovremeno Vašingtonu, Teheranu i Pekingu, umjesto da koristi donosi samo jednoj od tih sila.

Međutim, američka doktrina nacionalne sigurnosti ide u suprotnom smjeru. Ona ekonomsko prisustvo SAD-a u svijetu posmatra kao strateški sigurnosni interes, što znači da bi Vašington u jednom trenutku mogao zatražiti od Iraka da se jasno opredijeli za jednu stranu.

Autor: Ken Silverstein, saradnik Forbesa