„Mene, domaćeg sina“: Priča o Vejsilu Ćurčiću, zaboravljenom prvom bosanskohercegovačkom arheologu

Historija bi trebala biti pravedna prema svojim akterima. U slučaju Vejsila Ćurčića, ta pravda je stigla tek s odmakom od stotinu godina. U Sarajevu je danas promovirana monografija “Mene, domaćeg sina”, autora prof.dr. Adnana Kaljanca, kojom iz zaborava u život vraća zaboravljenog, a prvog, bosanskohercegovačkog arheologa.

Krajem 19. stoljeća, Bosna i Hercegovina pretvorena je u naučni „teren“ Austro-Ugarske Monarhije, gdje su strani stručnjaci oblikovali prve interpretacije njene prošlosti. U takvom kolonijalnom okviru, gotovo neprimjetno, pojavljuje se izuzetak, Vejsil Ćurčić, prvi bosanskohercegovački arheolog školovan u Beču, tadašnjem centru evropske nauke. Njegova sudbina, međutim, otvara ključno pitanje: kako je moguće da pionir jedne naučne discipline ostane gotovo izbrisan iz vlastite tradicije, sve dok njegovo nasljeđe, rasuto po privatnim zbirkama, ne bude ponovo “otkriveno” u monografiji Adnana Kaljanca, pod nazivom “Mene, domaćeg sina”. 

„O tebi će govoriti samo tvoji unuci“ 

Adnan Kaljanac, arheolog i historičar, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, ispričao je za Forbes BiH kako je ponovo „otkrio“ Ćurčića. Kako je naveo, ideja o monografiji nastala je još 2009. godine. 

„Godine 2009., u Domu Armije je bila promocija knjige o Sarajevskoj Hagadi, profesora Envera Imamovića. Bio sam prisutan, i tako sam slušao promociju koja je bila divna, ponosan, jer je to moj profesor, koji ima promociju o nečemu tako značajnom, takvoj vrsti kulturnog blaga, a ispred mene je sjedio jedan stariji gospodin, koji je tada možda bio u svojim šezdesetim godinama, koji se javio za riječ i pitao, a gdje je tu moj djed?”, prisjeća se profesor Kaljanac.

U tom trenutku javio se, kaže, poriv i u kontaktu sa članovima porodice Ćurčić, krenulo se na put otkrivanja rada prvog bosanskohercegovačkog arheologa. 

„Kod njih, po raznim tavanima i podrumima, pronalazili su se dokumenti jedan za drugim. Zrinka i Dubravka Jurišić, profesorice koje žive u Zagrebu i imaju preko 80 godina, dale su sve od sebe da pronađu čak i materijalnu ostavštinu“, priča naš sagovornik.  

Kako tvrdi, Ćurčićeva ostavština je toliko bogata da bi i sadašnje generacije mogle napraviti nova istraživanja na osnovu njegovih. 

„Od 2009. godine, do danas, konačno sam napravio nešto, a skupio sam toliko materijala, da bi mogle generacije arheologa koji su zainteresirani za to raditi na toj temi, jer tu ima rukopisa o svemu, prahistorije, srednjeg vijeka, Zemaljskom muzeju, te do toga kako je spašavao žito u Drugom svjetskom ratu“. 

Značaj Vejsila Ćurčića za bosanskohercegovački identitet i kulturu prepoznao je i Muzej grada Sarajeva, pod rukovodstvom Indire Kučuk-Sorguč, koji su odlučili njegove predmete, koje je koristio u svom radu, izložiti u spomen sobi u Brusa Bezistanu, na osnovu materijala koje je prikupio Adnan Kaljanac. Riječ je o luli, fildžanu, peru, radnom stolu i stolici, a čak i fotoaparatu kojim je Ćurčić fotografisao. 

„Direktorica Indira Kučuk-Sorguć došla je na ideju da bi se to zaista moglo iskoristiti za spomen sobu, za jednog Sarajliju i Bosanca i Hercegovca koji je dao toliki doprinos. Ćurčić je u Zemaljskom muzeju sa prekidima ili honorarno radio šezdeset godina.“

Upravo njegove fotografije Vranduka, Starog mosta u Mostaru ili Tekije na Buni, a koje još nikada nisu bile dostupne javnosti, biti će dijelom stalne postavke Muzeja grada Sarajeva. 

Na pitanje zašto smo zaboravili Ćurčića, Kaljanac tvrdi da je u knjizi dao odgovor na pitanje: „U Bosni i Hercegovini, se sve prašta, samo uspjeh ne“, govori nam.

Jedna anegdota koju je profesor Kaljanac prenio u svojoj knjizi, opisuje Vejsilova sjećanja na događaj iz Zemaljskog muzeja, kada se izborio da njegovu kolekciju ne fotografiše austrougarski preparator.

Jednog dana, dok je upravljao etnološkom i srednjovjekovnom zbirkom, došao je direktor Muzeja, Ćiro Truhelka, sa preparatorom Grossmanom i još nekim strancima u želji da fotografišu materijal koji je Vejsil godinu ranije prenosio u novu zgradu Muzeja i radio sa kolegama, teško, barem, kako je opisao. 

Materijal je tek bio sortiran u vitrine i kako je naveo u memoarima „da sam ja njemu to dozvolio, on bi meni ostavio takav nered i sve razbacao okolo, jer je uvijek tako radio. Rekao sam im da ne mogu fotografisati materijale koje sam ja sa takvom mukom slagao“. 

Ćiro Truhelka se naljutio, rekavši mu da je on direktor i da može sve, te dodao: „o tebi će samo tvoji unuci govoriti.“ 

Kako kaže profesor, „Vejsil Ćurčić je bio Bosanac i Hercegovac, jedini u to vrijeme, koji se bavio naukom, arheologijom, i bio je svojevrsno strano tijelo u jednom moru kolonijalnih istraživača“, te je kao takav, sve do danas, ostao u njihovoj sjeni. 

Začetnik upotrebe fotografije, konzervacije i restauracije

U ovom periodu, arheolozi su se u svom radu prvenstveno oslanjali na pero. Kreirajući ručno skice i crteže, stvarali su interpretacije koje su često bile podložne ličnom utisku. Savremena arheološka praksa, nasuprot tome, zasniva se na preciznom dokumentiranju istraživanja i lokaliteta, pri čemu fotografija, kako zemaljska, tako i zračna, ima ključnu ulogu. Prije njenog uvođenja, arheolozi su nalaze bilježili ručno kroz skice i crteže, koji su nerijetko odražavali subjektivni doživljaj istraživača.

“Fascinantno je to da, za razliku od čitave regije, Vejsil Ćurčić prvi uvodi fotografiju u arheološku dokumentaciju”, pojašnjava Kaljanac. “Donja Dolina je najbolji primjer, a u isto vrijeme, Ćiro Truhelka čije dnevnike posjedujem, crta”, kazao je Kaljanac.

Vejsil Ćurčić, još od glasinačkih istraživanja 1894. godine, što potvrđuju sačuvani stakleni negativi, uvodi fotografiju kao pouzdaniji i objektivniji način dokumentacije.

Po završetku Prve gimnazije u Sarajevu, 1891. godine, Ćurčić započinje rad u Zemaljskom muzeju kao volonter. Iskustvo stječe kroz različite odjele, od ornitologije i entomologije do prahistorijske arheologije. 

U Beču stiče obrazovanje iz arheologije, čime postaje prvi školovani bosanskohercegovački arheolog.

“Prije nego što je otišao na studij u Beč 1905. godine, jedna od najstarijih Vejsilovih fotografija je ona sa glasinačkih iskopavanja, gdje je on na fotografiji, zajedno sa svojim radnicima i predradnikom Ibrom Bucalovićem, kojem on tačno na pozadini fotografije, u stvari na negativu omota, navodi i ime”, pojasnio je Kaljanac.

“Ta fotografija je nastala 1894. godine, u vrijeme kada Franjo Fijala (koji je bio hemičar) radi iskopavanja Glasinca, i mi nismo ni znali da je Ćurčić imao svoje radnike, preradnike, da je vodio iskopavanja u ime Fijale, i Fijala ga hvali kako je to Vejsil lijepo radio, a imamo i fotografski dokaz”, naglašava Kaljanac.

Za razliku od svojih savremenika, Ćurčić se sistematski oslanja na fotografski zapis, čime svom radu daje poseban pečat i veću naučnu pouzdanost. Nakon Prvog svjetskog rata, u periodu između 1925., i početka Drugog svjetskog rata, dodatno proširuje istraživačke metode uvođenjem zračne fotografije, snimajući srednjovjekovne nekropole iz aviona.

“Vejsil Ćurčić uvodi zračnu fotografiju, a mi danas mislimo da smo je mi izmislili dronovima. Poređenja radi, Republika Slovenija uvodi zračnu fotografiju 1960. godine, prvi put, a Vejsil od 1914. do 1925., fotografiše nekropole, gradine iz aviona”, pojašnjava Kaljanac.

Njegov dugogodišnji projekat ubraja se među najranije i najopsežnije primjere takve prakse u tadašnjoj Evropi, gdje je zračna fotografija još uvijek bila rijetkost.

Pored toga, bio je uključen u očuvanje muzejskih eksponata, među kojima je i Sarajevska Hagada. Kako je profesor naveo u monografiji, konzervacija i restauracija na kopnu tada su mnogima bile strane, a on ju je pokušao sprovesti, dok je istovremeno razmišljao o turističkoj valorizaciji ovih lokaliteta.

Odnos Kraljevine Jugoslavije i Austrougarske Monarhije 

Kako arheologinja i doktorantica na Univerzitetu u Beogradu, Azra Sarić, navodi u svom radu “Počeci arheologije u Bosni i Hercegovini kroz prizmu orijentalizma i balkanizma”, autrougarska praksa da se naučnici koji nisu arheolozi bave arheologijom, podsjeća na uobičajenu kolonijalnu praksu evropskih kolonizatora, kada odmah iza vojnika ide red naučnika. Tako je prilikom Napoleonove vojne ekspedicije u Egipat ušlo 167 naučnika, koji su za tri godine u evropske zemlje odnijeli značajnu količinu egipatskog blaga. 

Tako se Glasinačka kolica, koja pripadaju Bosni i Hercegovini i danas nalaze u Beču, kao što se svojevremeno nalazila i Sarajevska Hagada, prije nego što je vraćena Zemaljskom muzeju.  

U knjizi Kaljanac kroz zabilježen citat kojim Vejsil opisuje trenutak kada se posvađao sa Apfelbeckom, entomologom Zemaljskog muzeja, objašnjava i kako su Ćurčića tadašnji naučnici doživljavali, ali i kako je on sam sebe vidio.

„On planu na mene s takvom drskošću da me je htio izbaciti iz ureda. Sve sam mu ja isto onako uzvratio i rekao mu da je on došljo i da on može ići, ali da on mene kao domaćeg sina nema pravo da izbacuje. Kad mi je doviknuo: ‘Marš napolje odavle’, ja sam mu uzvratio ‘Marš Vi, došljo jedan!’”

Ova epizoda, kako ističe Kaljanac, oslikava ne samo profesionalni konflikt, već i Ćurčićevu odlučnost da sačuva svoj identitet i pravo na mjesto u naučnoj zajednici kojoj je pripadao.

Kako je profesor naveo u monografiji, period Austro-Ugarske ukazuje na složeniji odnos prema domaćim istraživačima, jer Ćurčić tada, pored svog obrazovanja, nije imao ni zvanje kustosa.

S druge strane, arhivska građa pokazala je da je Kraljevina Jugoslavija u pojedinim aspektima pružala podršku arheološkim istraživanjima, iako je u historiografiji uvriježeno mišljenje da je to bio period stagnacije.

Upravo u tom periodu, Ćurčić je bio u penziji, a uprkos tome, omogućeno mu je provođenje dugogodišnjeg projekta istraživanja srednjovjekovnih nekropola i stećaka u Bosni i Hercegovini, uključujući i njihovo snimanje iz zraka.

“Fascinantno je da je u Kraljevini Jugoslaviji neko prepoznao vrijednost zračne fotografije, te je Vejsilu dao da polijeće iz Sarajeva i Mostara, dao mu pilota, vojni avion i sve ostalo, troškove goriva i to sve za arheologiju”, kazao je Kaljanac.

“To je fascinantno, jer u Evropi nisam uspio pronaći sinhroni projekat koji bi tako dugo trajao. Postoje periodična snimanja koja su jednokratna, dakle jedno snimanje i to je to. Najstarije je, čini mi se, Stonehenge među tim primjerima za arheologiju, ali prva publikacija o zračnoj fotografiji izlazi negdje od 1926. do 1928. godine”, naglašava profesor.

S obzirom na to da je riječ o jednom od najdužih projekata zračnog snimanja u Evropi tog vremena, teško ga je tumačiti kao znak potpunog zastoja u razvoju arheologije, već prije kao pokazatelj određenog napretka i institucionalne podrške.

Kao potvrda takvog pristupa može se navesti i činjenica da je Ćurčić u Kraljevini Jugoslaviji došao do punog izražaja kroz rad na konzervaciji i restauraciji srednjovjekovnih gradova, kao i kroz opsežna istraživanja i dokumentiranje nekropola, te doprinos osnivanju muzeja u Banjoj Luci, čime je ostavio značajan trag u razvoju bosanskohercegovačke arheologije.

“Čak i njegova monografija o stećcima, za koju nije imao sreće da bude objavljena, drugi su je koristili, a prvi je napisao knjigu o stećcima, to je jako bitno”, naglasio je profesor.

Kako se navodi u monografiji, Vejsil je svoju monografiju o stećcima pripremao između dva svjetska rata, te da je razlog zašto je nije objavio bio početak Drugog svjetskog rata. Pored toga, bio je prvi koji se sistemski i metodički bavio istraživanjem stećaka, dok je njegov rukopis navodno otkupljen nakon Drugog svjetskog rata i obilato korišten.

Ono što je manje poznato jeste i to da je učestvovao u prijevozu stećaka do Zemaljskog muzeja.

U monografiji, Kaljanac postavlja pitanje i da li je Vejsil zaista prevezao stećak do Zemaljskog muzeja, čija se kopija danas nalazi ispred Parlamentarne skupštine BiH. O tome postoji svjedočanstvo iz Vejsilove ostavštine i to jedan od rijetkih originalnih negativâ koji prikazuje stanje i lokaciju Zgošćanskog stećka, što potvrđuje da ga je Vejsil fotografirao na samom lokalitetu.

Ćurčić je vremenom prekinuo svoje djelovanje u Zemaljskom muzeju, nakon 54 godine rada, ali 1947. nastavlja svoj rad u tadašnjem Zemaljskom, a kasnije Republičkom zavodu za Zaštitu spomenika kulture u Sarajevu. Tu je ostao do 1951. godine, kada se penzionisao.

Radio je punih 60 godina aktivno, sve do svoje 83. godine, kada, zbog zdravstvenog stanja, prekida djelovanje. Posljednje godine života proveo je radeći na brojim rukopisima, a preminuo je u zaboravu 29. novembra 1959. godine. u 91. godini života.

Bosanskohercegovačka arheologija očito je imala luksuz da zaboravi svog prvog domaćeg arheologa. I odgovornost je na svima. Monografija „Mene, domaćeg sina“ nastaje kao svojevrsna isprika i pokušaj da se Vejsil Ćurčić vrati na mjesto koje mu pripada.

Zabranjeno preuzimanje fotografija bez dozvole autora monografije.