Tvoj savjet može nekome pogoršati raspoloženje: Gdje griješite

Zamislite da neko do koga vam je stalo prolazi kroz težak period. Možda prolazi kroz bolan raskid veze, bori se sa stagnacijom u karijeri ili pokušava da se suoči sa teškom dijagnozom. Vjerujte sebi i negdje na sredini vaše priče, osjetićete taj poznati pritisak da budete od pomoći.

Da ponudite ili kažete nešto utješno što će pomoći. Dakle, kažete im šta biste vi uradili, predlažete odličnog terapeuta ili knjigu koju poznajete. I zaista to mislite. Pa ipak, nekako, neobjašnjivo, čini se da se osjećaju malo gore nego prije nego što ste im dali svoj dobronamjerni savjet.

Ovo nije neuobičajeno iskustvo. Zapravo, dobro je dokumentirano. Istraživanje koje to objašnjava istovremeno je otrežnjujuće za svakoga ko sebe smatra brižnom osobom.

Paradoks u srži “podrške savjeta”

Prvo što treba shvatiti je da je veza između pružanja podrške i stvarnog pomaganja mnogo slabija nego što većina ljudi pretpostavlja.

Studija iz 2009. godine objavljena u časopisu Psychological Science ispitivala je podršku među 67 parova koji žive u vanbračnoj zajednici koristeći metodu dnevnog izvještavanja. U izvještaju su partneri svakodnevno bilježili pruženu i primljenu podršku. Njihov ključni nalaz bio je suprotan intuiciji: iako je percepcija da je podrška dostupna bila povezana s pozitivnim ishodima, stvarno primanje podrške od intimnog partnera često je bilo povezano s negativnim ishodima.

Istraživači su otkrili da je podrška bilo koje vrste, bez obzira da li je primalac svjestan toga ili ne, korisna samo kada odgovara onome što osobi zaista treba. I kada pokazuje da davalac iskreno razumije i brine o njenoj specifičnoj situaciji.

Problem s većinom dobronamjernih savjeta je što oni u potpunosti preskaču ovaj korak. Dolaze prije nego što se uspostavi razumijevanje, prije nego što se osoba u teškoćama zaista osjeti saslušanom. I stoga promašuju poentu. Ono što osobi u teškoćama obično prvo treba nije rješenje. To je iskustvo da je neko vidi i razumije.

Šteta od neželjenih savjeta

Ovaj fenomen primanja savjeta bez osjećaja da smo zaista viđeni postaje još izraženiji kada se savjet uopće i ne traži, što se, ispostavilo se, i jeste najčešći slučaj.

Studija iz 2015. godine objavljena u časopisu Journal of Social and Personal Relationships ispitala je kako su učesnici reagovali na hipotetičke izraze nevolje od strane prijatelja koji nisu tražili savjet. Neželjeni savjeti dati su otprilike 70 posto vremena i obično su ponuđeni vrlo rano u interakciji, često prije nego što je osoba koja dijeli problem uopće završila s objašnjenjem šta nije u redu.

Poriv za davanjem savjeta je brz, automatan i čini se da dolazi iz nečeg toplog: bliskosti. Autori studije su otkrili da što su se učesnici osjećali bliže osobi kojoj je potreban savjet, to je veća vjerovatnoća da će ponuditi neželjeni savjet. Kao da sama intimnost pokreće taj refleks “da se riješi problem”. Upravo su oni koji se najčešće nepozvano uključuju u davanje mišljenja ujedno i ljudi čije mišljenje ima najveći utjecaj na to kako primalac doživljava sebe.

Ovo je važno jer davanje savjeta često nosi implicitnu poruku da osoba kojoj se savjet daje nema dovoljno znanja ili sposobnosti da sama riješi situaciju. Ovo postavlja odnos asimetrično, pri čemu davalac savjeta, iako to možda ne želi, zauzima poziciju nekoga ko “zna bolje”.

Osobi koja se već bori s problemima, ta asimetrija može zvučati kao osuda. Može čuti nešto poput: „Ne nosiš se s ovim dovoljno dobro. Evo šta bi umjesto toga trebao raditi.“ U ekstremnim slučajevima, neželjeni savjet može čak i pogoršati stres, depresiju i usamljenost primaoca. Upravo one osjećaje koje je trebao ublažiti.

Zašto i dalje dajemo neželjene savjete?

Dio odgovora je taj što davanje savjeta osjećamo kao iskrenu podršku onome ko ga daje. Kada neko koga volimo pati, nelagoda samog sjedenja s boli i nedjelovanja može biti ogromna. Davanjem savjeta, ublažavamo vlastitu nelagodu koliko i njihovu, ako ne i više. Pokušaj da se “riješi” problem dijelom je način da regulišemo vlastite osjećaje.

Također postoji pristranost u procjeni vlastite kompetencije. Većina ljudi precjenjuje koliko dobro razumiju šta je osobi koja pati zapravo potrebno u datom trenutku. Skok sa “uznemireni su” na “evo šta bi trebali učiniti” podrazumijeva niz pretpostavki: o prirodi problema, o tome u kojoj se fazi suočavanja osoba nalazi i da li im je potrebna analiza ili prisustvo. U većini slučajeva, ove pretpostavke se gotovo nikada ne provjeravaju prije nego što se da savjet.

Osim toga, u mnogim kulturama – posebno onima koje cijene nezavisnost i efikasnost – slušanje bez rješavanja problema može izgledati gotovo kao luksuz ili besposlica. Sjediti tiho pored nečije boli, nudeći samo pažnju i toplinu, može se osjećati kao da ne radimo ništa. Čak i kada dokazi pokazuju da je to često najmoćnija stvar koju možemo pružiti.

Šta zapravo pomaže umjesto savjeta

Najefikasnija podrška ne zavisi od toga šta dajete (npr. savjet ili zagrljaj), već od toga kako je dajete. Spomenuta studija iz 2009. godine u časopisu Psychological Science sugerira da je “responzivnost”, odnosno osjećaj da ste zaista viđeni i shvaćeni, jedini kriterij koji je zaista važan. Evo kako ga možete primijeniti sljedeći put kada vidite nekoga koga volite kako pati:

Zlatno pravilo  Nikada ne nudite rješenje dok ne potvrdite da osoba zaista želi pomoć u njegovom pronalaženju.

Pitanje za provjeru podrške  Jednostavno pitajte: “Želite li da vam pomognem pronaći rješenje ili samo trebate paničariti?”.

Dajte prioritet prisutnosti. Vaša pažnja je vrijednija od vaše stručnosti. Oduprite se porivu da “popravite” situaciju i pokušajte biti tu za osobu. Čak i kada je to neugodno i za vas i za nju.

Ništa od ovoga ne znači da savjet nikada nije prikladan. Postoje trenuci kada nekome zaista treba smjernica, kada situacija zahtijeva praktične informacije ili kada je najbrižnije reći: “Mislim da bi trebao uraditi to i to.” Problem nije sam savjet, već refleksivna potreba da se ponudi rješenje prije nego što se razumijevanje uopće uspostavi.

Istraživanja nas podstiču da razmotrimo manje ugodnu mogućnost: da najvažnija podrška koju možemo pružiti nekome ko pati nije naše znanje, perspektiva ili iskustvo – već naša pažnja. To je teži dar od savjeta. Jer zahtijeva od nas da podnesemo neizvjesnost, da ostanemo nelagodni i da se odupremo potrebi da riješimo ono što nije naše da riješimo.

Mark Travers, saradnik Forbesa