Irak potrošio desetine milijardi dolara, ali i dalje ne može obezbijediti struju
Kriza električne energije u Iraku nije samo priča o tehničkom neuspjehu, ona je priča o pogrešno postavljenim očekivanjima. Američki General Electric obećao je da će obnoviti megavate. Njemački Siemens obećao je pomoći u izgradnji države. Ali obje kompanije suočile su se sa istim sistemskim preprekama: nestabilnošću, birokratijom i političkom fragmentacijom koje nijedan strani izvođač, ma koliko sposoban bio, ne može sam prevazići.
„Svaki put kada pomislimo da smo blizu rješavanja problema elektroenergetske mreže, politika isključi prekidač“, rekao je Mahmoud Abas, elektroinžinjer i stručnjak Ministarstva električne energije Iraka, u priči objavljenoj u The Media Line.
Dva modela, jedan izazov
Nakon američke invazije 2003. godine, elektroenergetska infrastruktura Iraka bila je razorena. Prijenosne linije su uništene, trafostanice opljačkane, a termoelektrane bombardovane. U taj vakuum uskočili su strani izvođači, svaki sa svojim pristupom obnovi mreže. Vlada je od tada potrošila procijenjenih 100 milijardi dolara na projekte proizvodnje, prijenosa i distribucije, ali nestanci struje i dalje su svakodnevica.
Prema podacima Ministarstva električne energije Iraka i izvještaju Atlantskog vijeća iz 2023. godine o elektroenergetskom sektoru zemlje, vršna potražnja danas prelazi 40 gigavata, dok stvarna proizvodnja rijetko prelazi 23 gigavata. Čak i kada se doda novi kapacitet, gubici u distribuciji, uzrokovani zastarjelom opremom, krađama i lošim upravljanjem, pojedu otprilike trećinu proizvedene električne energije.
GE je u Irak došao sa tehničkim, projektno orijentiranim modelom. Ugovori ukupne vrijednosti više od 1,2 milijarde dolara obuhvatali su nadogradnje i održavanje gasnih turbina, trafostanica i prijenosnih linija. Primjera radi, GE je potpisao ugovor vrijedan 400 miliona dolara za obnovu 14 trafostanica širom Bagdada, Basre, Kerbele i drugih regija. U periodu 2024–2025, GE Vernova je modernizirala desetine gasnih turbina, dodavši otprilike 500 megavata na nacionalnu mrežu. Nadogradnje prijenosa su osposobile pet velikih trafostanica, dovoljno da, kada projekt u potpunosti zaživi, napajaju oko milion ljudi.
Siemens je, nasuprot tome, usvojio sveobuhvatniji pristup, kombinujući tehničke nadogradnje sa razvojem radne snage, projektima održive energije i finansijskim strukturiranjem kako bi Iraku olakšao pristup međunarodnim kreditima. Kompanija je u svoju strategiju uključila i manje socio-ekonomske inicijative, poput zdravstvenih klinika i programa stručnog osposobljavanja. Siemens je uložio oko 763 miliona dolara u termoelektrane na gas, nadogradnje turbina i nove trafostanice. Vizija je bila ambiciozna: ne samo isporučiti električnu energiju, nego izgraditi dugoročni kapacitet Iraka da je samostalno upravlja i održava.
Iraku je potrebna šok terapija za elektroenergetski sistem
Ipak, oba pristupa naišla su na iste sistemske prepreke. Politika, birokratija i slabe institucije često su odgađale odobrenja i preusmjeravale sredstva usred projekta. Čak i kada su turbine postavljene ili trafostanice puštene u rad, nedostatak goriva, uska grla u prijenosu i loše upravljanje nisu dopuštali stvarna poboljšanja u snabdijevanju električnom energijom.
Prema izvještaju Atlantskog vijeća iz 2023. godine o energetskom sektoru Iraka, elektroenergetski sistem zemlje ostaje fragmentiran, nedovoljno finansiran i ranjiv na političku nestabilnost. Analiza naglašava širu lekciju: obnova iračkog energetskog sistema nije samo stvar cigli, kablova i goriva, radi se o upravljanju, načinu na koji se odluke donose i provode, te institucionalnom kapacitetu, znanju i koordinaciji potrebnim da se planovi na papiru pretvore u električnu energiju u domovima ljudi.
GE-ova reputacija zamračena je ranijim etičkim problemima. Godine 2009, američka Komisija za vrijednosne papire (SEC) optužila je kompaniju za nepravilno računovodstvo, što je rezultiralo kaznom od 50 miliona dolara, a 2019, zviždač Hari Markopolos iznio je tvrdnje o velikim računovodstvenim nepravilnostima, nazvavši to “većom prevarom od Enrona”.
I Siemens je, u prošlosti, imao globalne afere vezane za podmićivanje, iako se kasnije fokusirao na transparentnost i dugoročno lokalno angažovanje.
Ove historije ne ukazuju na nepravilnosti u Iraku, ali ilustriraju krhkost povjerenja kada su javna sredstva i infrastruktura u pitanju. Reputacija izvođača je važna, posebno u visokorizičnim, postkonfliktnim okruženjima gdje je nadzor ograničen.
Uprkos milijardama potrošenim i ugovorima koji su sprovedeni, Iračani i dalje žive sa dugim prekidima u snabdijevanju strujom. Škole se oslanjaju na agregate, bolnice se nose s povremenim napajanjem, a mali biznisi gube prihode ili trpe veće troškove energije. Jaz između obećanja stranih izvođača i stvarnosti u kojoj žive Iračani ukazuje na jednostavnu činjenicu: ni najbolja tehnička rješenja ne mogu uspjeti bez sposobnih institucija koje će ih upravljati.
I dalje snažno oslonjen na fosilna goriva
Neki bi mogli tvrditi da su izvođači odgovorni. Da su GE ili Siemens bili ažurniji, možda bi se energetska kriza u Iraku ublažila. No takav pogled pojednostavljuje stvarni izazov. Slab nadzor, rascjepkani budžeti i politička blokada znače da ni najkompetentniji strani partneri ne mogu prevladati sistemske propuste u upravljanju.
Ali dublji problem nisu strani ugovori niti politička nestabilnost. Suština je u tome da elektroenergetski sistem zemlje i dalje počiva gotovo u potpunosti na fosilnim gorivima, dvadeset godina nakon završetka rata. Oko 99% električne energije i dalje dolazi iz nafte i prirodnog gasa, uz mali udio iz zastarjelih hidroelektrana.
Vlada je najavila cilj od 12 gigavata obnovljive energije do 2030. godine, prvenstveno solarne, ali je taj plan uglavnom zastao zbog finansijskih praznina, sporova oko zemljišta i birokratske tromosti. Nekoliko pilot solarnih projekata pokrenuto je u Kerbeli, Babilu i Basri, ali zajedno osiguravaju tek mali dio dnevne potražnje.
Uprkos pričama o diversifikaciji, današnja elektroenergetska mreža Iraka izgleda gotovo isto kao i prije deset godina, oslonjena na gas, nedovoljno investirana u prijenos i nepouzdana.
GE i Siemens se nalaze tačno u centru ovog paradoksa. Obje kompanije dovedene su da stabiliziraju snabdijevanje električnom energijom modernizacijom i proširenjem kapaciteta termoelektrana na gas, hvatanjem spaljenog gasa i modernizacijom turbina radi povećanja proizvodnje. Njihov rad je zaista povećao proizvodne kapacitete i poboljšao efikasnost, ali je istovremeno dodatno učvrstio ovisnost sistema o fosilnim gorivima. Nepostojanje velikih obnovljivih izvora energije manje je tehnički, a više strukturalni problem: politička ekonomija i dalje počiva na nafti, gdje je svaki kilovat povezan sa subvencijama za gorivo, klijentelizmom i mašinerijom države.
U tom smislu, zaustavljena diversifikacija Iraka odražava njegov širi problem poslijeratne obnove, ambiciozna na papiru, posustala u praksi i još uvijek vezana za istu ekonomsku logiku koja je u početku ostavila mrežu u ruševinama.
„Pouzdano snabdijevanje električnom energijom temelj je stabilnog društva. Elektrifikacija velikih dijelova jedne zemlje stoga je jedan od najvažnijih zadataka našeg poslovanja“, rekao je za Reuters izvršni direktor Siemens Energy, Kristijan Bruch.
Nestanak struje u Iraku nije tehnološki neuspjeh, nego slom koordinacije, upravljanja i povjerenja. GE i Siemens ušli su s iskrenom ambicijom da pomognu, ali su bili uhvaćeni u sistemu previše krhkom da ih izdrži. Lekcija nadilazi Irak: infrastruktura ne može nadmašiti institucije koje su zadužene da njom upravljaju. Dok se taj jaz ne suzi, i najbolje postavljeni planovi i najsjajnija obećanja će se gasiti.
Ken Silverstein, Forbes
