Nova nuklearna era: Kako Google, Meta i Microsoft mijenjaju energetsku i geopolitičku mapu svijeta
Od marta 2025. godine, Google, Meta i Microsoft – tri najveće tehnološke kompanije u Sjedinjenim Američkim Državama – obavezale su se da će do 2050. utrostručiti svoja ulaganja u nuklearnu energiju.
Ovi planovi ističu napore sektora da odgovori na jedan od najvećih izazova koje donosi rapidna ekspanzija vještačke inteligencije: njene ogromne energetske potrebe.
Ovaj obnovljeni interes za nuklearnu energiju označava novu fazu u historiji ove tehnologije.
Razvoj nuklearne energije počeo je krajem 1930-ih, dok su SAD i Sovjetski Savez utrkivali u izgradnji atomske bombe. Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, tehnologija je preusmjerena na civilnu i komercijalnu upotrebu, što je dovelo do razvoja nuklearnih elektrana pod državnim nadzorom.
Međutim, krajem 1970-ih, zbog zabrinutosti za sigurnost, pada troškova drugih obnovljivih izvora poput solarne i vjetroenergije, te globalne dominacije nafte, mnoge zemlje – posebno demokratije – počele su smanjivati ulaganja u nuklearni razvoj.
Kina je, za razliku od njih, nastavila ulagati. Tokom narednih decenija, postepeno je širila svoju nuklearnu infrastrukturu, pozicionirajući se kao globalni lider upravo dok je ostatak industrije stagnirao.
Danas, spoj kineske strategije vođene državom i privatnih ambicija zapadnih tehnoloških giganata označava početak nove nuklearne ere – one koja će transformisati energetske sisteme, ubrzati AI trku i preoblikovati globalne odnose moći.
Pokretačke sile
Oživljavanje nuklearne energije rezultat je kombinacije tehnoloških, ekonomskih i strateških faktora.
Prvo, astronomski rast potražnje za energijom kako bi se napajali AI sistemi učinio je tradicionalne izvore sve neadekvatnijima.
Tehnološke kompanije okreću se nuklearnoj energiji zbog njenog velikog kapaciteta i relativno niske emisije ugljika. Samo Meta planira proizvoditi 4 gigavata (GW) energije – dovoljno za napajanje do tri miliona američkih domaćinstava – što jasno pokazuje ogromne potrebe današnjih tehnoloških divova.
Drugo, iako je nuklearna energija relativno jeftina za održavanje, početni kapitalni troškovi su izuzetno visoki i često premašuju planirane budžete.
Primjera radi, proizvodnja 4 GW energije može koštati oko 40 milijardi dolara – više od ukupnog energetskog budžeta mnogih zemalja. Samo najveće korporacije to mogu priuštiti.
Velika očekivanja od profita potaknutih AI-jem motivišu ulaganja u nuklearne startupe i privlače milijarde dolara rizičnog kapitala.
Treće, od ranih 2000-ih industrija je zabilježila velika tehnološka dostignuća, uključujući male modularne reaktore (SMR), koje je lakše transportovati i sastaviti, te mikroreaktore, koji zahtijevaju manje ljudskog nadzora.
Istovremeno, reaktori četvrte generacije (Gen IV) mogu proizvoditi više energije zahvaljujući naprednim procesima. Neka od ovih rješenja omogućila je upravo AI tehnologija, koja olakšava masovne simulacije i smanjuje ljudsku interakciju s reaktorima, povećavajući sigurnost.
Globalni ulozi
Kina također razvija mnoga od ovih rješenja, ali kroz centralizirani, državno vođeni okvir koji je u oštrom kontrastu s tržišno vođenim pristupom zapadnih kompanija.
Potpuna državna podrška smanjuje regulatorne prepreke i povećava dosljednost projekata. Osim toga, Kina se fokusira na torijumske reaktore – prvi je počeo s radom u aprilu 2025. – kako bi smanjila zavisnost od zapadnih zaliha uranija.
Ovo je dodatno osnaženo otkrićem početkom 2025. da zemlja posjeduje dovoljne domaće zalihe torijuma za napajanje svog nuklearnog programa decenijama unaprijed.
Nova nuklearna era nosi dalekosežne globalne i političke posljedice, počevši od sve većeg utjecaja tehnoloških kompanija u prostoru kojim su nekada dominirale isključivo vlade.
Njihovo uključivanje u nuklearni razvoj stvara trenja s američkim regulatornim tijelima, budući da se komercijalne ambicije često sukobljavaju sa strogim sigurnosnim protokolima.
Dok predsjednik Donald Trump povećava podršku industriji, regulatorni nadzor ostaje tačka tenzija – posebno s obzirom na rizik da kompanije brzinu i profit stave ispred opreza, što je u korporativnom svijetu česta pojava.
Ove inovacije dodatno pojačavaju strateško rivalstvo između SAD-a i Kine.
Ako je Hladni rat mjerio moć brojem bojevih glava, nova nuklearna era vjerovatno će se mjeriti brojem izgrađenih reaktora – i AI tehnologijama koje oni pokreću.
Nuklearna energija postaje novo bojno polje u širem nadmetanju za globalnu dominaciju.
Energetska tranzicija
Uspon nuklearne tehnologije imat će domino-efekat na postojeće izvore energije – posebno na ugalj, prirodni gas i naftu.
Ugalj, već u padu, vjerovatno će izgubiti i ono malo što mu je ostalo. Gas i nafta mogli bi slijediti, dok porezi na ugljik i klimatske regulacije sve više guraju svijet ka čišćim alternativama.
Vremenom, ova tranzicija mogla bi promijeniti temelje političke i ekonomske moći, stvarajući nove dinamike u regijama poput Bliskog istoka, gdje su smješteni današnji energetski giganti.
Nuklearna tehnologija, nekada viđena kao relikt Hladnog rata, prolazi kroz tihu, ali snažnu renesansu inovacija i finansiranja – koja će u narednim decenijama transformisati ne samo energetske sisteme, već i geopolitički pejzaž svijeta.
