Ova futuristička umjetnica želi da pošalje vaš DNK na Mjesec

Dok obilaze interaktivnu umjetničku instalaciju “Odjeci iz doline postojanja“, posjetioci nailaze na plastičnu kutiju punu ‘štapića’.

Ako žele, mogu da zgrabe jedan, obrišu njim unutrašnjost svoje usne duplje i dodaju svoje DNK uzorke rastućoj kolekciji genetskih podataka koja se tu nalazi.

„DNK će biti prikupljen kao jedan veliki doprinos, sa do 10.000 briseva koji se obrađuju istovremeno“, kaže savremena umjetnica i futurista Amy Karle u video snimku objašnjavajući ovaj svoj multimedijalni komad, koji je izložen na 2024 Saporo međunarodnom umjetničkom festivalu u Japanu do 25. februara.

LifeShip, kompanija sa sjedištem u Kaliforniji, s misijom da pošalje molekule koji nose gene čovječanstva u svemir, pretvoriće genetski materijal u fini prah, ugradiće DNK prašinu u dugotrajni polimer i izbaciti supstancu na Mjesec na SpaceX raketi.

DNK neće biti povezan sa imenima

Amy Karle naglašava da DNK neće biti povezan sa imenima ljudi ili na bilo koji imati neke identifikacione informacije.

Polimer koji će poslati sadržaće slike i tekst koji su prikupljeni tokom izložbe instalacije “Odjeci iz doline postojanja“.

Sve je to zamišljeno kao neka vrsta kosmičke vremenske kapsule koja odražava naš kolektivni identitet u trenutku kada biotehnologija može da produži naše živote, a naši digitalni ostaci nadžive naša fizička tijela, oblikujući naše nasljeđe na načine koje još ne možemo u potpunosti da shvatimo.

Nebitno je da li će budući ljudi ili radoznali vanzemaljci ikada pristupiti tom sadržaju. Kao i većina umjetnosti koja se okreće konceptualnom, instalacija je više usmjerena na provociranje nego na pružanje odgovora.

Poenta je u tome da biološki i digitalni ostaci koje ostavljamo za sobom “odjekuju“ u vremenu, na primjer, i kako bi buduća društva mogla da tumače ove relikvije.

“Proučavam šta znači biti čovjek u ovo vrijeme spajanja ljudi sa tehnologijom“, rekla je Ejmi Karl, koja živi u oblasti zaliva San Franciska. “A šta znači biti čovjek kada nas tehnologija pojačava, unapređuje ili mijenja?“

Amy je “bioumjetnica“ čiji rad često istražuje ukrštanje tehnologije i ljudskog tijela.

Željela sam da budem kao druga djeca

Strast kojom istražuje tu oblast proističe iz ličnog iskustva jer je ona rođena s rijetkom, po život opasnom anomalijom, kongenitalna aplazija kože (aplasia cutis congenita – ACC), zbog koje joj nedostaje dio kože na glavi.

“Dok sam odrastala, samo sam željela sljedeću operaciju“, rekla je 43-godišnja umjetnica. “Željela sam da budem kao druga djeca. Željela sam da budem izliječena, tako da sam oduvijek veoma zainteresovana za budućnost medicine”.

Njen dosadašnji rad obuhvata skulpture napravljene od ljudskih matičnih ćelija, performans koji je “preveo” njenu moždanu aktivnost u muziku, snimljenu slušalicama za elektro-encefalogram, i niz čudnih odjevnih predmeta inspirisanih ljudskim nervnim sistemom, plućima i ligamentima.

Amy je izlagala širom svijeta, u muzeju Smitsonian u Vašingtonu, Mori muzeju u Tokiju i Centru Pompidu u Parizu. BBC je 2019. uvrstio Karl na svoju listu 100 žena koje imaju veliki uticaj i inspirišu druge.

Pogled u sopstveni digitalni odraz

Kada posjetioci uđu u zamračenu sobu u kojoj se nalazi njena instalacija “Odjeci iz doline postojanja“, čuće meditativne zvuke, napravljene u saradnji sa dizajnerom zvuka Sefom Sagirom.

I naići će na projekcije dva sjajna, digitalna kruga, od kojih jedan djelimično pomračuje drugi. Infracrvena kamera sa senzorima blizine snima pokrete posjetilaca.

Zatim unosi informacije u kompjuterski program koji upravlja načinom na koji umjetničko djelo reaguje na ove pokrete u realnom vremenu promjenom boja, šara i oblika.

Koristeći praćenje tijela, umjetnost takođe predstavlja sablasne digitalne refleksije posjetilaca okruženih snijegom koji pada, kao da su zarobljeni u sniježnoj kugli negdje između fizičkog i digitalnog carstva.

Prošlost je učitelj

Jedna kugla prikazuje tekst napisan na obližnjoj tastaturi, gdje se od učesnika traži da ostave poruke ili priče za buduće naraštaje.

“Prevazilazimo poteškoće i stalno učimo i rastemo“, napisao je jedan od posjetilaca izložbe. “Prošlost je učitelj, budućnost je nada”, napisao je neki drugi posjetilac.

Međunarodni festival umjetnosti u Saporu u Japanu održava se svake treće godine, iako je pandemija kovida prekinula taj redoslijed. Festival u 2024.

Ističe rad oko 50 umjetnika iz više od 10 zemalja na šest lokacija širom Sapora.

Tema festivala, “Posljednji snijeg”, djelimično odražava načine na koje klimatske promjene utiču na prirodne cikluse i mijenjaju tok budućnosti.

“Predviđa se da će do kraja 21. vijeka značenje snijega, koji bi trebalo da postoji u Saporu kao nešto što se podrazumijeva, i pejzaž koji stvara biti drugačiji od onoga što je danas”, rekao je umjetnik i direktor festivala Ogawa Hideaki.

“Ovaj umjetnički festival se fokusira na transformaciju i pripremu za takvu budućnost naše planete, društva, zajednice i života”.

Kako Amy ističe, postoji mnogo načina da se interpretira tema festivala. Može se posmatrati kao posljednji snijeg u zimskoj sezoni, posljednji snijeg na planeti ili, kako njen rad istražuje, posljednji snijeg naših života.

Ona je jedan od izlagača koje su zamolili da kreiraju radove koji gledaju 100 godina u budućnost.

Umjetnica se nada da će posjetioci njene postavke razmišljati o prolaznosti i nepostojanosti, ljepoti i krhkosti života i nasljeđu koje želimo da ostavimo budućim generacijama, kako materijalnim, tako i simboličkim.

Uz podatke sakupljene iz Sapora, koji bi trebalo da otputuju na površinu Mjeseca 2026. godine, naći će se i drugi materijal koji napušta Zemlju sa Life Shipom, kao što je DNK više od hiljadu vrsta koje predstavljaju biodiverzitet Zemlje.

”Poslati jedan dio sebe na Mjesec podstiče nas da zamislimo budućnost u kojoj naši biološki i kulturni identiteti prevazilaze tjelesne i planetarne granice i protežu se u kosmos”, rekla je Amy.

Leslie Katz, saradnica Forbesa