Digitalni euro – zašto predstavlja geopolitičku nužnost za uniju

Kada je Evropska centralna banka (ECB) 2021. godine zvanično pokrenula istragu o digitalnom euru, taj potez je predstavljen kao pragmatično prilagođavanje sve digitalnijim navikama građana bloka. Ipak, u stvarnosti, ova inicijativa predstavlja jedan od najambicioznijih monetarnih projekata od samog uvođenja eura. Projekat ne služi samo tome da plaćanja budu lakša ili brža; on je strateški potez osmišljen da osigura finansijski suverenitet Evrope u svijetu u kojem plaćanja, podaci i valute sve više dolaze pod kontrolu neevropskih aktera.

Danas se digitalni euro nalazi u odlučujućoj fazi u kojoj kreatori politika moraju balansirati suprotstavljene prioritete: zaštitu finansijske stabilnosti, očuvanje privatnosti, podsticanje inovacija, ali i pozicioniranje eura kao globalne alternative američkom dolaru i kineskom e-CNY-u (digitalnom juanu). Uspjeh ili neuspjeh ovog projekta oblikovat će ne samo finansijski sistem Evrope, već i njen geopolitički utjecaj u digitalnom dobu.

Javno dobro za digitalno doba

Pad upotrebe gotovine odvija se postepeno, ali neupitno. Širom Evrope, fizičke novčanice i kovanice sve više nestaju iz svakodnevne upotrebe. Digitalna plaćanja danas dominiraju, ali ogromna većina njih obrađuje se putem međunarodnih kartičnih mreža ili platformi u stranom vlasništvu. U 13 od 20 zemalja eurozone plaćanja u prodavnicama u potpunosti zavise od neevropskih pružatelja usluga što predstavlja ovisnost koja uniju izlaže visokim naknadama, stranim regulativama, pa čak i političkom pritisku.

Digitalni euro je evropski odgovor na trenutnu stvarnost: digitalna valuta centralne banke (CBDC), zamišljena kao “elektronski ekvivalent gotovine”, iza koje stoji direktno ECB, a ne komercijalne banke. Za razliku od novca na bankovnom računu, koji predstavlja obavezu privatne institucije, digitalni euro bi bio javni novac bez rizika.

Za potrošače, ponuda je jednostavna. Bio bi besplatan za upotrebu, univerzalno prihvaćen širom eurozone i otporan čak i u slučaju nestanka interneta ili prekida u snabdijevanju električnom energijom. Funkcionalnost van mreže pružila bi pouzdanost nalik gotovini, dok bi ugrađene opcije pristupačnosti (glasovne komande, veliki fontovi, prilagodljiva sučelja) osigurale inkluziju svih društvenih grupa. Privatnost je još jedno ključno obećanje: online plaćanja bila bi anonimizirana na nivou sistema, a offline transakcije dizajnirane tako da imitiraju povjerljivost gotovine.

Međutim, iako ECB insistira na tome da će ovaj novi oblik novca “dopunjavati, a ne zamjenjivati” gotovinu, stvarnost je daleko disruptivnija. Ako bi digitalni euro bio široko prihvaćen, mogao bi ubrzati zastarijevanje fizičkog novca i suštinski promijeniti način na koji Evropljani razmišljaju o novcu, kako ga koriste i u kakvu sigurnost vjeruju.

Banke na udaru

Za evropski bankarski sektor, digitalni euro podjednako predstavlja i prijetnju i priliku. S jedne strane, on ih primorava na inovacije. Banke bi, kao “nadzirani posrednici”, distribuirale valutu, održavale odnose s klijentima i potencijalno gradile nove poslovne modele oko digitalnih novčanika i usluga. ECB je sugerisala da bi banke bile kompenzirane za ove uloge, čime bi se osiguralo da ostanu ključni akteri.

S druge strane, rizici su ozbiljni. Najveći među njima je disintermedijacija: opasnost da bi potrošači mogli masovno prebacivati depozite iz komercijalnih banaka u sigurnost digitalnog eura ECB-a, posebno u vremenima krize. Za razliku od podizanja fizičke gotovine, što je nezgrapno i ograničeno dnevnim limitima, prebacivanje štednje u digitalni novčanik bilo bi trenutno i bez prepreka. U trenucima panike, to bi moglo iscrpiti likvidnost banaka, izazvati njihove kolapse i destabilizirati cijeli sistem djelimičnih rezervi.

Kako bi se to ublažilo, političari razmatraju limite po osobi, između 1.500 i 2.500 eura (oko 2.930 KM do 4.880 KM), kao i mehanizme koji bi automatski dopunjavali digitalne novčanike novcem s privatnih bankovnih računa, umjesto da se dozvoli da salda rastu. Ove mjere odražavaju napeti balans između interesa unije, građana i banaka: pružanje otpornog javnog servisa bez podrivanja privatnog bankarskog sistema koji je temelj evropske ekonomije.

Geopolitička nužnost

No, digitalni euro nije samo finansijska reforma. On je i evropski odgovor na rastuće geopolitičke ranjivosti. Dvije prijetnje dominiraju ovom raspravom: dominacija stranih pružatelja usluga plaćanja i rast stabilnih kriptovaluta vezanih za dolar.

Privatni stablecoini poput USDC-a i Tethera, denominirani u američkim dolarima, izrasli su u instrumente vrijedne bilione dolara za prekogranična plaćanja i trgovinu kriptovalutama. Njihovo širenje u eurozoni nosi rizik stvaranja “paralelne valute”, što bi u praksi značilo preusmjeravanje monetarne moći iz Frankfurta u Washington. Analitičari upozoravaju da bi, ukoliko se to ne obuzda, bilioni eura mogli migrirati u tokene podržane dolarom, slabeći kontrolu ECB-a nad monetarnom politikom i kreditnom ponudom.

U Washingtonu, zakonodavni akti poput GENIUS Acta signaliziraju podršku ovim digitalnim dolarima, dodatno učvršćujući američku prednost. U međuvremenu, Kina je već uvela svoj digitalni juan (e-CNY), koji su testirali u provincijama i pozicionirali ga za međunarodnu upotrebu. Nestvaranjem validne alternative navedenim valutama Evropa rizikuje da bude stisnuta između dvije monetarne supersile.

Strategija unije je dvostruka. Prvi pravac je sam digitalni euro: suverena, panevropska alternativa. Drugi je regulatorni: okvir za tržišta kriptoimovine (MiCA), koji nameće stroge zahtjeve u pogledu rezervi i revizija izdavačima stablecoina. Pooštravanjem pravila igre, EU nastoji stvoriti domaće tržišno okruženje u kojem digitalni euro može napredovati, dok bi se strane alternative suočile s preprekama.

Ovo je evropski pokušaj da postavi pravila puta za globalne digitalne finansije; korak koji nije usmjeren samo na očuvanje monetarnog suvereniteta, već i na projiciranje regulatorne moći.

Može li euro postati globalna valuta?

Jedna od deklarisanih ambicija ECB-a jeste jačanje međunarodne uloge eura. No, upravo tu leži paradoks. Kako bi zaštitili domaće banke, evropski političari su predložili stroga ograničenja posjedovanja, nulte iznose za trgovce i ograničen pristup za nerezidente. Ove mjere mogu stabilizovati eurozonu iznutra, ali istovremeno potkopavaju globalne ambicije eura.

Američki dolar postao je svjetska rezervna valuta zato što je bio otvoren, dostupan i likvidan širom svijeta. Digitalni euro sa strogim ograničenjima rezidentnosti i skromnim limitima novčanika rizikuje da postane “regionalni alat” umjesto globalne alternative.

Ako EU zaista želi da digitalni euro konkuriše dolaru ili juanu, morat će donositi hrabrije odluke: omogućiti širi međunarodni pristup, ukinuti ograničenja i razviti infrastrukturu koja će privlačiti korisnike i izvan njenih granica. U suprotnom, projekat bi se mogao pretvoriti u defanzivnu mjeru, umjesto u ofanzivni potez u utrci za globalnu valutnu dominaciju.

Borba za privatnost

Nijedno pitanje nije politički osjetljivije od privatnosti. Zvanično, ECB insistira da će digitalni euro ispunjavati “najviše standarde privatnosti“ u skladu sa zakonima europske unije. Plaćanja van mreže zamišljena su tako da oponašaju gotovinu, pri čemu samo platiša i primatelj znaju detalje. Za online transakcije se tvrdi da će biti pseudonimizirane, što bi trebalo osigurati da ni sama ECB ne može pratiti pojedince.

Ipak, skepticizam je duboko prisutan. Kritičari upozoravaju na klizav teren ka nadzoru i “programabilnom novcu” koji bi mogao ograničiti potrošnju ili ponašanje. Uloga posrednika u svakoj transakciji izaziva strahove od prikupljanja podataka, dok limiti na novčanicima hrane sumnje u državnu kontrolu.

Diskusija o ovim pitanjima nije apstraktna. Unutar Vijeća EU, Njemačka i Nizozemska tražile su jače garancije privatnosti, dok su druge zemlje, poput Litvanije, tvrdile da prevelika anonimnost može poticati pranje novca i sivu ekonomiju. ECB može izgraditi zaštitne mehanizme, ali će usvajanje na kraju zavisiti od toga vjeruju li građani da će ti mehanizmi izdržati buduće političke pritiske. Povjerenje, a ne samo dizajn, odlučit će o tome hoće li digitalni euro uspjeti.

Eksperiment visokog rizika

Digitalni euro jedan je od najhrabrijih monetarnih eksperimenata 21. stoljeća. Istovremeno predstavlja tehničku inovaciju, politički kompromis i geopolitički potez.

Na domaćem planu mora ispuniti obećanja otpornosti, inkluzivnosti i privatnosti, a da pri tome ne destabilizuje banke niti otuđi građane. Na međunarodnom planu mora izboriti ulogu za euro u finansijskom sistemu kojim sve više dominiraju dolar i juan. Sve to treba postići dok se paralelno vodi šira društvena debata o digitalnim slobodama i moći države.

Ako bude uspješan, digitalni euro mogao bi osigurati Evropi mjesto u bliskoj monetarnoj budućnosti, garantujući joj suverenitet i otpornost u eri fragmentacije. Ako ne uspije, rizikuje da postane još jedan ambiciozan, ali projekat okrenut prema unutrašnjosti koji bi bio značajan lokalno, ali beznačajan na globalnoj sceni.

U svakom slučaju, evropska kocka je već bačena. Ostaje da se vidi hoće li donijeti dobitak ili gubitak.

Šerif Kapetanović