Saša Džino za Forbes BiH: To da ljudi danas ne čitaju u vremenu brzih informacija je najobičniji malograđanski mit

Potpuno iskren i zahvalan sagovornik je Saša Džino. Ne libi se da kaže sve što mu je na umu. Doduše, ne možda licem u lice, ali “papir sve trpi” rekli bi ljudi.

Rođen je u Sarajevu pred raspad Jugoslavije, tako kaže, i tu je odrastao i školovao se. Završio je Akademiju ikovnih umjetnosti u Sarajevu, smjer Grafika. I danas živi, piše i crta u rodnom gradu.

U književnost se zaljubio kroz čitanje i mamilo ga je da nešto napiše. Zaplovio je u te vode i do danas se spušta niz tu rijeku.

“Prvo sam napisao zbirku kratkih horor priča Srce od plastike i zatim još jednu zbirku Mrtvačke mrlje. Nakon toga sam napisao prvi roman Šejtanov goblen koji je isto žanrovski horor. Pošto sam zaljubljenik u mnoge književne žanrove, nisam htio ostati u okviru horora i napisao sam naučno-fantastični roman Električni okean“, kaže Saša za Forbes BiH.

Uslijedio je novi roman U Čarobnjakovim šeširima, spoj naučne fantastike i fantasyja. Zatim još jedan sci-fi roman Jugoslavija 2080. s dodatkom političkog žanrovskog začina.

“Moj posljednji roman Gasulhana je prva priča izvan fantastike i smjestio bih ga u žanr slice of life, svakodnevni život, komedija.”

Uzor mi je Vilijam Šekspir

Najveći književni uzor mu je, kako kaže, O.G. Vilijam Šekspir. I nakon četristo godina njegova riječ je aktuelna i relevantna, ističe Saša i dodaje da je Šekspir probio vrijeme i prostor i ostao vrhovno književno “božanstvo” do dana današnjeg.

“Njegova sabrana djela su nešto što bi se moglo nazvati sekularnom svetom knjigom, a ja sam vjerni pratilac njegove riječi i svaka njegova riječ je kao objava kakvog proroka.”

Kad smo već kod proroka, spominje i Filpa K. Dika, najvećeg sci- fi pisca svih vremena. On je šezdesetih godina prošlog stoljeća prorekao budućnost u kakvoj danas živimo, ponekad i do bizarnih detalja.

“Pored književnosti kao glavnog izvora inspiracije iz kog se svakodnevno napajam, sarajevska svakodnevnica je drugi izvor.”

Samoizdavaštvo je ekstra

“Samoizdavaštvo je ekstra. Pisci žive u najboljem vremenu ikad. Tu su društvene mreže za reklamu, sve besplatno, sve dostupno” kaže Džino i nastavlja: “Ne treba ti niko za ovu malu državu, sve možeš sam. Izdavači u regiji, to je već nešto drugo. Ovo kod nas je smijurija. Naši izdavači nisu vrijedni ni da se spomenu, a kamoli da se o njima nešto posebno priča.”

Godinama prodaje knjige na ulici. Tu je upoznao hiljade ljudi različitih profila od čijih karakternih osobina gradi likove u pričama.

“Slušam anegdote i u grupama ljudi posmatram borbe anegdota kad svako ima priču na određenu temu i pamtim one koje privlače najviše pažnje.”

Grad je najbolje upoznao pričajući s ljudima iz svakog mogućeg univerzuma i paralelnog univerzuma, te je shvatio koliko je i mali grad poput Sarajeva slojevit i ljudi u njemu toliko unikatni i nevjerovatno različiti.

“Takav pristup upoznavanju jedne sredine potpuno briše stereotipe o jednoj zajednici i stvari poput nacije i tih kolektivnih identiteta djeluju kao fantazma.”

Horor i naučna fantastika su došli u trenucima njegovih tadašnjih emotivnih stanja i strasti za određenom vrstom književnosti u datom trenutku. Uvijek se vodio strašću i svaki njegov rad je bio izraz čistog entuzijazma i iskrenosti.

“Pisac sam s dna kace u sferi undergrounda i moj najveći adut je iskrenost. Sve što sam radio kao Fildžan pun opskurnosti nastalo je iz ljubavi. Priče su same došle iz dubina uma i srca i makar bile najgore na svijetu, nisu folirancija.”

“Frapiram se kada izađem na ulicu”

Sujevjerje, nacionalizam, mržnja, samo su neke od tema kojima se bavi. Njegove priče su refleksija sarajevskog života i te teme su neminovnost.

“Pravo da kažem, ja živim u nekom društvenom balonu gdje recimo nacionalizam ne postoji ni u naznakama, ali se frapiram svaki put kad izađem na ulici i zakoračim izvan tog balona i čujem karikaturalni nacionalizam kakav ne možeš ni izmislit.”

Dodaje da je i to dobra je tema za priču, naročito za komične trenutke. A kad bih svoje pisanje smjestio u kakve šire teme, seks i nasilje su dva ključna elementa.

“Istina kao glavni svjetionik. A ljudi su najiskreniji kad rade te dvije stvari, tu laž ne traje dugo.”

Što se tiče publike, kaže kako ljudi puno čitaju, više nego ikad u historiji civilizacije.

“Ako ja kao neki “žlj” autor mogu prodati hiljade primjeraka svojih bezveznih knjiga, zamislite koliko ljudi kupuju renomirane autore. To da ljudi danas ne čitaju u vremenu brzih informacija je najobičniji malograđanski mit”, kaže nam Saša.

Jugoslavija 2080. i Gasulhana

Jugoslavija 2080. je roman o ponovnom ujedinjenju Jugoslavije. Predviđanje budućnosti i tehnološkog napretka je glavna tema naučne fantastike i on je iskoristio žanr kako bi napravio alegoriju o Jugoslaviji i roman se suštinski bavi bivšom Jugoslavijom.

“Naučna fantastiku sam u ovom slučaju instrumentalizovao kao diskretno sredstvo za analizu osjetljivih tema iz prošlosti. Historija se ponavlja i ova moja buduća Jugoslavija nije ništa drugačije od prethodne, samo ljudi lete u svemirski brodovima i voze leteće automobile, sve ostalo je isto.”

Gasulhana je roman o metalcima i metal kulturi u Sarajevu. Metalci su u svakom dijelu svijeta isti i samo ih klasne razlike dijele. To isto pravilo važi i za sve ostale ljude, samo postoje klasne razlike, sve ostalo je iluzija, ali to je neka druga priča.

“Elem, Gasulhana je priča o nastanku istoimenog fiktivnog metal benda. Gitaristkinja Belkisa i njen jaran Malik sklapaju bend, idu na svirke, cugaju, slušaju metal, prave belaje i tako to. Želio sam prikazati metal zajednicu sa svim svojim vrlinama i manama i odnos sredine prema njima. Na kraju je to ispala komedija”, zakjučioje Džiho i poručio da svi oni koji žele pročitati neki od njegovih romana, mogu to uraditi kontaktirajući ga preko društvenih mreža.

“Ljudi me mogu naći na ulicama Sarajeva od Dobrinje do Centra, a isto tako mogu me kontaktirati preko društvenih mreža i dostaviću im knjigu gdje god treba ili poslati poštom.”