Kako BiH može postati tehnološko srce Zapadnog Balkana

Zapadni Balkan više nije samo zbir šest malih i međusobno konkurentskih tržišta. Svaka od šest ekonomija regiona posljednjih godina pronašla je vlastitu tehnološku i inovacijsku nišu, a njihova se prednost sve više može posmatrati kao dio šire regionalne priče.

Srbija je izgradila snažnu industriju videoigara, Sjeverna Makedonija specijalizirala se za platne sisteme i razvoj softvera, Kosovo za korisničku podršku i outsourcing, Albanija za usluge na italijanskom jeziku, dok Crna Gora pokušava privući blockchain i Web3 industriju. Bosna i Hercegovina, međutim, ima drugačiju poziciju. Njena najveća prednost su kvalitetni inženjeri i snažna povezanost s njemačkim govornim područjem, piše Emergin Europe.

Upravo tu se krije i najveća prilika, ali i najveći problem BiH. Zemlja je uspjela izgraditi reputaciju pouzdanog tehnološkog partnera kompanijama iz Njemačke, Austrije i Švicarske, ali još nije u dovoljnoj mjeri izgradila vlastitu industriju tehnoloških proizvoda.

Srbija je u tome otišla korak dalje. Branko Milutinović i nekolicina bivših Microsoftovih zaposlenika osnovali su Nordeus u Beogradu 2010. godine, a njihova nogometna igra Top Eleven od tada je privukla više od 230 miliona igrača. Nordeus više nije usamljena priča. Wargaming, Playrix i Sperasoft, među najvećim svjetskim studijima, imaju velike urede u Srbiji, a dio novih programera stigao je iz Rusije i Ukrajine nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine.

Videoigre su tako postale jedan od zaštitnih znakova srpske tehnološke industrije. Srpsko udruženje za videoigre procijenilo je da je 15 najvećih studija u zemlji ostvarilo 214 miliona eura prihoda tokom 2024. godine, oko petinu više nego godinu ranije. Industrija zapošljava približno 4.500 ljudi, a više od polovine studija danas razvija vlastite proizvode umjesto da isključivo radi po narudžbi.

Srbijanska tehnološka priča, međutim, ne završava gamingom. Microsoft je još 2005. godine u Beogradu otvorio jedan od svojih većih razvojnih centara izvan Sjedinjenih Američkih Država, dok je država kasnije podržala i razvoj instituta za umjetnu inteligenciju. Srbija je tako uspjela spojiti domaće kompanije, strane investitore i veliki broj stručnjaka u sektor koji proizvodi sve složenije i globalno konkurentne proizvode.

Sjeverna Makedonija pronašla je drugačiji put. Njena tehnološka industrija snažno je vezana za platne sisteme, sigurnost transakcija i razvoj poslovnog softvera. Kompanija Netcetera iz Skoplja više od dvije decenije razvija softver za sigurnost kartičnih transakcija i digitalne novčanike. Veliki dio tog softvera koristi se u evropskom bankarskom sektoru, a kompanija je razvila i prvi mobilni novčanik za Halkbank u Sjevernoj Makedoniji.

Makedonski timovi rade i na ugrađenom softveru i poslovnim aplikacijama za kompanije od Austrije do Izraela. Sektor dodatno jačaju kompanije poput Seavusa i brojni outsourcing pružatelji usluga. Prema procjenama ministra digitalne transformacije Stefana Andonovskog, izvoz IT usluga dosegao je oko 676 miliona eura u 2025. godini. Skoplje uz to godišnje proizvodi oko 1.300 diplomiranih informatičara i postalo je baza za tehničku i korisničku podršku multinacionalnih kompanija.

Bosna i Hercegovina je svoju nišu pronašla prije svega u radu za njemačko govorno područje. Kompanija Atlantbh, osnovana u Sarajevu 2000. godine, razvija softver za klijente poput njemačkog osiguravatelja Allianza i Nokije. Desetine manjih kompanija u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru rade slične poslove za klijente u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj.

Prema jednoj novijoj procjeni, izvoz IT usluga iz Sarajeva vrijedi oko 310 miliona eura godišnje, pri čemu je najveći dio usmjeren upravo prema ova tri tržišta. To je značajan rezultat za zemlju veličine BiH i dokaz da domaći stručnjaci mogu biti konkurentni na najzahtjevnijim evropskim tržištima.

Ali upravo tu počinje bosanskohercegovačka dilema.

Senior softverski inženjer iz Sarajeva danas može direktno raditi za njemačku kompaniju i naplaćivati između 70 i 100 eura po satu. Takav model omogućava stručnjacima da ostanu u BiH i ostvaruju prihode znatno veće od domaćeg prosjeka. Međutim, istovremeno domaćim startupima postaje sve teže pronaći iskusne ljude koji će raditi na razvoju vlastitih proizvoda.

Drugim riječima, BiH ima ljude koji znaju napraviti globalni tehnološki proizvod, ali nema dovoljno kapitala i institucionalne podrške da ih zadrži u projektima koji će biti u domaćem vlasništvu.

Podatak o rizičnom kapitalu to jasno pokazuje. Federacija BiH zabilježila je samo oko 8,2 miliona eura rizičnog kapitala u svim sektorima tokom 2024. godine. To je premalo da bi se ozbiljnije promijenio odnos između outsourcinga i razvoja vlastitih tehnoloških proizvoda.

Za razliku od BiH, Kosovo je prednost pronašlo u mladom stanovništvu i poznavanju stranih jezika. Pozivni centri i kompanije za korisničku podršku rade za zapadne klijente na engleskom i njemačkom jeziku, dok trgovinsko udruženje STIKK procjenjuje da oko 85 posto njegovih članova izvozi usluge. Više od četvrtine izvoza ide prema Švicarskoj, gdje živi velika kosovska dijaspora.

Njemački je, nakon engleskog, najzastupljeniji strani jezik na Kosovu, a govori ga više od 115.000 ljudi. Digitalni sektor tako je postao važan dio transformacije tržišta rada. Ono što je počelo kao outsourcing korisničke podrške sve se više pomjera prema softveru i poslovima veće dodane vrijednosti. SPEEEX iz Prištine nastoji postati prvi kosovski tehnološki jednorog, dok oko njega raste nova generacija softverskih startupova.

Albanija je svoju konkurentsku prednost pronašla u italijanskom jeziku i blizini Italije. Teleperformance je u Tirani otvorio poslovanje 2008. godine kako bi pružao usluge italijanskim klijentima i danas zapošljava više od 2.000 ljudi u Tirani i Draču. Mnogi mladi Albanci odrasli su uz italijanske televizijske programe i govore italijanski, ali često i engleski, njemački, francuski i grčki.

Ono što je počelo kao jeftinija korisnička podrška za italijanske kompanije proširilo se na bankarstvo, softver i druge poslovne usluge. Više od 850 outsourcing kompanija radi za evropske klijente, dok je izvoz IT usluga u 2024. godini dostigao 221,5 miliona eura. Drač se, uz Tiranu, razvio u drugo važno središte.

Crna Gora je odlučila napraviti mnogo rizičniju opkladu. Mala država pokušava privući blockchain i Web3 industriju. Milojko Spajić, danas premijer, još kao ministar finansija promovirao je kriptoindustriju i govorio o njenom potencijalu da jednog dana čini značajan dio crnogorskog BDP-a.

Crna Gora je 2022. godine dodijelila državljanstvo Vitaliku Buterinu, osnivaču Ethereuma. Buterin je kasnije organizirao i Zuzalu, eksperimentalnu tehnološku zajednicu na crnogorskoj obali. Viza za digitalne nomade, koja može trajati do četiri godine, dodatno je usmjerena na privlačenje udaljenih tehnoloških stručnjaka.

Svaka od ovih priča pokazuje istu stvar: mala ekonomija ne mora biti velika da bi bila relevantna. Mora pronaći ono u čemu može biti najbolja.

Za Bosnu i Hercegovinu zato nije ključno da kopira Srbiju i pokušava postati regionalni centar za videoigre. Nije potrebno ni da kopira Albaniju, Kosovo ili Crnu Goru. Njena najvažnija konkurentska prednost već postoji. To su ljudi.

Bosanskohercegovački inženjeri poznaju evropske standarde, govore jezike Evropske unije, geografski su blizu ključnim tržištima i već godinama rade na projektima za njemačke, austrijske i švicarske kompanije. BiH ima i snažnu dijasporu u upravo tim zemljama, što predstavlja dodatnu poslovnu i investicijsku mrežu koju druge zemlje regiona također pokušavaju iskoristiti.

Problem je što se najveći dio tog potencijala još uvijek prodaje po satu.

Sljedeći korak za BiH mora biti prelazak sa modela „radimo za njih“ na model „gradimo s njima i gradimo svoje“.

To ne znači odustajanje od outsourcinga. Naprotiv, outsourcing je bio jedan od najvažnijih načina na koji je domaća IT industrija stekla znanje, kontakte i pristup međunarodnom tržištu. Problem nastaje tek onda kada outsourcing postane krajnji cilj, a ne početna faza razvoja.

Ako bosanskohercegovački inženjer može za njemačkog klijenta razvijati složen finansijski softver, zdravstvenu aplikaciju ili sistem baziran na umjetnoj inteligenciji, onda nema razloga da dio tih ljudi ne može jednog dana pokrenuti vlastitu kompaniju i isti proizvod ponuditi globalnom tržištu.

Za to su potrebni kapital, jednostavniji propisi, bolja saradnja univerziteta i privatnog sektora, više domaćih investitora i snažnija povezanost s dijasporom. Potrebna je i promjena mentaliteta. Najbolji programer ne bi trebao biti samo najskuplji zaposlenik domaće firme ili freelancer koji radi za njemačkog klijenta. On može biti i osnivač kompanije koja će za deset godina zapošljavati stotine ljudi.

U tome se krije možda i najveća razvojna šansa BiH.

Zapadni Balkan se polako pretvara iz šest odvojenih tržišta u regionalni tehnološki lanac vrijednosti. Jedna zapadna kompanija danas može imati razvoj videoigre u Beogradu, tehnologiju za plaćanje iz Skoplja, dizajn i softverski razvoj u Sarajevu, korisničku podršku na italijanskom iz Tirane, podršku na njemačkom iz Prištine i blockchain komponentu iz Podgorice.

Sve to nalazi se u istoj vremenskoj zoni, na nekoliko sati leta od Evropske unije.

Inicijativa Otvoreni Balkan, koju su 2021. pokrenule Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija, pokušala je smanjiti dio administrativnih prepreka za kretanje ljudi i poslovanje preko granica. Evropska banka za obnovu i razvoj također regiju sve više posmatra kao svojevrsni „otok unutar EU“.

Prepreke, međutim, ostaju. Šest ekonomija koristi četiri različite valute, politički odnosi Srbije i Kosova i dalje opterećuju regionalnu saradnju, dok složena politička struktura Bosne i Hercegovine može usporiti reforme koje bi drugdje bile jednostavnije.

Ipak, osnovna ideja postaje sve jasnija.

Tri decenije zemlje Zapadnog Balkana uglavnom su se takmičile za isti strani posao. Sada se otvara mogućnost da počnu dijeliti posao.

Za Bosnu i Hercegovinu to može biti mnogo važnije od utrke za titulu najvećeg regionalnog tehnološkog centra. BiH ne mora biti najveća. Mora biti nezamjenjiva u onome što najbolje radi.

Ako uspije spojiti svoje inženjersko znanje s kapitalom i tržištem Njemačke, Austrije i Švicarske, uz regionalnu saradnju i potencijal svoje dijaspore, Bosna i Hercegovina može napraviti iskorak iz zemlje koja izvozi IT radnu snagu u zemlju koja izvozi vlastite tehnološke proizvode. To bi bio pravi prelazak iz outsourcinga u tehnološku industriju. I upravo tu bi mogla biti bosanskohercegovačka niša u novoj tehnološkoj mapi Zapadnog Balkana.