Može li petrojuan zamijeniti petrodolar i da li to Kina uopće želi
U posljednjih nekoliko dana, mnogi svjetski mediji prenijeli su glasinu da Iran navodno razmatra mogućnost da dozvoli prolaz kroz Hormuški moreuz onim tankerima koji plate svoj teret u kineskim juanima. Ne ulazeći u istinitost informacije, scenarij koji se navodi vrijedi ozbiljno razmotriti. Mehanizmi koji bi uslijedili za dolar, američke potrošače, globalnu ekonomiju i samu Kinu, izuzetno su složeni i ne vode svi očekivanim rezultatu.
Svakog dana oko 20 miliona barela nafte prođe kroz Hormuški moreuz, što čini skoro petinu globalne ponude. Gotovo sva ta nafta se prodaje u dolarima i to nije slučajno, već rezultat dugoročnog dogovora. Petrodolarski sistem, uspostavljen između Washingtona i Rijada sredinom 1970-ih nakon raspada Bretton Woods sistema, osigurao je trajnu potražnju za dolarom unutar svakodnevnog funkcionisanja globalnog energetskog tržišta. Zemlje izvoznice nafte prikupljale su dolare i reinvestirale ih u američke državne obveznice, čime se ciklus samoodržavao decenijama. Upravo zato Sjedinjene Države mogu kontinuirano voditi budžetske deficite bez izazivanja valutne krize koja bi pogodila gotovo svaku drugu ekonomiju.
Uvođenje „naplate“ prolaza kroz Hormuz u juanima narušilo bi tu strukturu. Ne bi je srušilla, ali bi joj vidno naškodila.
Utjecaj na dolar
Direktan udar na dolar bio bi postepen. Analize institucija poput Hoover Institutiona sugerišu da bi trajni pad globalne potražnje za sigurnom imovinom denominiranom u dolarima doveo do realnog gubljenja na vrijednosti američke valute od oko 7 do 8 posto. To ne bi bio nagli kolaps, već spor i kontinuiran gubitak vrijednosti. Stvarni problem leži u troškovima zaduživanja SAD-a. Status dolara kao rezervne valute praktično subvencionira američki dug. Strane centralne banke moraju držati američke obveznice jer im trebaju dolari, što održava kamatne stope nižim nego što bi inače bile. Slabljenje te potražnje značio bi rast kamatnih stopa. Na federalni dug od 36 biliona dolara, povećanje troškova zaduživanja za samo jedan posto znači dodatnih 360 milijardi dolara godišnje za kamate. To bi predstavljalopravu budžetsku krizu.
Inflatorni pritisak bio bi brži i vidljiviji. Slabiji dolar odmah bi povećao uvozne cijene. Američki potrošači bi to osjetili na benzinskim pumpama, u trgovinama i na svakom drugom mjestu gdje globalni lanci snabdijevanja utječu na svakodnevni život.
Prava rezervna valuta podrazumijeva otvoren kapitalni račun, što znači slobodan ulazak i izlazak kapitala bez ograničenja. Kina to decenijama ne dozvoljava, a jedan od razloga su iskustava s odljevom kapitala u nestabilnim periodima
Utjecaj na američku ekonomiju
Američka ekonomija decenijama funkcioniše zahvaljujući onome što je bivši francuski predsjednik Valery Giscard d’Estaing nazivao “pretjeranom privilegijom” dolara. Sposobnosti da se država jeftino zadužuje, održava deficite i dio posljedica prenosi na ostatak svijeta. Ta privilegija nije neograničena, ali petrodolarski sistem je ključan u njenom funkcionisanju.
Značajan prelazak na obračun nafte iz Hormuza u juanima ubrzao bi proces koji se već odvija no mnogo sporije: diverzifikaciju deviznih rezervi, bilateralne trgovinske sporazume izvan zapadnog bankarskog sistema SWIFT i ugovore o robama u teećim valutama. Takve promjene ne dešavaju se preko noći, ali njihov smjer je važan. Ako energetska tržišta počnu tretirati dolar kao mogućnost, a ne nužnost, SAD gube strukturnu prednost koju nikada nisu morale u potpunosti “plaćati”.
Utjecaj na globalnu ekonomiju
Ovdje se situacija počinje kompllikovati. Podjela globalnog energetskog tržišta na “dolarske” i “juanske” tokove stvorilo bi dodatne komplikacije. Brodarske kompanije, osiguravajuća društva i trgovci suočili bi se s regulatornim i operativnim odlukama koje danas ne postoje. Države koje žele zadržati pristup i dolarskim kreditnim tržištima i nafti plaćenoj u juanima morale bi balansirati između dva sistema koji nisu u potpunosti kompatibilni.
Za zemlje u Aziji i Africi koje uvoze energente, mogućnost plaćanja u juanima ne bi, nužno, bila loša. One trenutno moraju nabavljati dolare kroz izvoz ili zaduživanje, pa bi im alternativa smanjila određene strukturne troškove. Za Evropu je situacija drugačija. Evropske banke su duboko integrisane u dolarski sistem, a pravne i regulatorne implikacije korištenja paralelnog sistema, kineskog CIPS-a umjesto SWIFT-a, jako su kompleksne.
Najveći rizik za globalnu ekonomiju nije sama zamjena dolara juanom, već period tranzicije. U tom razdoblju nijedna valuta ne bi u potpunosti preuzela ulogu rezervne valute, tržišta bi procjenjivala teško mjerljive rizike, a finansiranje trgovine postalo bi skuplje i nesigurnije.
Slobodan ulazak i izlazak kapitala
Ovaj aspekt često ostaje nedovoljno obrađen. Udio juana u globalnim rezervama iznosi oko dva posto, dok je njegov udio u međunarodnim plaćanjima oko tri posto. Jaz između ekonomske snage Kine i globalne finansijske uloge njene valute je ogroman, a njegovo smanjenje ili zatvaranje zahtijevalo bi poteze koje Peking uporno izbjegava.
Prava rezervna valuta podrazumijeva otvoren kapitalni račun, što znači slobodan ulazak i izlazak kapitala bez ograničenja. Kina to decenijama ne dozvoljava, a jedan od razloga su iskustava s odljevom kapitala u nestabilnim periodima. Potpuna liberalizacija izložila bi kineski finansijski sistem pritiscima koje vlasti nastoje izbjeći.
Tu je i Triffinova dilema; činjenica da zemlja čija valuta služi kao globalna rezerva mora kontinuirano ostvarivati deficite kako bi ostatku svijeta osigurala dovoljno svoje valute. Kina je 2025. godine zabilježila trgovinski suficit od gotovo 1,2 biliona dolara. Taj suficit je temelj njenog ekonomskog modela zasnovanog na izvozu i industrijskoj proizvodnji. Prelazak na dugoročne deficite značio bi duboku transformaciju tog modela.
Umjesto toga, Kina gradi ograničeniji i pragmatičniji pristup: razvija zone obračuna u juanima tamo gdje već ima snažne trgovinske veze, kao što su inicijative poput Pojasa i puta, RCEP-a (koji je sporazum o slobodnoj trgovini između Australije, Bruneja, Kambodže, Kine, Indonezije, Japana, Južne Koreje, Laosa, Malezije, Mjanmara, Novog Zelanda, Filipina, Singapura, Tajlanda i Vijetnama), te bilateralnih energetskih sporazuma, bez preuzimanja potpunog tereta globalne rezervne valute. Riječ je o svojevrsnoj ograničenoj “petro-valuti“.
Ako bi se hormuški scenarij ostvario, on bi vjerovatno ubrzao postojeći model nego što bi doveo do potpune zamjene dolara. Trenutno, Kina nastoji iskoristiti prednosti monetarne moći koje podrazumijevaju niže transakcijske troškove, manju izloženost sankcijama i manju zavisnost od američke finansijske infrastrukture bez preuzimanja svih obaveza koje dolaze s tim statusom. Koliko je takav balans dugoročno održiv, ostaje da se vidi.
No sama pojava glasina o hormuškom scenariju ukazuje na jednu širu sliku, a to je da pozicija petrodolara više nije zagarantovana. Barem ne u ovom obliku.
