Kompanija stara 145 godina se kaje i kaže da svijetu želi donijeti zeleniji vodik
Sanjiv Lamba, izvršni direktor tvrtke za proizvodnju plina Linde, dobar je i s aktivistima za zaštitu okoliša i s investitorima. Ni jedni ni drugi nemaju se razloga žaliti
Linde PLC stavlja riječ “teška” u “teška industrija”. Oni industrijskim plinovima opskrbljuju najveće svjetske zagađivače: tvornice gnojiva, čelika, stakla, naftne rafinerije. Svake godine u atmosferu ispuste 38 milijuna tona ugljičnog dioksida.
Ipak, ovaj griješnik se kaje. Sanjiv Lamba, koji vodi ovu tvrtku iz ureda u Danburyju u Connecticutu već dvije godine, recitira što sve Linde čini za spas planeta. Kaže kako će (s vremenom) poslovanje dovesti na neto nultu stopu emisija, a u međuvremenu njihovi proizvodi i znanje klijentima omogućavaju da izbjegnu preko kilogram vlastitih emisija za svakih pola kilograma stakleničkih plinova koje proizvede Linde. Govori o dvije milijarde dolara koje će tvrtka uložiti u tvornicu vodika u Beaumontu u Teksasu koja će pod zemljom skladištiti CO2.
“Energija vodika je budućnost i Linde predvodi put,” ponosno stoji na stranicama tvrtke. Kada kamioni, autobusi ili brodovi trebaju gorivo na vodik, Linde će ga imati.
Kada će svijet postati zelen? Jednog dana. Ne prebrzo. Riječi “pitanje je vremena” često se ponavljaju kada Lamba govori, kao i riječi “zdrav razum.” On neće dopustiti da zbog klimatskih diverzija tvrtka ne ispuni prognoze o zaradi.
Revolucija zelene energije upala je u krizu. U tri godine fond Invesco Wilder Hill Clean Energy je izgubio 72 posto novca investitora. Pada prodaja Teslinih automobila. Veliki proizvođači vjetrenjača ili profit ostvaruju na jedvite jade ili gube novac. Wall Street je prepun kompanija na vodik koje grcaju u dugovima.
U ovakvom okruženju Linde je pomalo začudna kompanija. Prošle godine su ostvarili 6,2 milijarde dolara neto dobiti i prihode od 33 milijarde dolara. Koliko god se Lamba divio Greti Thunberg, ipak se nešto više divi svojoj operativnoj marži (27,6 posto ako ne računate troškove vezane za spajanja).
Lamba ima 59 godina, a na čelo tvrtke došao je preko financijskog ogranka, započevši u svojoj rodnoj Indiji. Govori iznimno brzo i ispaljuje nevjerojatne nizove brojeva: marže profita ili kemijske formule. Za primjer, tu su brojke koje vezuje za proizvodnju vodika za koju Međunarodna energetska agencija s oduševljenjem predviđa povećanje od 420 posto.
Element kojeg ima u izobilju
Postoje dva dobra načina za dobivanje ovog elementa kojeg ima u obilju. Prvi: poslati električnu struju kroz vodu. Tu metodu obožavaju oni koji sanjaju o spasu planeta, pogotovo ako ta električna struja dolazi od solarnih panela ili vjetrenjače. Drugi način je kuhanje metana, obično uz prisutnost pare. Upravo tu metodu Linde koristi za veliki dio svoje proizvodnje vodika. U toj reakciji oslobađa se 4,5 kilograma ugljičnog dioksida za svakih pola kilograma vodika.
Vodik se može proizvoditi od metana po trošku od oko dolara za kilograma. Možda dvostruko više ako se višak ugljičnog dioksida skladišti pod zemljom, što Linde planira činiti u Beaumontu od kraja sljedeće godine. Odvajanje ugljika će Lindeu omogućiti korištenje državnih subvencija u vrijednosti od oko 80 centa po kilogramu, što neto trošak proizvodnje vodika spušta na 1,10 dolara. To je nešto više od troška prljavog vodika, no kvalitetan vodik trebao bi dostizati premium cijenu kod industrijskih klijenata koji se žele reklamirati i vlastitim dobrim djelima. Ako sve prođe u redu, vodik iz Beaumonta bit će za Linde jednako profitabilan kao i prljavi vodik koji trenutno proizvode.
Državna subvencija nije dovoljna
Brojke ne izgledaju jednako dobro kada se analizira vodik proizveden električnom energijom iz obnovljivih izvora. On stoji pet do osam dolara po kilogramu. Državna subvencija od tri dolara nije dovoljna da bi ga učinila ekonomski isplativim, barem ne zasad. Priču ubijaju kapitalni izdaci.
Ima i još jedan zdravorazumski argument. Elektrolizatori zauzimaju pet puta veću površinu koja bi bila potrebna tvornici vodika koja proizvodi od metana i skladišti ugljik, kaže Lamba. A ako vaši elektrolizatori rade na solarne panele, to je petsto puta veća površina.
Linde prinosi žrtve bogovima obnovljive energije. Investiraju u elektrolizatore, uključujući i high-tech verzije koje koriste membrane za izmjenu protona kako bi proces učinili efikasnijim. Kada će oni postati kompetitivniji po pitanju troška? Možda kroz pet do sedam godina, odgovara Lamba. Možda je to samo diplomatski način da kaže “načekat ćete se.”
Jedan važan detalj u ovom raju goriva nastalog od vode je pitanje energije potrebne za proces. Linde ovdje ne izbjegava hvalisanje, opisujući proizvodnju elektrolizatora koji se gradi u blizini Nijagarinih slapova kao “zeleni vodik,” iako električna energija koja ga pokreće dolazi iz drugih načina upotrebe.
Ako se u obzir uzme pritisak pod kojim se nalazi američka električna mreža, veliki zaokret prema elektrolizatorima mogao bi značiti da će se morati graditi još elektrana na prirodni plin, čime se pobija svrha. Lamba u priču unosi malo realizma: “Natjecat ćemo se za struju s AI podatkovnim centrima.”
Čini se kako su blagodati za okoliš koje obećava cijepanje molekula vode uvijek tu negdje, iza ugla. Administracija tadašnjeg američkog predsjednika Georgea W. Busha 2005. je godine predvidjela da će do 2015. godine elektroliza koju pokreće obnovljiva energija proizvoditi vodik po cijeni od 2,75 dolara po kilogramu. Taj cilj do danas nije ispunjen. Možda će doći do tehnološkog napretka ili dramatičnog pada troškova proizvodnje kada se elektrolizatori budu masovno proizvodili. Linde ovdje mudro igra obranu. Za rad na elektrolizatorima je angažirao partnera za najnovija istraživanja: britansku tvrtku ITM Power. ITM krvari novac.
Evo još jedne ideje za vodik, koja se pojavila u knjizi znanstvenika J.B.S. Haldanea – prije sto godina: naizmjeničnom obnovljivom energijom možemo cijepati molekule vodika i skladištiti vodik za kasniju upotrebu. Za klimatske aktiviste koji vole teoriju, ali zapinju na brojkama, ovo djeluje pametno. Ipak, ta ideja ne može preživjeti Lambinu financijsku analizu. Što ako vaš elektrolizator radi samo trećinu vremena? Tada se troškovi amortiziranja kapitalne investicije utrostručuju. Ionako neisplativ zeleni vodik postaje još neisplativiji.
Skladištenje vrijednog čistog goriva? Linde to čini već dugo, ali to nema nikakve veze s dekarbonizacijom. Vodik skladište u Moss Bluffu u Teksasu, špilji povezanoj s 550 kilometara dugom mrežom cijevi koja ide sve do kupaca na obali Meksičkog zaljeva. Cilj je dotok plina učiniti 100 posto pouzdanim. Samo sićušni prekid dotoka plina u tvornicu koja proizvodi čelik, poluvodiče ili benzin izaziva skupe prekide u radu.
Tako se to radi: pričajte o održivosti, ali prodajte pouzdanost.
Impresivan historijat tvrtke
Tvrtka Linde osnovana je krajem 19. stoljeća. Njemački inženjer Carl von Linde otkrio je kako ohladiti zrak dovoljno da prijeđe u tekuće stanje prvo ga kompresirajući, a potom puštajući da se brzo proširi. Nakon ukapljivanja slijedi destilacija tijekom koje se mogu razdvojiti kisik i dušik, koji imaju različite temperature vrenja.
Prvo veliko plinsko tržište Lindea bilo je ono u kojemu se kisik koristio u provesu plinskog zavarivanja, tehnologije koja je donijela revoluciju u izgradnju brodova i nebodera. Nedugo nakon toga, dvojica njemačkih inženjera otkrili su kako se može koristiti dušik: u kombinaciji s vodikom on stvara amonijak, a prema tome nitratno gnojivo. Ovoj trojici izumitelja trebate zahvaliti za činjenicu što polovica dušika u vašem organizmu tamo dospijeva iz kemijske tvornice.
Obitelj Von Linde imala je neko vrijeme udjele u biznisima za ovakva odvajanja plinova u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u. Tri ogranka Lindea dovršila su proces ponovnog ujedinjenja 2018. godine.
Kisik i dušik još uvijek su trajno prisutni u popisu proizvoda tvrtke, no Linde se uspio izdići iznad loše ekonomičnosti proizvodnje industrijske robe. Izmislili su tehnologiju za isplativu proizvodnju nehrđajućeg čelik uz pomoć inertnog plina argona, koji čini oko 1 posto zraka koji putuje prema separatorima visokim 85 metara. Njihove vještine na području ukapljenog plina omogućavaju brzo smrzavanje dvije milijarde pizza godišnje, a tvrtka također prodaje i mješavine egzotičnih plinova potrebnih za pogone lijevaonica čipova. Tu i tamo se previše zaigraju: prošle godine platili su 29 milijuna dolara kako bi se nagodili u pravnom sporu s američkim Medicareom.
“Mi smo u svojoj srži tehnološka kompanija,” kaže Lamba. “Svaki iPhone u sebi ima naše plinove i kemikalije u vrijednosti od 3,70 dolara.”
Linde zapošljava čak 435 ljudi s doktoratom. Imaju listu čekanje od 3,6 milijardi dolara za prilagođene proizvode. Oni koje zanima rezanje cijena ne mogu se probiti u ovoj industriji ako ne mogu rukovati proizvodima koji su zagušljivi, zapaljivi, eksplozivni ili korisni samo pri čistoći od 99,999 posto.
Glavni konkurent tvrtke je Air Products & Chemicals sa sjedištem u Allentownu u Pennsylvaniji. Ta tvrtka bavi se istim poslom i govori o istim klimatskim ambicijama, samo još naglašenije. U jednom priopćenju tvrtka se hvali 8,4 milijarde dolara vrijednim pothvatom za proizvodnju zelenog vodika.
U ovoj utrci Wall Street ima svog favorita. Vrijednost Lindea – odnosno tržišna kapitalizacija zajedno s dugom i bez gotovine – 6,7 puta je veća od prihoda, u usporedbi s 5,5 za Air Products. Od konsolidacije 2018. vrijednost dionica Lindea porasla je za 157 posto, dok je cijena dionica Air Productsa rasla za 60 posto. Zeleno će se jednog dana isplatiti, ali važno je ne pretrčati rokove.
Lambin raspored uključuje ovaj cilj: postepeno povećavanje te operativne marže po stopi od 0,3-0,5 posto svake godine. To je nategnuto, ali ništa više nego ideja da će svijet do 2050. godine doseći neto nultu stopu emisija.
Autor originalnog članka: William Baldwin, viši suradnik Forbesa
Link: The 145-Year-Old Giant Bringing Greener Hydrogen To The World
(Prevela: Nataša Belančić)
