Kako mali biznisi u BiH preživljavaju sistem koji ih kažnjava

Minimalna plata raste, ali troškovi rastu još brže. Hiljade novoosnovanih obrta i društava s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) u Bosni i Hercegovini ulaze u najrizičnije prve godine poslovanja bez jasnih pravila igre, bez sistemske podrške i bez sigurnosne mreže. U takvom ambijentu, mikropoduzetnici postaju kolateralna šteta fiskalnih i političkih odluka.

Edukatorica za finansijsku pismenost Adela Ramić i poduzetnica Selma Hadžić upozoravaju: iza statistike o rastu broja firmi kriju se iscrpljeni ljudi, visoka stopa propasti biznisa i sistem koji često gura građane ka kršenju zakona.

Tri vala poduzetništva: Ko je opstao, a ko tek ulazi u borbu

Bosna i Hercegovina ima kratku i krhku tradiciju poduzetništva, obilježenu s tri jasno prepoznatljiva vala, objašnjava Adela Ramić.

Prvi val trajao je od 2000. do 2008. godine, u periodu privatizacije, stranih investicija i rasta trgovačkih i uvozničkih firmi. Globalna ekonomska kriza 2009–2011. godine naglo je prekinula taj zamah.

Drugi val započeo je između 2016. i 2019. godine, s razvojem IT sektora, freelancinga i izvoznog mikropoduzetništva. Pandemija 2020. godine presjekla je rast – dio firmi je nestao, dok su drugi modeli poslovanja, poput online trgovine i dostave, tek tada nastali.

Treći val čine današnji novi poduzetnici, koji najčešće ulaze u posao s minimalnim kapitalom i najvećim rizikom.

„Najstabilnije firme dolaze iz prvog vala jer su osnovane s većim kapitalom. Danas dominiraju mikropoduzetnici, ali su oni i najranjiviji“, ističe Ramić.

Danas biznise najčešće otvaraju:

• ljudi koji nisu uspjeli pronaći posao,
• osobe od 35 do 45 godina razočarane dosadašnjom karijerom,
• te oni koji žele uložiti znanje i ušteđevinu do penzije.

Među njima je, naglašava, sve veći broj žena.

Prve godine biznisa: Rad bez pauze i gotovo siguran neuspjeh

Poduzetnica Selma Hadžić upozorava na brutalnu realnost: čak 90% startupova ne preživi.

„Ljudi često nisu spremni na ono što poduzetništvo zaista znači. Prve godine podrazumijevaju potpuni gubitak slobodnog vremena, stabilnosti i sigurnosti“, kaže Hadžić.

Poduzetnik u startu radi 12 do 14 sati dnevno, šest ili sedam dana u sedmici – bez garancije da će posao opstati.

Minimalna plata kao fiskalni šok

Naglo povećanje minimalne plate u Federaciji BiH, doneseno krajem decembra i primijenjeno već od 1. januara, za mnoge male biznise predstavljalo je ozbiljan udar.

„U nestabilnom sistemu, bez predvidivih troškova, jako je teško planirati poslovanje“, objašnjava Hadžić. Posljedica su otpuštanja radnika ili zamjena ljudi mašinama.

Ramić to pojašnjava konkretnim primjerom samozaposlene žene koja proizvodi torbe. Da bi isplatila minimalnu bruto platu od oko 1.687 KM, uz zaradu od 50 KM po torbi, mora prodati najmanje 33 torbe mjesečno. Ako minimalna neto plata poraste na 1.200 KM, taj broj raste na 40 torbi.

„Povećanje minimalca prvenstveno puni budžet države. Poduzetnica tada bira između vlastite plate i likvidnosti biznisa“, upozorava Ramić.

Zapošljavanje ili vječno samozapošljavanje

Hadžić naglašava da se u BiH često miješa poduzetništvo s pukim radom u drugačijim okolnostima.

„Ako vam je cilj samo da sebi isplatite platu, onda to nije biznis u pravom smislu. Cilj kompanije treba biti rast i zapošljavanje“, kaže ona.

Ramić, s druge strane, ističe da je sasvim legitimno da neko godinama radi sam.

„Sve velike kompanije su počele kao jednočlani poslovi. Prve tri godine su ključne – ako niste preživjeli tri godine, praktično niste ni pokušali“, objašnjava.

Dodaje da poduzetnik u prvoj godini istovremeno obavlja uloge direktora, radnika, čistača i utjerivača dugova, te da je neprihvatljivo da država uzme i do 70% njegove zarade.

Država protiv realnog sektora

Sagovornice upozoravaju da se ekonomske odluke u BiH donose bez ozbiljnih analiza i uz stvaranje lažnog sukoba između radnika i poslodavaca.

„Poduzetnici vole ovu državu. Ostali su ovdje i odlučili da stvaraju, ali nisu glineni golubovi“, poručuje Hadžić.

Ramić podsjeća da u BiH oko 52.000 ljudi radi na crno, dok legalni radnici praktično finansiraju zdravstveni sistem za sve.

Zakoni bez podataka i sistem bez rješenja

BiH, upozorava Ramić, nema pouzdane podatke o broju ugašenih firmi, izgubljenih radnih mjesta i stvarnim posljedicama fiskalnih mjera.

„Imamo fragmentiranu statistiku koju svako tumači kako mu odgovara“, kaže ona, dodajući da najavljene fiskalne reforme dodatno komplikuju situaciju.

„Uložit ćemo milione u fiskalizaciju, a istovremeno defiskalizirati određene obrte. To pokazuje da država ne zna šta želi“, upozorava.

Kada država nema odgovor: porodiljsko, bolest i savjeti da se krši zakon

Najporazniji dio sistema vidi se u tretmanu samozaposlenih žena.

„Ako poduzetnica jedan mjesec ne uplati zdravstveno osiguranje, gubi pravo na liječenje. Likvidacija firme traje šest mjeseci, stečaj i do tri godine“, objašnjava Ramić.

Zaključak je porazan. „Državni službenici savjetuju ljude da krše zakon jer znaju da sistem ne funkcioniše. To je strašno.“