Šta utječe na cijene nafte

Internet je prepun rasprava o tome zašto bi cijene nafte trebale rasti ili padati u narednim mjesecima.

Postoji niz objašnjenja, uključujući slabljenje dolara, predviđeni višak nafte, visoke cijene zlata, gotovo nestanak slobodnih kapaciteta OPEC-a i mogućnost da se sankcije protiv jednog ili više izvoznika nafte pooštre ili ublaže.

Čini se opravdanim napraviti korak unazad i razmotriti tipične faktore koji utiču na cijene. Važna stvar koju treba uzeti u obzir je periodičnost kretanja cijene nafte.

Posebno, postoji ogromna razlika između kretanja cijena tokom godina i decenija i onih kratkoročnih, dnevnih ili satnih fluktuacija.

Ko i šta utječe na cijene nafte

Za ovo drugo, dobro je poznata tvrdnja da ekonomija ne može objasniti kratkoročne promjene cijena, ali ekonomista može.

John Maynard Keynes, koji je ostvario velike dobitke i gubitke spekulirajući na berzi, shvatio je da cijenu imovine ne određuju njeni ekonomski fundamenti, već trgovčev pogled na te ekonomske fundamente. Dugoročno gledano, ta dva faktora se uglavnom poklapaju, ali kratkoročno se mogu dramatično razlikovati.

Nadamo se da je jasno u kojoj mjeri različiti faktori spomenuti u ovom tekstu imaju kratkoročne i dugoročne efekte. Živimo u dobu teorija zavjere, ali to nije ništa novo u naftnoj industriji.

Ljudi se dugo žale da cijene određuju akteri poput naftnih kompanija, OPEC-a , američkog predsjednika i praktično svih osim Iluminata.

Djelimično, to odražava stvarno iskustvo gledanja promjene cijena benzina: očigledno ih neko mijenja.

Ali to također potiče iz historijskog zapisa, u kojem je Standard Oil Trust godinama određivao cijene, a kasnije su Teksaška željeznička komisija i velike naftne kompanije poznate kao “Sedam sestara” decenijama koristile sistem kvota kako bi stabilizirale cijene na nivoima iznad marginalnih troškova proizvodnje.

Kako je sada?

To je bilo tada, a ovo je sada.

Moć Teksaške željezničke komisije praktično je nestala kada su proizvođači nafte u državi krajem 1960-ih iscrpili višak kapaciteta. “Sedam sestara” izgubile su sposobnost određivanja cijena nakon što su previše puta smanjile plaćanja zemljama izvoznicama nafte.

Neke od ovih zemalja odgovorile su osnivanjem OPEC-a, koji je uspješno odolio smanjenju cijena 1959. godine.

Grupa nije stekla mogućnost određivanja cijena sve do druge arapske naftne blokade 1973. godine. Više od desetljeća, cijene koje je objavljivao OPEC određivale su tržišnu cijenu.

Ali nakon što je potražnja za naftom OPEC-a pala za 15 miliona barela dnevno između 1980. i 1985. godine, grupa je praktično odustala od određivanja cijena i umjesto toga se odlučila za proizvodne kvote kako bi njima upravljala.

Kasnije, grupa je krajem 1990-ih uspostavila raspon cijena. Promjene proizvodnih kvota trebale su se automatski aktivirati kada cijene padnu izvan tog raspona.

Ovaj pokušaj je brzo propao kada su tržišta nakon 2000. godine podigla cijene znatno iznad plafona.

Pogotovo uzimajući u obzir gubitke u proizvodnji tokom drugog Zaljevskog rata i nemire u Venecueli.

Koji faktori utječu na cijenu nafte

Faktori za koje se smatra da utiču na cijene nafte uključuju: političke motivacije, finansijske potrebe izvoznika, ekonomiju industrije i tržišne fundamente.

Kao i kod mnogih medicinskih problema, ekosistem industrije je toliko složen da je teško precizno izolovati uticaj jednog elementa od mnogih drugih faktora koji se stalno mijenjaju. Međutim, neke stvari su jasnije od drugih.

Politika: U godinama prije i poslije naftne krize 1973/74, neki poput Jamesa Akinsa tvrdili su da će status arapsko-izraelskog sukoba odrediti spremnost arapskih izvoznika nafte da investiraju u proizvodnju i/ili prodaju svoje nafte.

Prva i druga arapska naftna blokada (1967. i 1973.) svakako podržavaju ovu ideju, ali stvarnost je bila da cijene nisu bile podignute kao dio blokada.

Grupa izvoznika nafte na sastanku sa industrijskim zvaničnicima u oktobru 1973. godine zahtijevala je povećanje objavljene cijene nafte kada je izbio arapsko-izraelski rat.

Kada su najavljeni lockout i smanjenje proizvodnje, što je uzrokovalo nagli porast cijena na tržištu, industrija nije imala drugog izbora nego popustiti pred zahtjevima za cijenama koje je postavila Bečka grupa.

Ali ti izvoznici – uključujući Iran, koji nije učestvovao u blokadi – podizali su cijene čak i prije rata. Rastuća potražnja ukazivala je na to da je ova roba bila podcijenjena.

Bez naftne krize iz 1973/74., cijene bi ionako rasle, iako vjerovatno sporije.

Izvoznici nafte nisu željeli više cijene zbog arapsko-izraelskog sukoba, već zato što su smatrali da ih zaslužuju.

Uloga Saudijske Arabije

Također, postoji popularna tvrdnja da su Saudijci srušili cijenu nafte 1985/86. kao odgovor na zahtjev predsjednika Reagana.

Želio je naštetiti sovjetskoj ekonomiji. Peter Schweizer iznio je ovaj argument u svojoj knjizi “Pobjeda” . Navodno, zasnovan na memorandumima administracije upućenim Saudijcima u kojima se od njih traži da snize cijene nafte.

Međutim, stvarnost je mnogo jednostavnija. Potražnja za naftom OPEC-a je opala nakon naglog porasta cijena u 1970-im, pala je za 50 posto od 1980. do 1985. godine.

Saudijci su smanjili proizvodnju za 75 posto u pokušaju da održe cijenu nakon 1980. godine. Odustali su od tog napora krajem 1985. godine kada je njihov izvoz bio gotovo potpuno iscrpljen.

Gotovo svaka američka administracija od 1973. godine tražila je od OPEC-a i/ili Saudijaca da snize cijene nafte.

Slično tome, druge promjene u proizvodnim politikama, posebno od strane Saudijaca, često su pripisivane drugačijim motivima. To je želja da se nanese šteta drugom izvoznom tržištu. Obično Iranu ili kao odgovor na politiku SAD-a prema Izraelu, Iranu ili samoj Saudijskoj Arabiji.

Iako se politički interesi vlada ponekad mogu poklapati s proizvodnim politikama, u gotovo svim slučajevima čini se da su tržišni uslovi određivali promjene kvota.

Politički element je u najboljem slučaju bio sporedni.

Fiskalna politika je još jedan faktor za koji mnogi vjeruju da utiče na odluke o proizvodnji i cijenama, prvenstveno na potrebe izvoznika nafte za prihodima.

Jedan od argumenata bio je da su izvoznici smanjili proizvodnju 1970-ih ne toliko da bi podržali cijene, koliko zato što su primali daleko više novca nego što su mogli iskoristiti.

Više cijene i posljedice

Rezultat je bila kratkoročna spirala cijena. Više cijene dovode do većih prihoda, što potiče nižu proizvodnju, što zauzvrat povećava cijene i prihode, i tako dalje.

S obzirom na to da su izvoznici imali mnogo prilika za deponovanje viška sredstava, a njihove potrebe za prihodima su brzo rasle, ovaj model se nije dugoročno održao.

Međutim, neki su modificirali taj model. Tvrde da proizvođači pokušavaju postaviti cijene na nivoima koji bi im omogućili da pokriju svoje budžete.

Ništa čudno. Niko nije sugerisao da su se kolapsi cijena iz 1986., 1998. ili 2014., dogodili zato što su vlade izvoznica nafte imale budžetske suficite.

Međutim, ovo gledište se odnosi na politiku određivanja cijena nafte koja je podređena ili pod utjecajem budžetskih potreba zemlje, u suštini kao da ministarstva financija šalju željenu cijenu nadležnim ministarstvima energetike.

Ovo se možda i dešava, ali malo je naznaka da ministarstva energetike čine više od pukog evidentiranja takvih zahtjeva.

Cijena potrebna za pokrivanje budžeta vlade koja izvozi naftu može sugerirati koju cijenu vlada želi postići. Ona više ukazuje na fiskalnu ravnotežu koja će se stvoriti nego na tržišnu cijenu koju će vlada pokušati postići.

Da su fiskalne potrebe određivale cijene, u periodu od 1986. do 2000. godine cijene bi se udvostručile ili utrostručile u odnosu na svoj stvarni nivo.

Snaga dolara povezana je s ovim modelom, budući da su cijene nafte i prihodi izvoznika obično denominirani u dolarima. Njihovi budžeti su u domaćim valutama, a uvoz dolazi s globalnog tržišta. Jak dolar znači da su im efektivni prihodi od nafte veći, dok slab dolar znači suprotno.

Trgovci će stoga ponekad pomjerati cijenu nafte u suprotnom smjeru od dolara, ali obično kratkoročno.

Ulaganje u naftu

Naravno, zemlje izvoznice nafte svjesne su svojih potreba za prihodima i uvozom i vjerovatno žele da cijena nafte zadovolji te potrebe.

Realnost je da ne samo da svaka zemlja ima drugačiju “ciljnu cijenu”, već, što je još važnije, malo zemalja je ostvarivalo budžetski i/ili trgovinski suficit skoro polovinu prošlog vijeka.

Fiskalne potrebe mogu se smatrati pokazateljem njihovih težnji i želja, ali ne predviđaju stvarne cijene.

Ulaganje u naftu kao imovinu povezano je s ovim. Takva ulaganja su značajno porasla kada su prije otprilike dvije decenije stvoreni fondovi kojima se trguje na berzi (ETF-ovi).

Ovo je dovelo do značajne debate o tome da li su špekulacije i/ili ulaganja u naftu kao imovinu podigle cijenu iznad nivoa koji bi tržišna ravnoteža opravdala.

Ovo je možda imalo kratkoročni učinak. Međutim, vjerovatnije je da bi trgovci reagovali na više cijene prodajom, što bi uzrokovalo ponovni pad cijena.

To ne znači da se ne prepoznaje da finansijska kretanja na tržištu mogu utjecati na cijene, posebno na kratak i srednji rok.

Pored učesnika u industriji, postoje i investitori koji traže imovinu poput zlata i drugih plemenitih metala kao zaštitu od inflacije ili drugih rizika. U teoriji, nafta je manje atraktivna kao sigurno utočište od drugih sirovina, jer na tržišta često utiču vladine odluke, prvenstveno proizvodne politike zemalja OPEC-a.

To ne znači da vrijednosti sirovina nisu u potpunosti povezane s cijenama nafte.

Kretanja cijena

Ekonomski procvat obično dovodi do viših cijena sirovina jer ponuda teško može zadovoljiti naglo povećanu potražnju.

Kretanje cijene nafte u takvom slučaju bilo bi korelirano pod jednakim uvjetima. (Suprotno vrijedi u recesiji.)

Međutim, korelacija je daleko od savršene, jer na ponudu nafte snažno utječu proizvodne politike zemalja OPEC-a.

U nekim zemljama ne postoje slobodni proizvodni kapaciteti za poljoprivredne ili mineralne sirovine.

Ekonomija: Marginalni trošak proizvodnje se često navodi kao faktor koji određuje donju granicu cijene nafte. To je cijena koja omogućava dovoljno investicija za uravnoteženje tržišta.

Kada je cijena bila iznad 100 dolara prije 10 godina, taj nivo se smatrao donjom granicom. Razlog tome je bio da proizvodnja marginalnog barela košta toliko, što znači da zadovoljavanje dodatne potražnje zahtijeva barem toliko.

Suprotno tome, ako su cijene iznad graničnih troškova proizvodnje, veća ulaganja će ih na kraju ublažiti.

Međutim, nekoliko nedostataka čini ovaj pokazatelj problematičnim.

Šta određuje cijenu na dugi rok

Prepoznato je da marginalni trošak proizvodnje određuje cijenu na dugi rok – na konkurentnom tržištu.

Međutim, nafta nije bila konkurentno tržište, osim možda od 1859. do 1870. ili od 1911. do 1922. godine.

Nadalje, većina onih koji iznose ovaj argument pretpostavlja da je najskuplja barel ujedno i marginalna barel. To znači da će sljedeća barel biti skuplja.

Kao što je Morris Adelman, profesor ekonomije na Tehnološkom institutu u Massachusettsu, pokazao 1989. godine, sljedeći barel obično dolazi sa sredine krivulje troškova, ne samo u zemljama OPEC-a već i u mnogim drugim zemljama proizvođačima gdje su ulaganja u uzvodnu proizvodnju strogo regulirana.

Nova proizvodnja ne dolazi iz sljedećeg najskupljeg resursa, već iz područja koja vlade odobravaju za bušenje.

Oni koji iznose ovaj argument obično se oslanjaju na osnovnu premisu ekonomije neobnovljivih resursa, da iscrpljivanje počinje s najboljim, najjeftinijim resursom i postepeno se kreće prema najskupljim nalazištima.

U naftnoj industriji, ovo se naziva istraživanjem manjih, dubljih nalazišta. Posljedica bi bila da resurs postepeno postaje skuplji, tako da bi cijene dugoročno trebale rasti.

Međutim, to se ne dešava.

Opet, možemo se osloniti na ekonomistu da objasni nedostatke ove ekonomske teorije. Adelman je 1986. godine objasnio: “Smanjenje prinosa je u sukobu sa rastućim znanjem, kako o Zemljinoj kori, tako i o metodama ekstrakcije i korištenja. Cijena nafte, kao i svakog minerala, neizvjestan je i nestabilan rezultat tog sukoba.”

Drugim riječima, odliv zaposlenika može povećati troškove na konkurentnom tržištu, ali ne nužno.

Troškovi proizvodnje

Istina je da cijene mogu pasti dovoljno da utiču na proizvodnju, a troškovi su u tome glavni faktor.

Međutim, kratkoročno, marginalni trošak proizvodnje predstavlja operativni trošak, koji je obično samo dio dugoročnog marginalnog troška. Stoga, u prethodnim padovima cijena, gotovo nikakva proizvodnja nije zaustavljena.

Umjesto toga, investicije su se smanjile, što je na kraju uticalo na ponudu i ponovo uravnotežilo tržište.

Kao što stara izreka kaže, lijek za niske cijene nafte su niske cijene nafte. (Vrijedi i suprotno.)

A presjek cijena i dugoročnih marginalnih troškova djelimično je pod utjecajem nivoa cijena prije i poslije kraha.

Pad cijena nafte 1998. godine dogodio se s niskog nivoa (40 dolara po barelu prilagođeno inflaciji), dok je 1986. i 2014. godine cijena pala s nivoa znatno iznad dugoročnog prosjeka, što sugerira da još uvijek postoji mnogo prostora za investicije.

Dugoročni marginalni troškovi ne rastu naglo bez političke intervencije.

Razlog zašto su cijene nafte iznad 100 dolara u periodu 2006-2014. godine mnogi navode da je “laka nafta nestala”, kao što je iznenada nestala između 2001. i 2005. godine.

U konačnici, tržišni fundamenti su daleko najjači faktor koji određuje cijene nafte, posebno nakon vrlo kratkog roka (sati i dani).

Stanje

Ravnotežu obično mjere i predviđaju Međunarodna agencija za energiju, OPEC i Uprava za energetske informacije u svojim mjesečnim izvještajima o tržištu.

Međutim, iako svaki nominalno procjenjuje trenutni saldo i saldo za narednu godinu ili više, stvarnost je da su podaci o globalnoj ponudi i potražnji nafte u bilo kojem trenutku najmanje šest sedmica stari.

Ali naravno, postoji zamjena za ravnotežu ponude i potražnje: promjene zaliha.

U svom najjednostavnijem obliku, ponuda minus potražnja jednaka je promjeni zaliha, a zalihe se prilično dobro mjere i prijavljuju, iako opet sa zakašnjenjem.

Sedmični izvještaj o američkim naftnim derivatima je najvažniji jer je pravovremen, prilično tačan i predstavlja oko jednu petinu globalnog tržišta.

Glavna tržišta

Razni izvori također izvještavaju o kretanju nafte na glavnim tržištima, posebno u zemljama OECD-a, ali i u Kini.

Još jedna ključna osnova tržišta su slobodni kapaciteti, koji danas u potpunosti leže u rukama OPEC-a i nekoliko zemalja koje s njim sarađuju.

Iako utjecajan, nije presudan.

Visoki nivoi neiskorištenih kapaciteta, kao u periodu 1985–1990, ukazuju na ograničenje cijena, jer proizvođači mogu lako odgovoriti na rastuću potražnju, a posebno zato što su u stanju da krše kvote.

To ne znači da hoće, već samo da mogu. Kohezija bez OPEC-a je glavni faktor koji utiče na to da li visoki rezervni kapaciteti rezultiraju slabijim cijenama nafte.

S druge strane, niski rezervni kapaciteti podrazumijevaju donju granicu cijena, jer je manja vjerovatnoća da će članovi prekomjerno proizvoditi i oslabiti tržište. Njihove želje su efektivno nadjačane njihovim sposobnostima.

Hoće li cijena nafte porasti?

Opet, to ne znači da će cijene porasti, samo da je to vjerovatnije, posebno ako se potražnja pokaže jakom.

Tokom većeg dijela 1990-ih, OPEC je imao slobodne kapacitete na relativno niskim nivoima bez naglog porasta cijena, iako je 1996. godine zabilježen mini-skok cijena od oko 25 posto.

Dakle, kada čitate brojne stručnjake (uključujući i ovog) koji predviđaju vjerovatni smjer kretanja cijena nafte, imajte na umu da su cijene rezultat interakcije mnogih varijabli, od kojih nije najmanje važno mišljenje trgovaca.

Ali kada čitate samouvjerene tvrdnje o odnosu između cijena zlata i nafte, nivou slobodnih kapaciteta u OPEC-u ili finansijskim planovima vlada izvoznica nafte, imajte na umu rimsku logičku grešku post hoc ergo propter hoc , odnosno pretpostavku da korelacija znači uzročnost.

Ova greška je vjerovatno najosnovnija lekcija iz logike, redovno ignorisana u pisanju o ovoj i drugim temama, ali investitori i učesnici na tržištu bi trebali da je imaju na umu.

Michael Lynch, saradnik Forbesa