Djeca biznismena iz Srbije uveliko rade u porodičnim firmama: Ko samo šefuje, a ko ima 100% vlasništva
Slađana Gavrić, Aleksandra Bulatović, Forbes Srbija
Veliki biznisi u Srbiji, kompanije pod kojima se vode, a na prvom mjestu ljudi koji su ih stvorili dobro su poznati javnosti. Mišković, Kostić, Matijević, Vukadinović, Vučićević, Momirović, svoje poslovanje gradili su decenijama. Nekada sa više ili manje uspjeha. Ipak, opstali su do danas, a poslove šire i van granica zemlje.
Ono što je manje poznato jeste da su u poslovanje uključili i svoju djecu. Nasljednici poznatih očeva, ali i majki, u nekim primjerima vode biznis, u drugim firmama imaju upravljačke uloge, negdje su ‘samo’ direktori, dok su u pojedinim slučajevima preuzeli dio ili čak 100 posto vlasništva.
Forbes Srbija istražio je ko od djece poznatih ljudi iz svijeta biznisa radi u porodičnim kompanijama i na kojim pozicijama.
Marko i Ivana Mišković, djeca Miroslava Miškovića
Marko Mišković naveden je na zvaničnoj prezentaciji kompanije Delta holding i nosi dio odgovornosti. U Delti radi od 2015. na poziciji potpredsjednika. Diplomirao je na Američkom međunarodnom univerzitetu u Londonu, smjer menadžment, 2004. godine.
Od 2006. bavi se trgovinom, građevinarstvom, prometom nekretnina i filmskom produkcijom, kao osnivač i vlasnik nekoliko kompanija.
Kao producent najpoznatiji je po ostvarenju u kome su glavne uloge povjerene čuvenim Ralph Fiennes i Gerard Butler – Koriolan iz 2011. godine. U ulozi producenta je i u poznatim serijama „Ubice mog oca“, „Državni službenik“, „Zaspanka za vojnika“, „Heroji Halijarda“…
Karijeru Marka Miškovića pratili su i ljubitelji fudbala, naročito crveno-bijelih. U upravljačkoj strukturi Crvene zvezde bio je od 2006. do 2009. Bio je glavni finansijer i potpredsjednik kluba.
Pažnju je kasnije posvetio klubu iz rodnog grada – Napretku iz Kruševca. Na mjestu predsjednika je bio osam godina – od 2012. do 2020. Na čelo kruševačkog fudbalskog kluba se vratio 2022.
Marko Mišković je sa ocem dijelio i sudbinu tokom sudskog procesa. Osuđeni su 2019. zbog poreske utaje, otac Miroslav na dvije i po godine zatvora, a Marko na godinu kućnog pritvora. Apelacioni sud u Beogradu 2022. ih je oslobodio optužbi.
Ivana Mišković Karić (udata za Gorana Karića, sina Sretena Karića) ne eksponira se previše u javnosti.
Ivana je generalni direktor Delta fondacije, ali i Odjeljenja za društveno odgovorno poslovanje Delta holdinga, kao i član UO Delte. Završila je Ekonomski fakultet u Beogradu, i specijalista je za oblasti bankarstva, osiguranja i finansija.
Aleksandar Kostić, sin Miodraga Kostića
Aleksandar Kostić je šest godina potpredsjednik MK grupe koju je osnovao njegov otac, Miodrag Kostić, prije tačno 40 godina. Kompanija, u kojoj radi 4.000 ljudi, bavi se poljoprivredom, turizmom i energetikom. Mlađi Kostić je i potpredsjednik AEC (Agri Europe Cyprus) bankarske grupe, pod čijom kontrolom se nalaze MV investments, AIK i slovenačka Gorenjska banka.
Polja ekspertize Aleksandra Kostića su investiciona i biznis strategija, finansijski menadžment, portfolio i menadžment imovine, kao i bankarstvo. On je nedavno, na 40. godišnjici kompanije, najavio novi investicioni ciklus od 1,6 milijardi eura u naredne tri godine.
Kostić je odgovoran za efikasno i efektivno poslovanje i pravilno upravljanje resursima. Aktivno je uključen u definisanje strategije holdinga, a sa ostatkom tima radi na sprovođenju vizije predsjednika korporacije. Vrijednost imovine Miodraga Kostića prije nekoliko godina je američki Forbes procijenio na više od 500 miliona eura.
Aleksandar Kostić je diplomirao ekonomiju na Royal Holloway Univerzitetu u Londonu, oženjen je i otac je dvoje djece.
Zoran, Bojan i Lana Matijević, djeca Petra Matijevića
Jedan od najvećih zemljoposjednika u okruženju, Petar Matijević, s ponosom napominje da je prije svega porodičan čovjek – posvećen suprug, brižan otac i djed.
Kako stoji na samom sajtu Industrije mesa Matijević, nema mnogo porodica koje su izdržale pritiske slave, bogatstva i svih iskušenja koja sa sobom nosi veliki uspjeh.
Oni su zajedno u poslu. Supruga Zora, sinovi Zoran i Bojan i kćerka Lana Matijević učestvuju u radu kompanije i pomažu da posao bude besprijekorno urađen.
Kompanija je u vlasništvu Petra i Zore Matijević i to 70 posto u rukama supruga i 30 posto je vlasništvo supruge. Sinovi Zoran i Bojan, međutim, uveliko su preuzeli rukovođenje firmom pa je tako Zoran Matijević direktor agrara u IM Matijević.
Veljko i Vojin Vukadinović, sinovi Dragoljuba Vukadinovića
Dragoljub Vukadinović, sinonim za Metalac iz Gornjeg Milanovca, ima dva sina, Veljka i Vojina Vukadinovića, koji su krenuli očevim stopama i priključili se najpoznatijem proizvođaču posuđa u Srbiji. Obojica su dio menadžmenta kompanije Metalac.
Dragoljub je, kako se vidi iz Centralnog registra hartija od vrijednosti, vlasnik 4,9 posto kompanije. Veljko i Vojin su članovi Izvršnog odbora. Veljko je, kako se vidi iz njegove biografije, direktor proizvodnje od januara 2006. Završio je Tehnološko-metalurški fakultet, grafičko inženjerstvo. Vlasnik je 0,78 posto akcija kompanije.
“Imao sam od koga da učim, shvatim i prihvatim da je prvo i najvažnije između poslodavca i zaposlenog pošten ljudski odnos i povjerenje“, rekao je Veljko Vukadinović u razgovoru za portal Gminfo.rs.
“Na tome se gradi i opstaje sve ostalo, što naravno podrazumijeva i dobru organizaciju, disciplinu, postizanje zadatih ciljeva… Mi smo shvatili da će ljudi nekada morati i nerado da odu iz ove fime koju vole i to samo zbog, recimo, veće plate. Ali, to ne znači da mi tom čovjeku ne vjerujemo i da smo mu zatvorili vrata, već da ga razumemo. Znate, ne napušta čovjek ni zemlju zato što je ne voli, već zato što želi nešto više…“
I Vojin je u Metalcu od januara 2006. godine. Završio je Elektrotehnički fakultet u Beogradu i master na FEFA univerzitetu. On posjeduje 0,69 posto akcija.
Uroš i Tomislav Momirović, sinovi Đorđa Momirovića
Biznis porodice Momirović skoro da je zasjenila javna funkcija sina Tomislava, koji je već u dva mandata ministar u Vladi Srbije.
Momirovići su poznati po kožnoj galanteriji, poslu koji su započeli Đorđe i Nada. Kompanija Mona je već prerasla u modni brend, ali je porodica poslovanje razgranala i u hotelijerstvu. Sinovi Uroš i Tomislav Momirović su polako preuzimali dio posla.
Kožom i konfekcijom se bavi Uroš, dok je Tomislavu, dok se nije prihvatio ministarskih dužnosti, bilo povjereno hotelijerstvo. Tomislav je od 2020. do 2022. bio ministar građevinarstva, saobraćaja i infrastrukure, a od 2022. je ministar unutrašnje i spoljne trgovine. Prije toga bio je direktor Mona plaze i zastupnik ogranka Zlatibor plaza.
Uroš je vlasnik i direktor Mona holdinga, firme Mona fešn i Mona d.o.o. Hotelijerski dio, Mona plaza i Zlatibor plaza u vlasništvu su roditelja i to 46 posto u rukama Đorđa, a 53 posto pripada Nadi Momirović.
Nikola Vučićević, sin Slobodana Vučićevića
Slobodan Vučićević bio je osnivač Grand Proma, predsjednik UO Droge Kolinske. U međuvremenu je ove biznise prodao ili iz njih izašao, a osnovao je nove – kompaniju Dexy Co i Silver Lake investment. Upravo u ove dvije firme njegov sin Nikola Vučićević preuzeo 100 posto vlasništva.
Nikola se od 2020. nalazi na poziciji menadžera za razvoj biznisa u kompaniji Dexy Co. U ovoj kompaniji počeo je da radi 2017. godine, prvo na poziciji marketing asistenta, zatim marketing menadžera, a posljednje tri na sadašnjoj poziciji. Prije nego što je došao u Dexy Co, proveo je nekoliko mjeseci na praksi u Deloitte na poziciji konsultanta.
Nikola je u gimnaziji „Ruđer Bošković” u Beogradu pohađao internacionalni program Cambridge IGCSE u periodu od dvije godine. Nakon toga, u Oxfordu upisuje program „International Baccalaureate” u srednjoj školi „St. Clares Oxford”. Školovanje nastavlja u Londonu i upisuje „Cass Business School”, smjer „Business Studies”.
Slobodan Vučićević potvrdio je za Forbes Srbija da njegov sin Nikola nastavlja porodični biznis i da je preuzeo vlasništvo u kompanijama Dexy Co i Silver Lake investment. “U pravu ste. Ja se povlačim, a Nikola nastavlja”.
Branislav, Marijana i Aleksandar, djeca Afrodite Bajić
AMC-Afrodite Mode Collection je privatna porodična modna kuća koju su 1989. osnovali supružnici Afrodita i Milan Bajić.
Kompanija danas ima više od 120 zaposlenih, dva proizvodna pogona, 13 maloprodajnih objekata i razgranatu veleprodajnu mrežu u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, a od 2019. i u Njemačkoj.
Godišnja prozvodnja AMC-a je, kako se navodi na zvaničnoj internet stranici kompanije, više od 80.000 odjevnih predmeta. Osnovna djelatnost je, kako je istaknuto, proizvodnja i prodaja ženske konfekcije vrhunskog kvaliteta i dizajna, namjenjena svim potrebama savremene moderne i poslovne žene.
Menadžment tim je od 2009. pojačan ulaskom druge generacije osnivača, prvo sina Branislava, zatim kćerke Marijane, a potom i najmlađeg nasljednika Aleksandra.
Prema zvaničnim podacima, kompanija je u 2022. imala poslovni prihod od oko 2,3 miliona eura. Takođe, Afrodita i Milan su suvlasnici sa po 50 posto udjela , dok je 2017. sin Branislav preuzeo direktorsku poziciju.
Afrodita Bajić je nedavno za medije rekla da je sin Branislav pre nekoliko godina preuzeo operativno upravljanje kompanijom, kao i to da su u posao u AMC uključeni svi nasljednici, a da je ona u “drugom redu”. “Delegiranje sa prve generacije na drugu je ozbiljan zadatak, tu nema šale”, rekla je ona za podcast “Ja, preduzetnik”.
Branko Bajić je u kompaniju došao 2009. čim je završio Ekonomski fakultet, ali je prema riječima Afrodite, tada bio najmanje zainteresovan za porodični biznis. Ipak, brzo se uklopio, a danas svi zajedno rade u AMC.
Ana, Milica i Bojan Radun, djeca Slobodana Raduna
Slobodan Radun je od jednog malog preduzetničkog poduhvata 1998. u Bačkoj Palanci izgradio Nektar grupu, jednu od najvećih regionalnih kompanija u proizvodnji voćnih sokova i preradi voća i povrća. U Nektar grupi zaposleno je više od 1.000 ljudi.
Značajan poduhvat kompanije bila je kupovina čuvenog slovenačkog Fruktala 2011. godine.
Slobodan Radun je preminuo 2020. godine, a kompaniju su nastavili da vode, pored supruge Smilje i kćerke Ana Radun Đurović (40), Milica Radun Jovanović (47) i sin Bojan Radun(45).
Iako je Bojan Radun još 2014. otišao iz Nektara, prema zvaničnim podacima, on je vlasnik 27 posto, podjednako koliko imaju i njegove sestre, Ana i Milica. Ostatak kompanije Nektar, od oko 18,89 posto je u rukama majke Smilje Radun.
Ana i Milica, pored toga, vode i Nije svejedno fondaciju, u kojoj je Milica predsjednik UO, a Ana upravnik.
Ana Radun završila je ekonomiju na Beogradskom univerzitetu i praktično od diplomiranja 2008. radi u porodičnoj kompaniji. Na istom univerzitetu diplomirao je i Bojan Radun.
Aleksandar i Andrej Kovačević, sinovi Gorana Kovačevića
Goran Kovačević je razvoj maloprodajne mreže Gomeks započeo 1999. u Zrenjaninu. Danas je suvlasnik sistema u kome radi blizu 2.400 ljudi. On je ostao manjinski vlasnik Gomeksa sa udjelom od 47 posto.
Većinski udio trgovinskog lanca Gomeks prodat je investicionom fondu CEECAT capital koji je postao vlasnik 51,5 posto. U vlasničkoj strukturi sa 1,5 posto učestvuje i Jan Sirs, član Nadzornog odbora. Goran Kovačević je ostao predsjednik Nadzornog odbora kompanije.
Otac je troje djece, a dva sina polako ulaze u biznis. Aleksandar i Andrej Kovačević su uključeni u poslovanje Gomeksa, ali nisu u prvoj liniji upravljanja. Ona je povjerena profesionalnom menadžmentu. Sinovi su spremni da kontrolišu sistem, ali ne još i da njime upravljaju.
Vladimir i Olgica Todorović, djeca Mirka Todorovića
Porodica Todorović je postala poznata po dječijem modnom brendu Todor. Todorovići su, kako je jednom priznao otac Mirko, baš na prijedlog sina Vladimira diversifikovali poslovanje. Ušli su i u hotelijerstvo, i to se pokazalo ispravnim. Modnog brenda više nema, poklekao je pod udarom sivog tržišta, ali porodica upravlja hotelom u strogom centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici.
Mirko je medijima priznao da je dan nakon sinovljeve svadbe, podijelio sinu i ćerki svoje udjele u kompaniji. Djeca Vladimir i Olgica Todorović su vlasnici po 25 posto, a supruga Ružica 50 posto kompanije Todor. U njihovom vlasništvu je Beograd art hotel i restoran Šešir moj u Skadarskoj ulici.
Vladimir se zaposlio u Todoru odmah po završetku škole sa oko 23 godine. Bio je zadužen za vođenje proizvodnje i komercijale.