Da li turističke takse zaista funkcionišu ili su samo način da se zaradi novac

Turističke takse se brzo šire. Od evropskih gradova do udaljenih ostrva i alpskih regiona, sve više destinacija uvodi dnevne ili noćne takse, ulaznice, naknade za putnike na kruzerima ili karte u periodima najveće posjećenosti.

Obično je cilj isti, kontrola prekomjernog turizma i zaštita osjetljivih sredina.

Kritičari tvrde da je stvar drugačija. Takve naknade rijetko odvraćaju posjetioce i uglavnom služe kao lak način za prikupljanje prihoda. Zagovornici pak ističu da turizam ima stvarne troškove i da posjetioci treba da pomognu u njihovom pokrivanju.

Obje strane djelimično su u pravu. Ali da bismo razumjeli da li turističke takse „funkcionišu“, korisno je postaviti još jedno osnovno pitanje: koji problem one zapravo treba da riješe?

Turističke takse: Šta istraživanja pokazuju

Naknade za posjetioce vrlo su efikasne u prikupljanju novca. Čak i skromne takse po noći ili po danu mogu generisati milione prihoda kada se primjenjuju u velikom obimu, posebno na destinacijama sa velikim brojem posjetilaca.

Takođe su relativno jednostavne za administraciju, posebno kada ih naplaćuju pružaoci smještaja ili prevoznici. Ono u čemu su mnogo manje efikasne jeste značajno smanjenje broja posjetilaca.

Akademska istraživanja uglavnom potvrđuju ovu sliku. Sveobuhvatna analiza iz 2026. objavljena u časopisu Tourism Management pokazala je da je potražnja turista „minimalno osjetljiva na relativno niske turističke takse“. To znači da većina taksi jednostavno nije dovoljno visoka da bitno utiče na putovanja.

Umjesto toga, studija zaključuje da je njihova najveća snaga u nečem drugom: generisanju stabilnog prihoda sa „minimalnim uticajem na konkurentnost destinacije“. To pomaže da se objasni zašto sve više destinacija nastavlja da ih uvodi.

Politički prihvatljiv nivo

U praksi to znači da se turističke takse, odnosno većina njih, postavljaju na politički prihvatljivim nivoima. Za mnoge putnike, nekoliko eura po noći ili po posjeti je iritacija, a ne razlog za promjenu planova.

Potražnja počinje značajnije da se mijenja tek kada cijene naglo rastu, kada su strogo usmjerene na dane najveće posjećenosti ili kada su uparene sa čvrstim ograničenjima, poput kvota, dozvola ili kontrole pristupa.

Gdje turističke takse zaista imaju efekat jeste na marginama. One mogu podstaći ranije rezervacije, favorizovati noćenja nad jednodnevnim izletima ili blago rasporediti potražnju kroz sezonske periode. Same po sebi, rijetko rješavaju problem gužvi.

To postavlja očigledno pitanje: ako ove naknade ne smanjuju turizam na pouzdan način, zašto ih toliko destinacija ipak uvodi?

Kada je cilj samo prikupljanje novca

Jedan odgovor vidi se daleko od velikih evropskih gradova, na mjestima koja uopšte ne pokušavaju da odvrate posjetioce. Na norveškim Lofoten ostrvima, lokalne vlasti raspravljaju o vrsti naknade za posjetioce koja je isključivo namijenjena finansiranju nove infrastrukture.

Ostrva privlače ogroman broj sezonskih turista u odnosu na malu stalnu populaciju. Putevi, javni toaleti, parking, odvoz smeća, službe spašavanja i održavanje staza su pod pritiskom.

Problem nije što turisti nijesu poželjni. Problem je što norveški opštinski finansijski modeli zavise od broja stanovnika, a ne posjetilaca. Mala populacija jednostavno ne generiše dovoljno poreza da bi se održala infrastruktura izgrađena za stotine hiljada gostiju.

Tražiti od lokalnog stanovništva da plaća više politički i praktično nije izvodljivo. Odbijanje posjetilaca nije ni moguće ni poželjno za region čija ekonomija sve više zavisi od turizma.

U tom kontekstu, turističke takse nijesu sredstvo odvraćanja. To je pokrivanje troškova. Ta razlika je važna. Predlog za Lofoten jasno pokazuje ono što mnoge destinacije samo impliciraju: ponekad cilj nije smanjiti turizam, već učiniti ga finansijski održivim.

Zašto gradovi pričaju drugačiju priču

Uzmimo za primjer gradove poput Venecije ili Barselone, gdje je pritisak turizma koncentrisan, prisutan tokom cijele godine i politički eksplozivan.

U tim gradovima naknade za posjetioce često se predstavljaju kao alati za kontrolu gužvi. Naknade za jednodnevne posjetioce, promjenljive cijene i ograničenja u periodima najveće posjećenosti imaju za cilj da utiču na ponašanje turista i povrate prostor za lokalno stanovništvo.

Prihod je i dalje važan, ali je uparen sa širim naporima, uključujući regulaciju kratkoročnog najma, ograničenja za kruzere i promjene u urbanističkim planovima.

Ipak, rezultati su mješoviti. Naknade prikupljaju novac i pružaju korisne podatke. Ali rijetko dovode do dramatičnog smanjenja broja turista, osim ako nisu visoke, ciljane i kombinovane sa drugim kontrolama.

Razlika nije u efikasnosti, već u namjeri. Gradovi predstavljaju turističke takse kao alate za oblikovanje ponašanja, dok ih ruralne i ostrvske destinacije sve češće vide kao fiskalnu nužnost.

Pravo pitanje nije „da li turističke takse funkcionišu“

Kada se sagleda na ovaj način, uobičajena debata počinje da izgleda pomalo pogrešno postavljena.

Ako je pitanje da li turističke takse same po sebi pouzdano smanjuju gužve, odgovor je obično „ne“. Ali ako je pitanje da li pomažu destinacijama da pokriju troškove koje turizam stvara, odgovor je mnogo jasnije „da“. To vodi ka neprijatnijoj diskusiji.

Turizam se često predstavlja kao čista ekonomska dobit. Posjetioci dolaze, troše novac i odlaze. U stvarnosti, oni koriste javne usluge koje rijetko ulaze u cijenu putovanja. Putevi se brže troše. Količine otpada rastu. Službe hitne pomoći se suočavaju sa sezonskim opterećenjima. Priroda zahtijeva aktivnu zaštitu, a ne pasivno divljenje.

Kada lokalne vlasti nemaju fiskalne alate da pokriju taj jaz, nešto mora da se promijeni. Turističke takse su jedan od načina da se prizna da turizam nije samo iskustvo, već industrija sa stvarnim operativnim troškovima.

David Nikel, saradnik Forbesa