Rezervisti izraelske vojske odbijaju službu: “Ubijamo bez logičnog razloga”

Kada je Tal Vardi, nastavnik iz Jerusalima, duže vrijeme bio odsutan iz srednje škole u kojoj predaje jer je pozvan u rezervni sastav, njegovi učenici su bili iznenađeni. Bio je jedan od rijetkih članova školskog fakulteta koji je dugo odsustvovao, od početka rata do kraja decembra, iako je važio za ljevičara.

“Zaista, ja sam politički učitelj”, priznaje Vardi, 28, u razgovoru za Haaretz. “Moji učenici znaju moje političke stavove o većini pitanja. Vjerujem da ih dijelim na način koji izaziva razmišljanje, što dovodi do zdrave diskusije na času.”

Krajem prošlog mjeseca Vardi je, zajedno sa još 41 rezervistom koji su služili vojsku od 7. oktobra, potpisao prvo pismo odbijanja koje su rezervisti objavili od početka rata u Pojasu Gaze.

“Šest mjeseci tokom kojih smo učestvovali u ratnim naporima dokazalo nam je da sama vojna aktivnost neće vratiti taoce kući”, napisali su potpisnici pisma, od kojih se 10 potpisalo punim imenom, a ostali inicijalima. Potpisnicii su se tada osvrnuli na invaziju na Rafu: 

„Ova invazija, osim što ugrožava naše živote i živote nevinih u Rafi , neće vratiti taoce žive… To je ili Rafa ili taoci, a mi biramo taoce. Stoga, nakon odluke da uđemo u Rafah umjesto da postignemo dogovor o taocima, mi, rezervisti i žene, izjavljujemo da nam naša savjest ne dozvoljava da pružimo ruku da oduzmemo živote talaca i uništimo još jedan dogovor”, piše Haaretz.

Među potpisnicima je 16 u vojnoj obavještajnoj službi i sedam u komandi unutrašnjeg fronta. Ostali služe u pješadijskim, inžinjerijskim i tenkovskim jedinicama. Dva od njih služe u elitnim jedinicama, jedinicama Commando i Lotar. Jedan od sedmorice iz Komande Domovinskog fronta napomenuo je da su mnogi rezervisti koji služe u njegovoj komandi dodijeljeni nakon borbenih zadataka 7. oktobra, kao što je služenje na liniji na Zapadnoj obali, kako bi zamijenili mnoge regrute preraspoređene u Gazu.

Većina potpisnika izjavila je za Haaretz da su svjesni da su njihovi stavovi izuzetak među rezervistima. Vardi, komandant tenkovskog korpusa, jedan je od tri potpisnika koji su pristali da budu identifikovani u ovom članku. Njegova rezervna brigada je najprije poslana u rat na sjeveru da zamijeni bataljone vojnih obveznika koji su poslani na jug. Tamo je bio angažovan uglavnom na podučavanju mlađih rezervista, koji su bili obučeni za borbu u najsavremenijim tenkovima, ali su sada morali da uče kako da upravljaju starijim tenkovima.

„Odrastao sam na sjeveru i proveo sam ljetnji raspust između petog i šestog razreda, tokom Drugog libanskog rata, trčeći u sigurnu sobu,“ objašnjava on. “Nisam sumnjao u to. Osjećao sam da činim svoj mali dio u nastojanju da zaštitim građane zemlje.”

Čak i sada, kaže, ako bude ponovo pozvan u rezervnu službu na sjeveru, prijavit će se, ali ako ga pozovu na posao vezan za borbe u Gazi, odbit će. „Kada sam se vratio iz rezervnog sastava počeo sam da se pitam kuda to ide“, prisjeća se on. Kaže da nakon 7. oktobra nije sumnjao da će Izrael započeti kopnenu operaciju u Gazi, da će ona trajati nekoliko mjeseci i da će na kraju vratiti taoce. Ali što je više vremena prolazilo, njegove sumnje su bile jače, dijelom nakon razgovora sa prijateljima koji služe u vojsci i rezervnom sastavu.„Prijatelj mi je rekao: 

‘Bio sam u Šifi [u Gazi] sa svojim tenkom . Osjetio sam da je to ispravno i važno, a četiri mjeseca kasnije poslali su mi još jedan hitan poziv da se vratim na isto mjesto, da zauzmem mjesta koje sam već zauzeo’, kaže on. Za Vardija je prekretnica nastupila kada se Izrael odlučio za kopnenu operaciju u Rafi umjesto potpisivanja sporazuma o oslobađanju talaca i okončanju rata. “U trenutku kada je operacija počela u Rafi, osjetio sam da je to iznad onoga što sam etički smatrao ispravnim, stajati iza i opravdavati.”

Prelazak crvene linije

Yuval Green, 26-godišnji student i rezervni padobranac, naglašava da je i prije 7. oktobra dugo bio neodlučan da nastavi sa služenjem rezervnog sastava, s obzirom na njegovo protivljenje okupaciji i izraelskoj politici na Zapadnoj obali. „Momci sa kojima služim u rezervnom sastavu bili su sa mnom i tokom obavezne službe, tako da imamo veoma značajan odnos“, kaže on.”Prijatelji smo od 2018. godine, ja sam njihov bolničar, a čak i kada sam već shvatio da je odlazak iz rezerve prava stvar, to nije laka odluka.” No Sukotu je konačno odlučio da prestane služiti rezervnu službu, pa je čak napisao i pismo o tome svojim drugovima. Namjeravao je da pošalje pismo 8. oktobra.

Ali nikada nije poslao pismo. Grin je 8. oktobra ostavio po strani svoje etičke sumnje i pozvan je u rezervni sastav. Nakon nekoliko mjeseci vježbi obuke i misija na sjeveru, odred je poslan u područje Khan Yunis. Bilo je to početkom decembra, nekoliko dana nakon što je dogovor kojim je oslobođeno preko 100 talaca, eksplodirao. Krajem decembra je iz radio izvještaja shvatio da Izrael žestoko odbija uslove koje je Hamas postavio za implementaciju novog sporazuma – okončanje rata.

“To je bila crvena linija koju sam sebi postavio, ali sam je prešao. Tim mi je bio važan”, kaže Green. Još jedna crvena linija je pređena kada je komandir čete naredio odredu da zapali jednu od kuća u kojoj su boravili, kada dođe vrijeme da je napuste. Tim je i ranije palio kuće, ali je to učinjeno na područjima koja su određena za rušenje zbog blizine granice.

Ovog puta Green nije mogao razumjeti operativni razlog zapaljenja stambene zgrade. „Razgovarao sam sa komandirom čete, pokušao sam da shvatim zašto“, prisjeća se on. “Znamo li da je to dom borca ​​Hamasa? Imao sam osjećaj da mu je samo po sebi razumljivo da ih spaljujemo.”

Green kaže da je komandir čete objasnio da je kuća morala biti zapaljena kako ne bi ostavili vojnu opremu i otkrili metode borbe vojske, ali Green nije bio uvjeren. Kaže da se oprema može ukloniti, a da nema posebnih borbenih metoda koje se otkrivaju pogledom na kuću u kojoj su boravili vojnici. “Rekao sam ako to radimo, idem”, kaže on. “I zaista su zapalili kuću i ja sam otišao. Popeo sam se tokom sljedećeg odlaska i nisam se vratio.”

To se dogodilo nakon skoro četiri uzastopna mjeseca u rezervnom sastavu i nekoliko dana prije otpuštanja jedinice u kojoj je služio. Njegovi komandanti i prijatelji su razumijeli i do sada zapravo nije bilo nikakvih posljedica. Od tada nije dobio hitni poziv. Ističe da se nema namjeru ponovo javiti u rezervni sastav ako ga na to pozovu. Nije razmišljao o pitanju kako bi se nosio sa mogućim sankcijama za odbijanje služenja. „Kada sam vjerovao da moram da budem u vojsci, bio sam tamo i rizikovao sam“, objašnjava on. “Dakle, ovdje ne riskiram svoj život, već svoj društveni status, a ovaj rizik je vrijedan toga da poštedim ljudske živote i da radim ono u šta vjerujem.”

Ubijanje bez logičnog razloga

Michael Ofer Ziv, 29, iz Tel Aviva, također je potpisao pismo odbijanja da služi više rezervi. Tokom većeg dijela obavezne službe, bio je borbeni vojnik u Kfir pješadijskoj brigadi. Kasnije je služio kao operativni oficir u 16. brigadi. U oktobru je prekinuo odmor u Turskoj kako bi se prijavio na dužnost. U toku borbi postavljen je za oficira za kontrolu brigade.

Iz štaba brigade pratio je u realnom vremenu snimke bespilotnih letjelica, koji su također dokumentirali bombardovanje izraelskih zračnih snaga u Gazi. „Daleko je od tebe i osjećaj je da nije stvarno“, kaže on. “Vidite ih kako ruše vozila, zgrade, ljude. I svaki put kada zgrada padne, svi kažu ‘Wow!’ Mnogi ljudi, uključujući i mene. ‘Vau, to je suludo’, a ima i onih koji kažu: ‘Pokazujemo im, zajebavamo ih, osvetimo se.’ To su vibracije koje čujete u ratnoj sobi.”Kaže da je prošlo nedjelju ili dvije prije nego što je shvatio da “svaki put kada je vidite, to je zgrada koja pada, ako su ljudi bili u njoj, onda su mrtvi. A čak i ako nema ljudi unutra, sve što je tamo – televizori, uspomene, slike, odjeća – više ne postoji.

On napominje: “Stalno govore, na primjer, 50 posto je evakuisano iz tog područja. Sjećam se dana kada sam čuo ‘50 posto je evakuisano sa sjevera’. Istog dana sam vidio kako zgrada u tom području pada i pomislio sam: ‘50 posto je evakuisano iz tog područja, ali 50 posto je još uvijek tamo.’ U isto vrijeme ima i bombardovanja u južnoj Gazi, a znamo da niko nije evakuisan odatle, naprotiv, svi su pobjegli tamo.

Kada je njegova brigada ušla u Gazu i odgovornost za pucnjavu i bombardovanje na tom području bila je njihova, kaže Ofer Ziv

“Postoje područja u kojima je zabranjeno pucati bez odobrenja komande, iz raznih razloga. Na primjer, zabranjeno je bombardiranje objekata koji su u blizini humanitarnih područja. Na kraju, ponekad pucamo naravno. Dobijate dozvolu. Posvećena je pažnja taocima, ali nema osjećaja da postoji posebno jak nadzor“, objašnjava on.

Dobrovoljno se javio početkom oktobra u rezervnu službu i služio je oko dva i po mjeseca. Budući da je bio odgovoran u smrtonosnim aktivnostima, vremenom je shvatio da je partner u postupcima koji krše njegovu savjest.

Kaže: “Opravdavaju to sa stotinu razloga – ‘Možda će ih to odvratiti, možda ovdje, možda tamo'” i počnu juriti za nekom osobom kao da je najvažnija meta na svijetu, a na kraju, kada digneš u vazduh, kažeš: ‘Nemamo problema što je on sada u kući sa cijelom porodicom’, iako nema naznaka da ubistvo te osobe zaista ima ikakvo vojno obrazloženje.

Nakon napada ispostavilo se da je meta bila napolju i da je preživjela, ali su dvije žene koje su tamo boravile ubijene, a nekoliko osoba je ranjeno. “Osjećate da radite nešto bez ikakvog vojnog obrazloženja, uz rizik da nanesete vrlo ozbiljnu štetu ljudima koji su nesumnjivo nevini, samo zato što morate pokazati postignuće.”„Na kraju, odbijanje je kažnjivo“, rezimira A.

„Ni ja niti bilo ko drugi u vojsci, uključujući general-pukovnika koji odobrava bombardovanje, nismo odgovorni za politiku u Gazi i ne vodimo rat pojedinačno. Borac je IDF-a kao izaslanik vlade koji me predstavlja kao Izraelca. Ono što se radi u naše ime u Gazi je zločin i to lično šteti mojoj budućnosti kao građanina ove zemlje”.