Rat protiv kartela ili rat za naftu: Stvarni motivi američkih udara na Venezuelu
U sjeni slogana o “novom ratu protiv narkokartela”, Sjedinjene Američke Države ponovo su se našle u srcu kontroverze koja daleko nadilazi borbu protiv krijumčarenja droga. Serija američkih udara na brodove u Karipskom moru i istočnom Pacifiku, za koje Washington tvrdi da pripadaju mrežama povezanima s kolumbijskim ELN-om i venezuelanskom kriminalnom grupom Tren de Aragua, otvorila je pitanje da li je riječ o legitimnoj operaciji protiv trgovaca drogom, ili o prikrivenom geopolitičkom manevru usmjerenom na energetske interese i suzbijanje ruskog uticaja u Latinskoj Americi.
Američka administracija istupa s tvrdnjom da je riječ o „nacionalnoj odbrani“, da kartele i mreže krijumčara koji navodno koriste venezuelske luke predstavljaju direktnu prijetnju zdravlju i sigurnosti američkih građana. Bijela kuća taj okvir koristi da opravda operacije izvan teritorija SAD-a, pozivajući se na pravo na samoobranu u skladu s Poveljom UN-a. No, prema izvještajima Ujedinjenih nacija, brojni napadi na plovila izvedeni su u međunarodnim vodama bez jasnog mandata, a eksperti UN-a su ih opisali kao „izvršna pogubljenja“ koja krše međunarodno pravo i suverenitet država. Caracas je zatražio hitnu reakciju Savjeta bezbjednosti, nazivajući akcije otvorenim činom agresije.
Borba za utjecaj
Dok se u regionu povećava broj američkih brodova, nosača aviona i bombardera, sve više analitičara upozorava da se ispod retorike o “ratu protiv droge” krije daleko složenija geopolitička agenda. Jer, iako Washington zvanično poručuje da želi suzbiti krijumčarske mreže, činjenica da je Karipski basen upravo područje s najvećim naftnim rezervama van Bliskog istoka teško može biti slučajnost.
Venecuela, jedna od energetskih sila s najvećim zalihama teške nafte, već godinama je predmet američkih sankcija i pritisaka. Kada su cijene energenata poskočile, Washington je privremeno popustio – američkim kompanijama poput Chevrona dopušten je ograničen rad u zemlji, uz jasno naglašenu poruku da se to može povući ako se Caracas ne prikloni političkim i trgovinskim zahtjevima Zapada. Sada, dok SAD istovremeno pooštravaju carine i ograničenja na rusku i kinesku robu, mnogi stručnjaci u tome vide dio šireg plana: osigurati alternativne izvore nafte u zapadnoj hemisferi i smanjiti globalnu energetsku zavisnost od Moskve. Drugim riječima, potisnuti ruski i iranski uticaj u regionu – a Venecuela, koja sarađuje s obje zemlje, postaje prirodna meta.
Kritičari tvrde da se vojni pritisak i ekonomske sankcije uklapaju u isti obrazac: kombinovanim pritiscima Washington nastoji promijeniti politički kurs Caracasa, otvoriti pristup energetskim resursima i demonstrirati moć pred savezničkim i rivalskim državama. Dok Bijela kuća operacije naziva borbom protiv “narkoterorizma”, UN i brojni pravnici upozoravaju da takvo tumačenje prava na samoobranu prijeti da postane opasan presedan – opravdanje za unilateralne akcije bilo gdje u svijetu, pod plaštom borbe protiv organizovanog kriminala.
Militarizacija Kariba, međutim, ne donosi sigurnost. Trgovina drogom je fleksibilna i samoodrživa mreža: kada se jedan kanal zatvori, drugi se otvori. I upravo to je paradoks nove američke strategije – vojne operacije mogu uništiti pojedine pošiljke, ali ne i tržište koje ih stvara. Dok se bombarduju brodovi u ime borbe protiv narkotika, korijen problema je potražnja za drogom unutar SAD-a, finansijske mreže i korupcija ostaju gotovo netaknuti.
U međunarodnim okvirima, ova politika donosi dodatnu polarizaciju. Vlade Latinske Amerike sve češće upozoravaju da se region pretvara u bojno polje velikih sila, a ne u prostor za razvoj i saradnju. Rusija i Kina, saveznici Caracasa, koriste situaciju kako bi optužile Washington za imperijalizam, dok analitičari upozoravaju da bi i najmanja eskalacija mogla ugroziti stabilnost cijelog regiona.
SAD danas u Karibima ne vode samo rat protiv kartela, vode rat za kontrolu narativa, resursa i uticaja. I dok Washington uvjerava javnost da brani svoje granice od krijumčara, svijet sve jasnije vidi da se iza dima borbe protiv droge nazire stara lekcija geopolitike: gdje god su interesi nafte i moći, granice između “bezbjednosti” i “strategije” lako se brišu.
