Rat koji je nemoguće dobiti: Jedna greška koju Trump zasad nije napravio u odnosu na Iran

Ako Donald Trump ne pronađe izlaz iz sadašnje situacije s Iranom, historija bi njegovu odluku da uđe u rat mogla pamtiti kao potez koji je obilježio cijeli njegov predsjednički mandat.

Ipak, do sada je izbjegao jednu od potencijalno najvećih grešaka – nije dopustio da sukob preraste u nekontrolisanu eskalaciju koja bi nadmašila mogućnost Sjedinjenih Država da njome upravljaju.

Historija pokazuje da su američki predsjednici često ulazili u sve dublje ratove pokušavajući zaštititi vlastiti politički ugled ili kredibilitet SAD-a. U Vijetnamu, Iraku i Afganistanu mnogi su nevoljno pojačavali vojne operacije u sukobima koje više nisu mogli dobiti.

Trump se sada ponovo nalazi na raskršću, suočen s ratom koji se dodatno komplikuje zbog iranskog odbijanja da prihvati predaju ili ozbiljne pregovore.

Ako diplomatija i dalje bude bez rezultata, ostaje pitanje hoće li nastaviti voditi iscrpljujuću kampanju zračnih udara, krhkih primirja te američkih i iranskih pomorskih blokada koje održavaju sukob, ali ga ne završavaju.

Druga mogućnost bila bi znatno opasnija – proširenje američke ofanzive napadima na iransku civilnu infrastrukturu i ključne objekte, uz mogućnost ograničenog angažmana kopnenih snaga.

Treća opcija bila bi politički najteža: prihvatiti da bi za njega i za Sjedinjene Države bilo najbolje da se povuku iz sukoba, iako glavni ciljevi ne bi bili ostvareni.

Svaka od tih opcija nosi ozbiljne političke i strateške posljedice. Upravo zato Trump ostaje zarobljen u ratu koji sebi teško može priuštiti i da izgubi i da dobije.

Koliko je situacija složena govori i podatak da je Pentagon, prema ekskluzivnim informacijama CNN-a, od grupe vojnih analitičara zatražio nove prijedloge kako dodatno izvršiti pritisak na Iran.

Trump ponovo prijeti Iranu

Trumpovo nezadovoljstvo bilo je vidljivo i na njegovoj društvenoj mreži Truth Social, nakon što je Iran odbio njegov posljednji prijedlog. Tokom vikenda odustao je od ranije najavljenih razornih napada jer je, po ko zna koji put, tvrdio da je dogovor na dohvat ruke.

„Iransko rukovodstvo je nevjerovatno dvolično!“, poručio je Trump, ponavljajući optužbe koje Teheran već dugo iznosi na račun njegove politike pritiska.

Do poslijepodneva se ponovo vratio prijetnjama.

„Ovo im je posljednja prilika da potpišu dobar sporazum“, rekao je iz Ovalnog ureda.

Međutim, njegova prijetnja da će se Iran suočiti s „obezglavljivanjem“ otvorila je novo pitanje – šta će učiniti ako ga Teheran ponovo ignoriše?

Svaka ozbiljnija eskalacija predstavljala bi veliki rizik, jer zasad nema znakova da bi intenzivnije bombardovanje natjeralo Iran za pregovarački sto.

Naprotiv, Teheran bi vjerovatno odgovorio napadima na mostove, elektrane i drugu infrastrukturu američkih saveznika u Perzijskom zaljevu, čime bi dodatno povećao ekonomsku cijenu rata.

Čini se da su upravo na takav scenario tokom vikenda upozoravali regionalni lideri.

„Bili smo spremni krenuti, ali su nas zvali. Zvala je Saudijska Arabija, zvali su Ujedinjeni Arapski Emirati, zvao je Katar“, rekao je Trump.

Teoretski, američka mornarica mogla bi pokušati silom otvoriti Hormuški moreuz. Međutim, takva operacija izložila bi američke brodove raketnim i napadima dronovima.

Još opasnija bila bi eventualna kopnena operacija protiv naftnog terminala na ostrvu Kharg ili pokušaj potiskivanja iranskih snaga iz Hormuškog moreuza, što bi gotovo sigurno dovelo do velikih ljudskih gubitaka.

Lekcije iz Vijetnama, Iraka i Afganistana

Posljednjih šest decenija pokazalo je koliko brzo zračni rat može prerasti u kopneni sukob sa znatno većim posljedicama.

Kako raste broj poginulih vojnika, tako rastu i politički troškovi za predsjednika. Trump si takav razvoj događaja teško može priuštiti nekoliko sedmica prije izbora za Kongres.

Istovremeno, svaki novi gubitak dodatno otežava povlačenje, jer politički postaje sve teže objasniti da su životi vojnika izgubljeni bez jasnog rezultata.

Slične dileme imali su i njegovi prethodnici.

Iako su ratovi u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu i sadašnji sukob s Iranom nastali u različitim okolnostima, svi su se na kraju sveli na isto pitanje – nastaviti s neodrživim stanjem, dodatno eskalirati ili se povući.

A nijedan američki predsjednik ne želi ostati upamćen kao onaj koji je izgubio rat.

Kako su Johnson i Bush upali u zamku eskalacije

Predsjednik Lyndon B. Johnson 1965. godine suočio se s odlukom da proširi rat u Vijetnamu koji je naslijedio nakon ubistva Johna F. Kennedyja.

„Idemo bombardovati ove ljude; tu granicu smo već prešli“, rekao je tada ministru odbrane Robertu McNamari.

Istovremeno je priznao:

„Ne mislim da postoji išta gore od poraza. Ali ne vidim ni način kako možemo pobijediti.“

Uprkos tome, Johnson je pokrenuo operaciju Rolling Thunder, intenzivirao bombardovanje Sjevernog Vijetnama i poslao desetine hiljada američkih vojnika u rat.

Njegov zamjenik George Ball upozoravao je da će SAD, nakon prvih većih gubitaka, ući u gotovo nepovratan proces iz kojeg će se teško moći izvući bez nacionalnog poniženja.

Ball je smatrao da bi Amerika manje narušila svoj međunarodni ugled prihvatanjem kompromisa nego nastavkom rata.

Na kraju je upravo Vijetnam uništio Johnsonove političke ambicije za novi mandat.

Richard Nixon naslijedio je rat nakon pobjede na izborima 1968. godine. Brojni historičari smatraju da su Nixon i njegov savjetnik Henry Kissinger već tada znali da pobjeda nije moguća, ali su nastavili rat kako bi pokušali izboriti povoljnije uslove za američko povlačenje.

„Ako se najmoćnija država svijeta bude ponašala kao bespomoćni div, sile totalitarizma i anarhije ugrozit će slobodne narode širom svijeta“, rekao je Nixon naciji 1970. godine, obrazlažući odluku da proširi rat na Kambodžu.

Tokom njegovog mandata u Vijetnamu je poginulo više od 20.000 američkih vojnika.

Posljednje američke borbene jedinice napustile su Vijetnam 1973., dok je konačna evakuacija iz Saigona završena dvije godine kasnije, za vrijeme predsjednika Geralda Forda.

Više od tri decenije kasnije predsjednik George W. Bush suočio se sa sličnom dilemom u Iraku.

U obraćanju naciji 2007. godine priznao je da su napravljene ozbiljne greške, ali je upozorio da bi „neuspjeh u Iraku bio katastrofa za Sjedinjene Države“.

Tada je najavio slanje dodatnih hiljada američkih vojnika kako bi pomogli iračkim snagama u borbi protiv pobunjenika.

Historija još nije dala konačan odgovor koliko je ta odluka bila uspješna.

Protupobunjeničke operacije u pojedinim dijelovima zemlje dale su određene rezultate, ali pitanje jesu li američke žrtve bile opravdane ostalo je otvoreno, posebno nakon potpunog povlačenja američkih snaga.

Barack Obama izabran je uz obećanje da će okončati američke „vječne ratove“.

Ipak, osam godina nakon napada 11. septembra odlučio je povećati broj vojnika u Afganistanu kako bi zaustavio napredovanje talibana i konačno uništio Al-Kaidu.

Svjestan zamke eskalacije u kojoj su se našli Johnson, Nixon i Bush, istovremeno je najavio da će povlačenje američkih trupa početi sredinom 2011. godine.

Njegovi kritičari tvrdili su da je upravo određivanje roka omogućilo protivnicima da jednostavno sačekaju odlazak američkih snaga.

Trump je na vlast došao kritikujući upravo ovakve ratove

Dugotrajni američki ratovi bili su jedno od glavnih Trumpovih političkih oružja u kampanji koja ga je dovela u Bijelu kuću 2016. godine.

Samo nekoliko dana prije izbora oštro je kritikovao, kako je rekao, „ratove koji nikada ne završavaju i koje nikada ne dobijamo“.

Ipak, tokom svog prvog mandata i sam je naredio povećanje broja američkih vojnika u Afganistanu, vjerujući da će time konačno završiti rat.

„Moj prvi instinkt bio je da se povučemo, a historijski gledano uvijek sam vjerovao svojim instinktima“, rekao je tada.

Nepune tri godine kasnije odgovornost za neuspjeh prebacio je na svog prvog ministra odbrane Jamesa Mattisa.

„Dao sam mu više vojnika na kratko vrijeme i nije uspjelo“, izjavio je.

Danas se Trump ponovo nalazi pred jednom od najtežih odluka koje predsjednik SAD-a može donijeti.

Još 2017. godine, govoreći o Afganistanu, rekao je:

„Cijelog života slušam da su odluke potpuno drugačije kada sjedite za stolom u Ovalnom uredu.“

Rat s Iranom nije naslijeđe Georgea W. Busha niti bilo kojeg drugog predsjednika.

To je Trumpov rat.

A način na koji će ga završiti mogao bi odrediti ne samo njegovo političko nasljeđe nego i sudbinu hiljada ljudi daleko izvan zidova Bijele kuće.