Otkriveno podzemno jezero slatke vode: Može li spasiti svijet od krize s vodom?

U maju ove godine, brod je isplovio iz Connecticuta s ciljem da provede tri mjeseca u potrazi za slatkom vodom duboko ispod površine Atlantskog okeana, duž sjeveroistočne obale SAD-a. Ono što su naučnici pronašli moglo bi imati globalne posljedice u vremenu kada se svijet suočava s rastućom krizom pitke vode.

Postojanje slatke vode ispod okeana poznato je već decenijama. Tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, naučne ekspedicije i naftne kompanije povremeno bi naišle na izvore svježe vode prilikom bušenja. No, te rezerve su ostale gotovo neistražene.

U 2019. godini, istraživači s Instituta za okeanografiju Woods Hole i Univerziteta Columbia otkrili su “iznenađujuću pojavu” – ogromnu podzemnu masu slatke vode koja se prostire duž obale od Massachusettsa do New Jerseyja, a možda i dalje.

“Čini se da je ovo najveća takva formacija dosad otkrivena na svijetu,” naveli su tada u saopćenju.

To je otvorilo ključna pitanja: Kako je ta voda dospjela tamo? Koliko je stara? Da li se obnavlja? I najvažnije – može li ovakva priobalna akvifera postati novi izvor pitke vode za svijet koji je žedan?

Tim međunarodnih naučnika, pod okriljem projekta “Ekspedicija 501”, odlučio je potražiti odgovore – direktnim bušenjem u akviferu. U maju su isplovili iz Bridgeporta, Connecticut, na brodu opremljenom za dubinsko bušenje.

Tri mjeseca proveli su na otvorenom moru, bušeći između 300 i 400 metara ispod morskog dna na više lokacija, skupljajući uzorke sedimenata i vode.

Ono što su otkrili bila je voda s nivoom saliniteta znatno nižim od morske, na granici koju američke i međunarodne agencije smatraju pitkom. Uzorci su sada poslani na laboratorijske analize kako bi se otkrilo koje mikroorganizme sadrži i koliko je sigurna za ljudsku upotrebu.

Starost i porijeklo – ključna pitanja

Jedna od velikih nepoznanica jeste starost ove vode – može biti stara 200, ali i 20.000 godina, kaže Brandon Dugan, profesor geofizike na Colorado School of Mines i jedan od vođa ekspedicije.

Ako se pokaže da je voda mlađa, to bi značilo da se rezerva obnavlja. Ako je starija, vjerovatno je riječ o ograničenom, neobnovljivom resursu.

Također žele saznati i porijeklo vode – da li je potekla od topljenja glečera, ili iz padavina?

“Vjerujemo da je slatka voda dospjela tamo prije hiljadama godina, kada je nivo mora bio znatno niži, a kontinentalna ploča bila izložena kopnu,” objasnila je Holly Michael, profesorica zemaljskih nauka i inženjeringa okoliša sa Univerziteta Delaware.

Prema Ericu Attiasu, istraživaču sa Univerziteta u Teksasu koji nije učestvovao u projektu, otkrivena akvifera mogla bi sadržavati dovoljno slatke vode da snabdijeva grad veličine New Yorka stotinama godina.

To je posebno značajno jer gotovo polovina svjetske populacije živi unutar 100 km od obale, oslanjajući se na priobalne podzemne vode koje su sve više ugrožene pretjeranom eksploatacijom i klimatskim promjenama.

“U budućnosti će izvori vode u obalnim regijama biti sve više pod pritiskom,” upozorava Michael, dodajući da bi podmorske akvifere mogle postati alternativa skupim sistemima desalinizacije.

Tehnički i logistički izazovi

No, ova ideja nosi i ozbiljne izazove. Prvo, izvlačenje i transport vode na kopno zahtijevat će veliku količinu energije i novca. Dugan predlaže upotrebu vjetroenergije kao moguće rješenje.

Tu su i pitanja kontaminacije – slatka voda se nalazi između slojeva slane, pa je potrebno spriječiti njihovo miješanje. Ako se sistemi na kopnu i pod morem povežu, crpljenje može izazvati kontaminaciju i kopnenih izvora.

“Iskorištavanje ovih izvora će biti skupo – i nisu beskonačni,” kaže Michael. “Zaštita slatkih voda koje već imamo na kopnu i dalje je najpametniji pristup.”

Ipak, naučnici su optimistični. Dugan procjenjuje da bi se ovakvi resursi mogli početi iskorištavati u roku od 10 godina, ako se potvrde njihova održivost i sigurnost.

Otkrivene rezerve slatke vode ispod Atlantskog okeana samo su početak – dokazi ukazuju na to da slični podmorski akviferi postoje ispod svih kontinenata.

“Ono što smo naučili iz ovog ‘poštanskog markica’ ispod Nove Engleske može nam pomoći da razumijemo slične sisteme širom svijeta,” zaključuje Dugan.