Kakva je sudbina printanih medija u BiH, ko su konzumenti i kako opstaju u online svijetu?
Samo desetak godina unazad, nezaobilazan detalj iz vaše svakodnevnice je bio, da hodajući ulicama grada, posebno u jutarnjim satima, vidite mnoštvo ljudi kako uz prvu kafu čitaju dnevne ili sedmične novine. Taj ritual je neopisiv, jer sam također od onih koji su to “upražnjavali”. Razlog je bio vrlo jednostavan, to je bio jedini izvor relevantnih informacija iz zemlje i svijeta, kao i televizijski sadržaj.
Međutim, vremena se mijenjaju, pa je tako interent postao dominantan u svakom kutku svijeta, a mnogi printani mediji su svoje djelovanje usmjerili prema digitalnom i online sadržaju.
U BiH i danas imamo printane dnevne novine kao što su Avaz, Oslobođenje, Nezavisne novine i mnoge druge, no da li je njihov tiraž isti kao prije jednu deceniju? Ko su konzumenti printanih izdanja, jer svi imamo pametne telefone i aplikacije medijskih kuća koje želimo da pratimo? Naravno, treba naglasiti da su pomenute dnevne novine odavno dostupne i kao web stranice.
“Postoji nekoliko razloga zašto se novine i dalje štampaju. Jedan je što postoje ljudi starije životne dobi koji nisu prihvatili i ne koriste tehnologiju. Uglavnom su to stariji od 60 godina. Ta ciljna skupina i dalje želi da osjeti papir u rukama i svoje informacije dobija iz printanih medija. Tako su radili decenijama i ne žele promijenti svoje navike. Čitanje novina je u neku ruku i stvar stila, kulture, tradicije. Nažalost, to je jako mala skupina ljudi pa su i tiraži printanih izdanje višestruko pali. U marketinškom smislu novine u BiH zbog različitih vrsta objava koje se tiču oglašavanja državnih institucija, a koje su propisane zakonom, još ubiru određene prihode. Tu su i smrtovnice koje i dalje donose određenu količinu novca. Većina medija je ujedinila redakcije, pa su i troškovi uposlenika umanjeni. Novinari sada rijetko rade samo za printano izdanje, oni svoj doprinos daju i u digitalnim formatima”, kaže za Forbes BiH urednik web portala N1 televizije Alen Altoka.
Danas je tiraž printanih novina pet puta manji
Saša Rukavina, urednik u listu Oslobođenje kaže da nije siguran da su online mediji zamijenili printane i činjenica da ih imamo na kioscima, a da ne spominjemo ono šarenilo naslovnica koje možemo vidjeti na svakoj trafici u regionu, dovoljan su dokaz za to.
“I mislim da ih ne kupuju i čitaju samo starije generacije, čini mi se da se tu više radi o profilaciji publike prema vrsti informacije koju traži. Naravno da se svijet okreće digitali, međutim prostora za print itekako još ima. Naravno da i tiraži o tome svjedoče. Neću o konkretnim brojkama iz bezbroj razloga, ali one su još uvijek dovoljne da se nekako opstaje. Te brojke danas su nekih četiri, pet puta manje nego prije deset godina, ali je i to relativno. Ja sam počinjao raditi ovaj posao kada su tadašnje sarajevske Večernje novine rasle sa 90.000 na nekih 165, 170.000 prodatih primjeraka i bile su tek oko desetog mjesta po tiražu u tadašnjoj Jugoslavili, a poslije 1995. ili ‘96. nisam siguran da su sve printane bh. novine u najboljim poslijeratnim vremenima, zajedno u jednom danu, uspjevale prodati 90.000.”
Vjeruje da se novine još uvijek prodaju zbog onoga što nude kao relevantnu informaciju. Web jeste brži i vijesti u novinama mogu biti stare do 15 sati u odnosu na portal, ali novine se više odavno i ne kupuju zbog vijesti.
“Print još uvijek ima taj luksuz da ponudi informaciju više, da ponudi kvalitetnu analizu, da izvještaj odmah smješta u kontekst, da ima i objedinjenu reakciju na događaj. Uz sve to, taj sadržaj ne “bježi” sa “fronta”, omogućava puno lakše čitaocu da zastane, razmisli, vrati se na informaciju i sam donese zaključak. Internet čitaoci su druga vrsta publike. Pogledajte, kao neku vrstu testa, ponašanje u kafani – koliko ljudi zaista čita sadržaj sa mobitela, a koliko ih skrola, zastane ili ne zastane nad naslovom i ide dalje. Ne mislim samo na portale, isto je i na društvenim mrežama. Zato je, iako je novinarstvo uvijek isto, dobro ili loše, tehnički pristup poslu potpuno drugačiji u ta dva svijeta. Dobar pokazatelj ovoga što kažem mogu biti i brojke sa weba. Svi mi koristimo manje – više iste analitičke i statističke alate i znamo ko je gdje. Pogledajte ko skupi najviše klikova i na kojim temama. Nije to, naravno, nikakav rezultat seobe u virtuelni svijet, imate oduvijek u teoriji novinarstva profilaciju štampe na večernje novine koje su sastavljene od vijesti koje se “skrolaju” i jutarnje, koje tu vijest dalje razrađuju, svake sa svojom publikom”, objašnjava Rukavina.
Alen Altoka kaže da su strategije razvoja brendova poput Oslobođenja, Avaza ili Nezavisnih gotovo stoprocentno digitalna. Oslobođenje je razvilo Podcast platformu, Avaz također teži ka video izdanjima, a svoje printane medije sveli su samo na one koji čuvaju brend.
“Tako više ne postoji printano izdanje magazina Dani ili magazina Azra koji su nekad imali izuzetan uspjeh kod čitatelja. I na većim je tržištima slično, mada se u nekim zemljama novine i dalje dobro drže. U Indiji npr., novine dnevno pročita 400 miliona ljudi”, kaže Altoka.
Dolaze nem link generacije
“Važno je napomenuti da pojedini printani mediji zagađuju dvojako život i životni prostor”, kaže sociolog Vladimir Vasić, te dodaje da “sadržaj koji plasiraju i objavljuju prvenstveno truje duh, a onda i okolinu jer ni za šta drugo nije, već za smeće! Govorimo o tzv. žutoj štampi”.
Želim da vjeruje kao sociolog da se vjera u printane medije ogleda u njihovom kvalitetu odnosno u istinitoj informaciji.
“Uzimajući u obzir da u medijskom prostoru i svijetu printanih medija egzistira veliki broj “skandal” časopisa, prava je umjetnost ostati dominantan na tržištui ponuditi aktuelne vijesti. Smatram da još uvijek postoji u našem društvu onaj dobri tanani sloj neiskvarenih ljudi koji žele i njeguju, cijene i konzumiraju prave vrijednosti, u ovom slučaju su to istinite i pouzdane informacije. Ipak za printane medije postoji kakav takav regulacioni okvir i uređivačka politika, dok je sa pojedinim “portalima” stanje haotično. Niti se zna izvor, ni putanja, ni cilj poruke”.
Navike mlađih generacija su takve, kaže Vasić, da ubuduće neće znati za šta služi papir, izuzev toalet papira. Dolaze nam “link” generacije. Novine će gledati negdje u muzeju.
Nestanak printanih medija neminovnost ili?
Ako bi gledali krivulje na grafikonima nestanak printanih izdanja je neminovnost, misli Altoka. No, nekad nije sve u broju prodatih primjeraka.
“Siguran sam da će najjači novinski brendovi istrpiti tržišnu utakmicu još neko vrijeme, zbog renomea. Hoće li to čuvanje tradicije trajati 3-5 godina ili možda deset, vidjećemo. Ono što je sigurno da dolaskom generacija koje su odrasle na mobilnim telefonima za novine neće biti potrebe, jer oni ne znaju ni “kako ih koristiti”.
Saša Rukavina je nešto optimističniji i kaže kako se godinama najavljuje nestanak radija i prinatanih medija, pa čak i televizije, a oni su i dalje na medijskom tržištu.
“Ovo s internetom jeste najozbiljnije, ali ako umjesto deset godina unaprijed pogledate deceniju ili dvije unazad od početaka interneta, vidjećete najmanje dva talasa oživljavanja printa nakon što ga je web ozbiljno udario. Svjedočili smo gašenju printanih izdanja nekih vrlo ozbiljnih medijskih kuća, ali i njihovom povratku u kioske, a čini mi se da je u toku još jedan takav ciklus. Jednostavno, čitaoci traže tu informaciju više na papiru i nije to samo navika. Realno, mi u svojoj medijskoj grupi pored printa imamo i televiziju O Kanal, nekoliko portala i čini mi se da u integrisanoj redakciji uspjevamo posao uskladiti sa potrebama svih generacija i svih vrsta publike”, kaže Rukavina.
Osim toga, Oslobođenje ima svoju Dječiju štampu, podsjeća Rukavina, Male novine i Veselu svesku, kojom zajedno sa Kolibrićem pokušava djeci predstaviti print i da osim mobitela ili tableta u rukama može držati i papir.
“Nije BiH jedina na svijetu u kojem digitalizacija nije dostigla taj nivo na kojem se kompletan marketing seli u virtuelni svijet, dio tog kolača završi u printu.”
Postoji, međutim, dodaje, problem papira, koji je za novine, posebno na malim tržištima kakvo je Balkan, pogubniji od selidbe ljudi u virtuelni svijet.
“To je sad već i ekološki problem, problem proizvodnje, transporta i mislim da će se redakcije novina morati s tim boriti u narednih pet, deset godina. I, da, sve ovo kažem ne zaboravljajući ni na trenutak da su to samo moji utisci, a da mi ne pada na pamet da bilo šta prognoziram. Jer, razvoj tehnologije ide toliko brzo i u toliko različitih smjerova, da nam niko ne garantuje da Muskov Neurolink ili kako se već zove, u tih pet, deset godina o kojima govorite, neće ugraditi toliko moždanih čipova pa da, u kombinaciji sa nekim unaprijeđenim AI alatom i današnji online mediji postanu prošlost.”
“Mladi svakako ne čitaju ni ono što trebaju”
Čak i u ovom slučaju, kaže sociolog Vasić, možemo da vidimo eklatantan primjer smjene “generacija”, odnosno upliva savremenog i digitalnog u okvire vanvremenskog i tradicionalnog, na štetu, podrazumijeva se, tradicionalnog.
“Ono što kao sociolog uviđam, a mnogo je čini mi se važno, jeste da se printanim medijima još uvijek više vjeruje nego li pojedinim digitalnim. Zašto? Zato što u eri društvenih mreža imamo hiperprodukciju kvazi medija uokvirenih u nekakve portalčiće, te se svako ko iole ima informatičke, ali ne i ove druge pismenosti, sebe naziva novinarom i kroz djelovanje kojekakvih blogova i sličnih instrumenata, zatrpava medijiski prostor vijestima po principu “foto”, “video”, “ekskluzivno”. Nažalost, živimo u sistemu vrijednosti gdje nove generacije nemaju razvijen osjećaj prema “papiru”, odnosno sve nam se svodi na “skrolovanje”. Teško je očekivati neki progres od generacija koje ne čitaju ni knjige, ni novine, a izvor informacija traže ispod naslova “ekskluzivno” i “šokantno”. To je naša realnost koja će nas udariti u glavu”, zaključuje sociolog Vladimir Vasić.
