FPV dronovi su danas ključno oružje u Ukrajini, no oni nisu ništa novo: Korišteni su u borbama još 1944. godine

FPV (eng. first person view) dronovi postali su jedno od najvažnijih oružja rata u Ukrajini. Obje strane u tom sukobu sada ih koriste u velikim količinama, a oni premašuju tradicionalno oružje u uništavanju tenkova i drugih meta.

Ipak, letjelice s upravljanjem na daljinu, opremljene bombama, koje se namjerno zabijaju u mete nisu ništa novo. Tajna jedinica američke ratne mornarice, imena STAG-1, upravo takvom vrstom letjelice je napala japanske snage 1944. godine.

Američko tajno oružje: Televizija

U tridesetim godinama prošlog stoljeća, zapovjednik Delmar Farhney izgradio je protuzračne mete na radijsko upravljanje u američkom pomorskom laboratoriju za istraživanja. No Farhney, kojemu se pripisuje prvo korištenje riječi “dron” za bespilotne letjelice”, uskoro je postao uvjeren da može učiniti i mnogo više od toga.

Do 1941. godine počeo je s demonstracijama takvih letjelica sposobnih za izbacivanje torpeda i morskih mina. Tim dronovima upravljalo se na daljinu poput modela na radijsko upravljanje.

Kada je SAD ušao u Drugi svjetski rat, Farhney je dobio zadatak: proizvesti napadački dron uz pomoć jednog od tehnoloških čuda tog vremena, televizije.

Dr. Vladimir Zworykin bio je jedan od izumitelja televizije, a žarko je želio svoj izum učiniti korisnim za rat. Standardna televizijska kamera težila je preko 130 kilograma, no njegov tim razvio je umanjeni sustav, zajedno s odašiljačem, veličine kovčega. On je težio samo 44 kilograma.

Kvaliteta slike nije bila posebno dobra, a snimke je bilo teško proučavati na monokromatskom zelenom ekranu, no rezolucija je bila pristojna. Odašiljač je mogao prenositi snimke na udaljenosti od nekoliko kilometara i praktički je bio ograničen na ono što može vidjeti i ljudsko oko. Dodatkom televizije stvoren je originalni FPV dron.

Farhney je prethodno radio na zastarjelim letjelicama namijenjenima za operacije bez posade, no nakon početka rata svaki dostupni zrakoplov počeo se koristiti za obuku ili u borbama. Dronove je trebalo izgraditi ispočetka – no bez ikakvih resursa koji bi mogli biti potrebni za druge, važnije letjelice.

Rezultat je bio TDR-1, remek-djelo nastalo od iverice (i improvizacije) koje je izgradila tvrtka Interstate Aircraft & Engineering. Dio posla odradio je proizvođač orgulja Wurlitzer koji je imao mnogo iskustva u oblikovanju iverice.

TDR-1 je imao raspon krila od preko 14,5 metara i brzinu od gotovo 241 kilometar na sat. Smještanje bombe ili torpeda od 900 kilograma ispod trupa zrakoplova bio je veliki izazov, zbog čega je TDR-1 dobio i nezgrapnu opremu za slijetanje.

Avengeri

Dronom se upravljalo iz modificiranog bombardera Avenger koji je letio na udaljenosti od nekih 12 kilometara. Avengeri su imali četveročlanu posadu: uz operatera dronom tu je bio i pilot, radiooperater i topnik.

Operater fronom imao je joystick, televizijski ekran i rotacijski telefonski brojčanik kojim je kontrolirao visinu leta drona, a oružje je mogao otpustiti biranjem točno određenih brojeva.

Operater je morao raditi prekriven crnim platnom kako bi na dnevnom svjetlu jasno mogao vidjeti zeleni ekran, no tako je dobio dojam kao da se zaista i nalazi u dronu.

“Sjedite u zrakoplovu i kontrolirate letjelicu koja ide ispred, radarom i televizijom, i zapravo vidite kamo idete – osjećaj je bio kao da zbilja upravljate tom letjelicom,” pričao je jedan operater.

Dronovi su testirani na napuštenom japanskom teretnjaku pored Guadalcanala, a zaključeno je kako je test bio uspješan.

Jedinica STAG-1 dronovima je uspješno napadala protuzračne položaje, brodove, čak i jedan svjetionik.

“Točno se sjećam tog uzbuđenja, gledanja u zrnati i ponekad statični zeleni TV ekran dok se dron kojeg sam navodio probližavao brodu,” kaže jedan operater.

“Kada su se počele pojavljivati nepoznate točkice, mislio sam da prijemnik ne radi, ali naglo sam shvatio da se radi o eksplozijama! Održao sam dron na putanji prema meti i koncentrirao se da tamo i ostane. Malo sam ga namjestio zbog vjetra i kako bih izbjegao najgore krhotine od eksplozija. U posljednjoj sekundi sam dobio pogled izbliza na palubu broda. Nakon toga, samo statika. Direktno sam udario brod.”

Većina tih napada izvedena je upravo tako, direktnim udarima u mete, iako je jedinica eksperimentirala i s konvencionalnim bombardiranjem. Japanci su letjelice TDR-1 navodno nazivali “američkim kamikazama,” no te priče neki pobijaju budući da se posljednja misija u kojoj je sudjelovao TDR-1 zbila prije prvih japanskih kamikaza napada.

Jedinica je u rujnu i listopadu 1944. u borbama upotrijebila 46 TDR dronova. Pet od njih nije uspjelo locirati metu zbog greške u radu televizije, devet ih je izgubljeno na putu prema meti, a tri je srušila protuzračna paljba.

Od 29 koji su došli do svojih meta, potvrđeno je da ih je sedam uspješno uništilo metu i da su četiri promašila. Ne zna se što se dogodilo s ostalih 18, ali mornarica je vjerovala kako ih je 11 pogodilo barem generalno područje mete, a da je sedam promašilo.

Zapovjednik jedinice, Robert Jones, bio je ponosan na te rezultate i vjerovao je kako su oni dokaz vrijednosti napadačkih dronova.

Njegova jedinica precizno je napadala mete i mogla je letjeti na mjestima gdje je protuzračna obrana bila presnažna za zrakoplove s posadom. Broj žrtava u ratnom zrakoplovstvu bio je ogroman: neke jedinice gubile su 10 posto ili čak više svojih pilota svakog mjeseca. STAG-1 je postigao iste uspjehe kao i konvencionalni zrakoplovi, a nisu izgubili niti jednog jedinog pilota.

Jones je vjerovao kako bi dronovi mogli igrati ključnu ulogu u planiranom napadu na Japan. Vrhovni zapovjednici mornarice nisu se slagali: njima nije bila važna preciznost, već masovne formacije teških bombardera. Nakon što su svi dronovi potrošeni, jedinica STAG-1 dobila je premještaj. Jones je nezadovoljno promatrao kako se 30 kontrolnih zrakoplova Avenger baca preko palube broda u Reynard Sound.

“Velika metla pobjede pomela je sve nove projekte na smetlište zaboravljenih snova,” napisao je Farhney u neobjavljenoj povijesti projekta.

Čitava operacija bila je klasificirana i detalji o njoj nisu objavljeni desetljećima nakon završetka rata. Upravo ta tajnost bila je razlog zašto je mornarica ponovno otkrila – i ponovno odbacila – napadačke dronove nekoliko puta tijekom ratova u Koreji i Vijetnamu, ali i kasnije.

80 godina kasnije: Trijumf FPV dronova

Moderni FPV dronovi koje vidimo u Ukrajini imaju više toga zajedničkog sa svojim precima iz 1944. nego što se na prvu čini. Nije samo stvar u tome da tu novu tehnologiju ne odobravaju tradicionalni vojni zapovjednici. Kao i TDR-1, i FPV dronovi sastavljeni su improvizacijom od bilo čega što je pri ruci. Kao i TDR-1, bomba je ispod modernog drona uglavljena nespretno: dronovi često moraju uzlijetati s improvizirane baze od četiri cigle.

Piloti FPV dronova još uvijek imaju iskustvo leta, iako se to sada postiže posebnim VR naočalama, a ne više crnom tkaninom i malenim ekranom. Domet kontrole još uvijek je praktički ograničen na liniju vida, no sada postoji pomoć repetitora signala.

Moderni FPV dronovi iznimno su učinkoviti u uništavanju tenkova, artiljerije, kamiona i drugih meta.

Ovog je tjedna ukrajinski predsjednik Zelenski najavio formiranje posebne grane oružanih snaga za dronove, naglašavajući tako njihovu važnost.

“Odbijanje kopnenih napada primarno je zadatak dronova. Uništenje okupatora i njihove opreme također je zadaća dronova,” rekao je Zelenski.

Delmar Farhney bio bi ponosan.

Autor originalnog članka: David Hambling, viši suradnik Forbesa
Link: How The U.S. Navy Carried Out The First FPV Drone Strikes In 1944
(Prevela: Nataša Belančić)