Ulrik Haagerup: Ljudima ne treba više vijesti, trebaju im bolje vijesti

Novinarstvo je desetljećima počivalo na jednostavnoj logici: pronađi problem, otkrij šta ne funkcionira, pronađi odgovorne i postavi im teška pitanja. Ulrik Haagerup, dugogodišnji danski novinar i urednik te osnivač Constructive Institutea, ne misli da bi mediji trebali odustati od te uloge. Ali smatra da ona više nije dovoljna.

Problem današnjeg novinarstva, smatra Haagerup, mnogo je širi od pojedinih redakcija ili pojedinih zemalja. Shvatio je to kada je, nakon godina provedenih u vodećim uredničkim ulogama, počeo posjećivati redakcije izvan Danske.

Problem je, kaže u intervjuu za Forbes Hrvatska, mnogo širi od pojedinih redakcija ili pojedinih zemalja. Shvatio je to kada je, nakon godina provedenih u vodećim uredničkim ulogama, počeo posjećivati redakcije izvan Danske.

„Postalo mi je jasno da ono što sam primjećivao u svojim redakcijama danskog javnog servisa nije samo danski fenomen. Način na koji je novinarstvo organizirano, ono što novinari smatraju da proizvode, strukture poticaja u redakcijama i kultura koju dijele izdavači, urednici, novinari i profesori novinarstva u osnovi su vrlo slični diljem svijeta, osobito u zapadnim zemljama.“

U toj kulturi duboko je ukorijenjeno pravilo „if it bleeds, it leads“ – ako ima krvi, bit će glavna vijest. Tome se pridružuje ono što Haagerup naziva svojevrsnim Watergate sindromom: ideja da uspješan novinar mora nekoga razotkriti ili srušiti.

Digitalna transformacija donijela je još jedan sloj problema. U redakcije su stigli KPI-jevi, klikovi, pregledi i lajkovi, a novinarstvo se sve češće počelo promatrati kao proizvod čiji se uspjeh može izmjeriti istim alatima kao i uspjeh bilo kojeg drugog digitalnog sadržaja.

„Ako ne možete mjeriti ono što je doista važno, ono što možete mjeriti na kraju će postati važno“, upozorava Haagerup.

Borba za pažnju promijenila je vijesti

Jedna od najvećih promjena posljednjih 25 godina, smatra, jest činjenica da su profesionalni mediji izgubili monopol na pričanje priča. Danas svako može bilo kome, bilo kada i s bilo kojeg mjesta prenijeti svoju verziju događaja.

Redakcije su na novu konkurenciju odgovorile borbom za pažnju.

„Zbog te neprestane borbe za pažnju pojačavamo ton, koristimo oštrije naslove, manje kompleksnosti i manje nijansi te sve više priča ispričanih iz vrlo zaoštrenih kutova. Rezultat je da ono što govorimo možda nije laž, ali nije uvijek ni cijela istina.“

Istovremeno je oslabio tradicionalni poslovni model medija. Velik dio novca od oglašavanja koji je nekada finansirao novinarstvo preselio se tehnološkim platformama. No Haagerup smatra da objašnjenje krize ne treba tražiti samo u Googleu, Facebooku, TikToku i drugim platformama. Dio odgovornosti pripada samim medijima, koji su počeli juriti za klikovima, pregledima, lajkovima i gledanošću.

Posljedice se, prema njegovom mišljenju, ne osjećaju samo u medijskoj industriji nego i u demokratiji.

Novinarstvo ne treba proizvoditi optimizam, nego cjelovitiju sliku svijeta

Konstruktivno novinarstvo često se pogrešno interpretira kao pokušaj stvaranja pozitivnijih vijesti. Haagerup odbacuje takvo tumačenje.

„Naš posao u novinarstvu nije usrećivati ljude. Nismo ovdje da bismo ljudima izmamili osmijeh ako za njega nema razloga. Ali, s druge strane, nismo ovdje ni da bismo im oduzeli nadu ako razloga za nadu ima. Ovdje smo kako bismo ljudima pružili najbolju moguću verziju istine.“

Njegova je poanta da novinari ne trebaju prestati izvještavati o problemima, nego proširiti sliku koju nude publici.

„Ako se u našoj kulturi stalno fokusiramo na stvari koje ne funkcioniraju – na rupu u siru ili dlaku u supi – imamo obavezu izvještavati i o siru i o supi.“

Konstruktivno novinarstvo, naglašava, ne znači tvrditi da sija sunce dok vani pada kiša. Ono znači prikazivati i dobro i loše, uspjehe i neuspjehe, probleme, ali i pokušaje njihovog rješavanja.

Upravo zato jedna od najvećih zabluda o tom pristupu jest poistovjećivanje s „feel-good“ novinarstvom.

„Ne možete imati konstruktivno novinarstvo ako ne postoji dobro dokumentiran problem o kojem treba razgovarati. U suprotnom je to samo lijepa priča.“

Tradicionalne funkcije novinarstva pritom ostaju ključne. Potrebno je istraživačko novinarstvo, kritičko razmišljanje i postavljanje neugodnih pitanja ljudima na pozicijama moći. Konstruktivni pristup tome, kaže Haagerup, dodaje pitanja koja se u novinarskim školama tradicionalno nisu dovoljno postavljala: „Šta sada?“ i „Kako?“.

Nije svaka priča trenutak za konstruktivni pristup

Haagerup kao primjer navodi teroristički napad. U prvim minutama i satima nakon napada zadatak novinara nije tražiti konstruktivni kut, nego odgovoriti na temeljna pitanja: šta se dogodilo, koliko je ljudi stradalo, ko je odgovoran i zašto.

No nakon početne faze dolaze druga pitanja.

„Možda istoga poslijepodneva ili dan-dva kasnije trebamo se početi pitati: kako možemo spriječiti da se to ponovi? Šta sada? Kako dalje? Tu počinje prostor za konstruktivne priče.“

Riječ je, dakle, o ravnoteži ukupne medijske slike i razumijevanju onoga što publici treba u pojedinom trenutku. Nekada je to samo informacija o događaju. Zatim dolaze objašnjenje i odgovornost, a nakon njih pitanje šta se iz svega može naučiti i postoje li moguća rješenja.

„Ne radi se o tome da zatvorimo oko koje vidi probleme i gledamo svijet samo okom koje vidi dobre stvari. To nije novinarstvo. Trebamo gledati svijet s oba oka.“

Za gubitak povjerenja odgovorni su i sami mediji

Pad povjerenja u medije Haagerup ne želi pripisati isključivo političarima, tehnološkim platformama ili publici.

„Mislim da velik dio odgovornosti možemo pripisati sami sebi.“

Ne vjeruje da profesionalni novinari masovno proizvode lažne vijesti. Problem vidi u nečem suptilnijem: priča može sadržavati činjenice, ali ugao iz kojeg je ispričana može biti toliko zaoštren da publici više ne daje cjelovitu sliku.

To se, kaže, uglavnom ne radi iz namjere da se javnost obmane, nego iz želje da se napravi „dobra priča“ prema kriterijima koje je sama profesija godinama razvijala.

Istovremeno priznaje da su se uslovi za proizvodnju kvalitetnog novinarstva pogoršali. Poslovni modeli su oslabjeli, političari ponekad odbijaju odgovarati na pitanja, a u nekim se sredinama javne medijske servise pokušava tretirati kao državne medije.

Ipak, njegov je stav da novinari trebaju početi od vlastite odgovornosti.

„Novinarstvo nije samo proizvod koji se prodaje – ono je temelj demokratije.“

Zašto ljudi izbjegavaju vijesti?

Sve veći broj ljudi svjesno izbjegava vijesti jer ih doživljava kao depresivne, iscrpljujuće ili nerelevantne. Haagerup posebno upozorava na odnos mladih i žena prema tradicionalnom narativu vijesti, obilježenom sukobima, dramom, negativcima i žrtvama.

„To nije zato što tim ljudima nije stalo do svijeta. Jednostavno ne žele način na koji im mi filtriramo svijet. Žele nijansiraniju sliku.“

Upravo među tim skupinama, tvrdi, konstruktivno novinarstvo nailazi na dobar odaziv. Priče o ljudima koji pokušavaju riješiti konkretne probleme i iskustvima iz kojih drugi mogu nešto naučiti ne moraju biti samo društveno korisne. One mogu imati i poslovnu vrijednost za medije.

Šta novinare razlikuje od influensera i političara?

U svijetu u kojem političari, influenseri, aktivisti, blogeri i podcasteri mogu publici pristupiti bez posredovanja tradicionalnih medija, profesionalno novinarstvo mora jasnije definirati vlastitu vrijednost.

„Ako novinari i samo novinarstvo ne mogu definirati šta razlikuje novinarstvo od svih ostalih pripovjedača, kako možemo očekivati da publika prepozna tu razliku?“

Haagerup odgovor pronalazi u vrijednostima: pravednosti, dokumentiranju činjenica, istini i odgovornosti prema društvu.

To je posebno važno u političkom novinarstvu, koje se, prema njegovu mišljenju, previše približilo sportskom izvještavanju. Fokus je često na tome ko je pobijedio, tko izgubio, ko je koga napao i ko je napravio pogrešku.

„Politiku smo pretvorili u tučnjavu, u bokserski meč.“

Odgovornost za to ne pripisuje samo jednoj strani. Političari i politički novinari, kaže, drže jedni druge u svojevrsnom začaranom krugu. Ako mediji daju najviše prostora najglasnijim i najagresivnijim političarima, publika može dobiti dojam da se politika svodi isključivo na međusobne napade.

Alternativa je postavljati drukčija pitanja: koje su vaše ideje, šta predlažete i kako biste riješili problem?

Haagerup smatra da bi trebalo biti više prostora i za političare koji priznaju sumnju ili mijenjaju mišljenje nakon što čuju dobar argument.

„Političar bi trebao moći javno reći: ‘Upravo sam čuo argument svog protivnika. Nisam prije o tome razmišljao i sada mijenjam svoje stajalište.’“

Ljudima ne treba više vijesti

Može li takvo novinarstvo uopće konkurirati društvenim mrežama i algoritmima koji nagrađuju snažne emocije i sukobe? Haagerup vjeruje da može i upoređuje medije s hranom. Kao što uz tržište brze hrane postoji potražnja za kvalitetnom, autentičnom hranom, tako postoji i publika koja želi drukčije novinarstvo.

„Ljudima ne treba više vijesti. Trebaju im bolje vijesti. Ne trebaju im brže vijesti. Treba im neko kome mogu vjerovati. Ne trebaju im dodatne informacije – već se utapaju u njima. Treba im neko ko će im pomoći raščistiti taj nered.“

Kada bi se sutra vratio na čelo velikog javnog medijskog servisa, upravo bi od toga krenuo. Prvo bi želio da cijela redakcija može jasno odgovoriti na nekoliko pitanja: zašto dolazimo na posao, za koga radimo, kome služimo i čemu služimo?

„Na posao dolazimo kako bismo informirali i prosvijetlili ljude, a ne prije svega kako bismo ih zabavili, privukli njihovu pažnju ili dobili njihov novac.“

Redakcija, smatra, najprije mora definirati obećanje koje kao medijski brend daje publici. Tek se tada pojedinačne uredničke odluke mogu dosljedno povezivati s tom misijom.

AI će natjerati novinare da ponovo otkriju šta znači biti novinar

Generativna umjetna inteligencija tom pitanju daje dodatnu hitnost. Strojevi već mogu pretraživati goleme količine informacija i od njih u nekoliko sekundi proizvesti uvjerljivo formuliran tekst.

Za novinare koji svoj posao svode na sjedenje za računalom, pretraživanje društvenih mreža, guglanje i prepakiranje pronađenih informacija, Haagerup ima vrlo jednostavno upozorenje:

„Roboti su brži, bolji i definitivno jeftiniji.“

Odgovor na umjetnu inteligenciju zato ne vidi u pokušaju da ljudi budu brži strojevi. Novinar bi, kaže, trebao napraviti upravo suprotno.

„Izaći van. Razgovarati s ljudima. Koristiti empatiju, vlastita osjetila, znatiželju i sposobnost povezivanja različitih stvari.“

Novinari bi se trebali susretati s publikom i izvan redakcije te vlastitom osobnošću, integritetom i znanjem graditi odnos sa zajednicom kojoj služe.

Ako informacije postaju gotovo neograničene i sve jeftinije za proizvodnju, najvrjednija imovina medija mogla bi postati nešto što je znatno teže automatizirati – povjerenje.

Haagerup tome dodaje još jednu riječ: briga.

Novinara upoređuje s dobrim prijateljem. Dobar prijatelj ne javlja se samo zato da bi privukao pažnju ili izvukao novac. Ne pokušava vas stalno uvjeravati da mislite poput njega. Ne govori vam samo ono što želite čuti, nego i ono što trebate čuti.

„Dobar prijatelj brine za vas, vašu porodicu i vašu zajednicu. Velikodušan je, brižan, informiran, zabavan, pun nade, realističan i kritičan. Sve to. To je ono što bismo mi trebali biti za ljude.“

Kako bi izgledao uspjeh konstruktivnog novinarstva?

Constructive Institute približava se desetoj godišnjici. Od osnivanja 2017. godine, kaže Haagerup, razvio je globalnu mrežu, sarađivao s redakcijama i otvorio centre koji podučavaju konstruktivno novinarstvo.

Sada je glavno pitanje kako taj pristup proširiti dovoljno brzo u svijetu umjetne inteligencije, društvenih mreža, tehnoloških platformi, dezinformacija, populizma i polarizacije.

Haagerup uspjeh ne definira brojem institucija ili projekata. Njegovo mjerilo bila bi sljedeća generacija novinara.

„Za mene bi uspjeh bio kada bi sljedeću generaciju novinara ova profesija privlačila upravo zato što je u svojoj biti konstruktivna, zato što ima korisnu svrhu.“

Ta bi generacija, prema njegovoj viziji, trebala istovremeno razumjeti važnost činjenica i nijansi, kritičkog razmišljanja i inspiracije, pozivanja moćnih na odgovornost i stvaranja prostora za razgovor.

Ako konstruktivnost postane dio samog razumijevanja novinarske profesije, Haagerup će smatrati da je pokret ostvario svoj cilj.

A oko konačnog ishoda nema mnogo dvojbi.

„I znate šta? Mislim da ćemo uspjeti.“