Ova zemlja će do 2030. godine kontrolisati skoro polovinu ukupne svjetske eksploatacije litijuma

Nova analiza kompanije Wood Mackenzie pokazuje da bi kineske kompanije do 2030. godine mogle kontrolisati čak 39 posto ukupne svjetske eksploatacije litijuma, što predstavlja značajan rast u odnosu na približno jednu trećinu iz 2020. godine.

Podaci iz platforme Lens Metals & Mining ukazuju na sve izraženiji raskorak između država u kojima se litijum proizvodi i kompanija koje posjeduju rudarske kapacitete.

Australija, koja je godinama bila vodeća sila u proizvodnji litijuma, činila je 43 posto svjetske eksploatacije 2020. godine. Međutim, do 2030. njen udio bi mogao pasti na 25 posto, ne zbog manjka ulaganja, već zbog znatno bržeg rasta proizvodnje u drugim dijelovima svijeta, naročito u Africi.

Predviđa se da će Afrika povećati svoj udio u globalnoj eksploataciji litijuma sa gotovo nule iz 2020. na 13 posto do 2030. godine, što predstavlja jednu od najvećih regionalnih promjena u ovom sektoru.

“Allan Pedersen”, direktor istraživanja za energetsku tranziciju i baterijske materijale u kompaniji Wood Mackenzie, izjavio je da se proizvodnja i vlasništvo nad litijumom sve više razdvajaju, čime se mijenjaju globalni lanci snabdijevanja kritičnim mineralima.

Prema njegovim riječima, rast proizvodnje postaje geografski raznovrsniji, ali vlasništvo ostaje koncentrisano u rukama malog broja kompanija, uglavnom iz Kine.

Kineske kompanije već imaju snažno prisustvo izvan granica vlastite države. One su stekle značajne udjele u rudnicima u Australiji i Argentini, dok istovremeno intenzivno ulažu u Afriku, popunjavajući prostor koji su zapadne kompanije počele napuštati zbog opreznijeg pristupa investicijama.

Među najznačajnijim primjerima navodi se planirana kupovina kompanije Atlantic Lithium od strane Huayou Cobalta, kao i zajedničko ulaganje u projekat Ewoyaa u Gani. Raniji poslovi, uključujući udio kompanije Tianqi Lithium od 51 posto u rudniku Greenbushes u Zapadnoj Australiji, dodatno su učvrstili kinesku poziciju na ključnim tržištima proizvodnje litijuma.

Analiza posebno naglašava primjer Afrike, gdje će kontinent do 2030. godine vjerovatno proizvoditi 13 posto svjetskog litijuma, dok će afričke kompanije posjedovati svega jedan posto ukupne globalne proizvodnje.

Pedersen upozorava da je rast afričkog sektora litijuma gotovo u potpunosti finansiran kineskim kapitalom, što otvara važna pitanja o vlasništvu, raspodjeli dobiti i dugoročnom uticaju na globalne lance snabdijevanja.

Južna Amerika se također suočava sa sve većim pritiskom konkurencije. Uprkos novim ulaganjima, očekuje se da će njen udio u svjetskoj proizvodnji litijuma pasti ispod jedne četvrtine do 2030. godine. Razlog leži u tome što je proizvodnju litijuma iz slanih rastvora znatno teže i sporije povećavati nego eksploataciju iz čvrstih stijena.

U međuvremenu, Evropa povećava svoj vlasnički udio zahvaljujući akvizicijama i novim ulaganjima u sektor baterijskih materijala, dok je udio Sjeverne Amerike oslabio nakon prodaje pojedinih američkih rudarskih sredstava kompaniji Rio Tinto.

Australijske kompanije bi, prema procjenama, do 2030. godine mogle zadržati oko 21 posto vlasništva nad svjetskom proizvodnjom litijuma, zahvaljujući domaćim projektima i ulaganjima u inostranstvu.

Kako vlade širom svijeta pojačavaju napore da osiguraju lance snabdijevanja kritičnim mineralima, koncentracija vlasništva nad litijumom postaje sve važnije strateško i političko pitanje.