Problem koji Afrika ima sa strujom je problem cijelog svijeta

Struja u Lagosu u Nigeriji nestaje između 30 i 60 puta mjesečno. Kada ipak dođe, traje možda šest do osam sati dnevno, dovoljno da se napuni telefon, ali ni približno dovoljno da pokrene fabriku. Ista je priča u Nairobiju, Lusaki i Dakaru, gradovima koji su tehnički elektrifikovani.

U trenutku kada umjetna inteligencija, napredna proizvodnja i tranzicija ka čistoj energiji iznova oblikuju globalni ekonomski poredak, afrički privredni centri rizikuju da ponovo ostanu iza drugih.

Ne zato što nemaju električnu mrežu, već zato što su elektroni koji kroz nju protiču nepouzdani, ne prate se adekvatno i gube se usput.

To je argument koji Bim Adisa poteže pred komunalnim preduzećima, investitorima i svakim ko želi da sluša.

Adisa je osnivač i izvršni direktor Beacon Power Services, kompanije sa sjedištem u Nigeriji koja razvija podatke i softverska rješenja za afričke elektroenergetske mreže.

Njegova poruka je podjednako inženjersko predavanje i ekonomski manifest. Put ka stabilnijem i prosperitetnijem svijetu vodi kroz transformatorske stanice subsaharske Afrike, a tehnologija potrebna da se problem riješi već postoji.

„Nijedna ekonomija ne raste bez električne energije. Ona je osnov industrijalizacije, a u 21. vijeku i digitalizacije. Afrika je propustila posljednju industrijsku revoluciju. Sada imamo novu, zasnovanu na električnoj energiji. Zato je od presudne važnosti da problem sa strujom riješimo odmah“, rekao mi je Bim Adisa u online intervjuu.

Milioni ljudi bez struje

Poznata je priča o elektrifikaciji Afrike. Ona se bazira na tome da 600 miliona ljudi uopšte nemaju pristup električnoj energiji.

Taj broj je stvaran i poražavajući. Ali podjednako je važno i to što između 500 i 600 miliona Afrikanaca jeste povezano na elektroenergetsku mrežu, ali ih te mreže svakodnevno iznevjeravaju.

Trećina ukupne električne energije proizvedene širom kontinenta jednostavno se ne evidentira. Gubi se zbog krađe, curenja u mreži, zastarjele infrastrukture i nedostatka pouzdanog mjerenja između elektrane i potrošača.

Za preduzeća koje već posluju sa minimalnom zaradom, ta izgubljena trećina je finansijski katastrofalna.

Uzmimo za primjer Lagos. Između 1990. godine i danas, broj stanovnika grada porastao je sa približno šest miliona na 22 miliona ljudi.

Elektroenergetska mreža nije ni približno pratila taj rast. Infrastruktura koja nikada nije bila projektovana da opslužuje 22 miliona ljudi sada pokušava to da uradi, bez podataka koji bi pokazali odakle dolazi potražnja, gdje struja odlazi ili zašto transformatori stalno pregorevaju.

Rezultat je grad ogromne ekonomske energije koji ne može pouzdano da pokrene ni pokretnu traku u fabrici.

„Nećete naći mnogo ljudi u Lagosu koji nemaju pristup električnoj energiji“, kaže Bim Adisa. „Problem sa kojim se suočavaju jeste nedostatak stabilnog snabdijevanja – konstantne struje 24 sata dnevno, bez oscilacija napona. Zbog toga ne možete voditi fabriku kada struja nestaje 30 puta dnevno.“

Šta je rješenje?

Adisa ima okvir za popravljanje elektroenergetske mreže koji se zasniva na dva temelja: podacima i vidljivosti. Zvuči jednostavno. U praksi, međutim, ni jedno ni drugo danas ne postoji u većini afričkih gradova.

Potrebno je ono što on naziva „digitalnim blizancem mreže“- precizna i dinamična mapa svih elemenata sistema, od izvora proizvodnje do krajnjih potrošača.

To podrazumijeva korištenje umjetne inteligencije i dronova za identifikaciju transformatora, trafostanica i srednjenaponskih vodova pomoću snimaka iz vazduha. Terenske ekipe zatim moraju fizički da provjere i fotografišu svaki dio infrastrukture, bilježeći kapacitete, datume instalacije i podatke o povezivanju.

Adisa to poredi sa načinom na koji je napravljen Google Maps prije nego što su sateliti mogli da obavljaju taj posao: automobili su prolazili svakom ulicom i bilježili svaki ugao. Beacon Power Services radi isto za elektroenergetsku infrastrukturu, šaljući hiljade radnika da detaljno pregledaju naselja blok po blok.

U Gani kompanija je mapirala i fizički provjerila 4,6 miliona zgrada u svim većim gradovima za otprilike 24 mjeseca. U velikim gradovima taj proces obično traje oko 12 mjeseci. Rezultat je precizna topologija mreže – stvarni prikaz odakle električna energija dolazi, gdje odlazi i gdje nestaje.

Sljedeći korak je obezbjeđivanje „vidljivosti“ unutar mreže. Brojila ne smeju biti postavljena samo kod potrošača, već na svakoj tački sistema: u prenosnim stanicama, trafostanicama, na vodovima i transformatorima.

Praćenjem toka električne energije na svakom spoju između proizvodnje i krajnjeg korisnika, sistem može u realnom vremenu da utvrdi gde je došlo do nestanka struje, koliko se energije i gdje gubi, kao i kako je potrošnja raspoređena kroz mrežu.

„Ako živite u naselju X i potrošnja je obično 100, a danas je 140″, objašnjava Adisa,“sistem može da vam kaže: ako ovde nešto ne preusmjerite, taj transformator će pregorjeti. Možete spriječiti kvarove prije nego što se dogode.“

Tehnologija nije vezana za određeni izvor energije i može da prati elektrone bez obzira da li dolaze iz elektrane na ugalj, gasne turbine ili sa solarnih panela na krovovima. To postaje sve važnije kako obnovljivi izvori energije sve više ulaze u afričke elektroenergetske mreže. Sistem također može da preusmjerava električnu energiju tamo gdje je najpotrebnija.

Obećanja su davana i ranije

Napisao sam bezbroj tekstova o elektrifikaciji Afrike. Argumenti zašto je to važno – smanjenje siromaštva, ekonomski rast, smanjenje migracionog pritiska – nisu novi. Pa ipak, struja i dalje nestaje u Lagosu. Skeptici s razlogom postavljaju pitanje da li će se išta ikada promijeniti.

Kritičari pristupa koji se oslanja na privatni sektor u razvoju afričke infrastrukture ukazuju na stalne prepreke. Loše upravljanje, slab regulatorni nadzor, valutni rizik i teškoće u ostvarivanju stabilnih prihoda od komunalnih preduzeća koja su i sama finansijski iscrpljena. Ako trećina električne energije koju jedno komunalno preduzeće proizvede ostane neplaćena, nije jasno odakle bi došao kapital za modernizaciju.

Bim Adisa ne odbacuje te probleme. „Elektrodistribucije praktično žive od danas do sutra“, priznaje on. „Pokušavaju da prežive svaki pojedinačni mjesec, što otežava dugoročno planiranje.“ Po njegovom mišljenju, prepreke su finansiranje i razvoj kapaciteta – ne tehnologija, koja već postoji i funkcioniše.

Afrika već dugo privlači kapital multinacionalnih kompanija. Coka-Cola posluje profitabilno na kontinentu više od jednog vijeka, a velike tehnološke kompanije godinama šire svoje prisustvo u Africi. Svjetska banka i razvojne finansijske institucije dodatno su povećale ulaganja u energetsku infrastrukturu.

Adisa kaže da je ključno izgraditi centralizovane elektroenergetske mreže kako bi se prvo modernizovali veliki gradovi, baš kao što je to urađeno u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Afrika je davala prioritet elektrifikaciji ruralnih područja, dok su mreže u glavnim gradovima propadale.

Industrijalizacija donosi poreske prihode, rast privatnog sektora i zapošljavanje, što smanjuje migracije.

„U interesu je svih da se Afrika razvija“, kaže Adisa. „Ako se Afrika industrijalizuje i postane samoodrživa, koristi će imati i globalna ekonomija.“

Tehnologija za stabilizaciju afričkih elektroenergetskih mreža ne čeka da bude izmišljena. Ona već postoji, primijenjena je i funkcioniše. Ono što nedostaje jeste osnova zasnovana na podacima – detaljna, provjerena i stalno ažurirana slika toga kuda električna energija zaista odlazi.

London i Njujork nisu čekali bolje rješenje. Ne bi trebalo ni Lagos.

Pouzdano snabdijevanje električnom energijom u afričkim privrednim centrima ne samo da znači upaljena svjetla. To znači i sprečavanje da svjetska ekonomija ostavi čitav jedan kontinent iza sebe.

Ken Silverstein, saradnik Forbes