Nekada je na planeti bilo samo 1.000 reproduktivno sposobnih ljudi: Jesmo li bili na ivici izumiranja
Prema genetskim dokazima objavljenim u studiji iz 2023. godine u časopisu Science, naši preci su prošli kroz ekstremno usko grlo populacije prije otprilike 900.000 godina. To znači da je samo nešto više od 1.000 reproduktivno sposobnih jedinki preživjelo tokom perioda dužeg od 100.000 godina. Ako je ovo istina, to bi bio jedan od najtežih padova populacije ikada zabilježenih kod velikog sisara. U stvari, takav dramatičan kolaps bi potencijalno mogao izbrisati ljudsku lozu prije nego što je ikada zaista počeo.
Ova ideja je privukla mnogo pažnje javnosti jer fundamentalno mijenja način na koji gledamo na našu evoluciju. Većina bi, s obzirom na današnji uspjeh čovječanstva, pretpostavila da je naš razvoj bio postepeni uspon, a ne tijesan bijeg od izumiranja. Međutim, kao i svaka značajna naučna tvrdnja, i ova je izazvala žestoku debatu.
Mnogi sada postavljaju pitanje da li je ovo zaista bio događaj blizak izumiranju. Ili je ono što vidimo zapravo iluzija zbog ograničenja metoda genetske inferencije. Istina leži na presjeku genomike, klimatskih promjena i dubokih neizvjesnosti koje prate rekonstrukciju života starog skoro milion godina.
U nastavku slijedi pregled onoga što znamo, prema istraživanjima.
Usko grlo skriveno u ljudskoj DNK
Ova priča je započela analizom modernih ljudskih genoma, a ne fosila. U studiji iz 2023. godine, tim istraživača analizirao je genetske podatke više od 3.000 današnjih pojedinaca iz afričkih i neafričkih populacija. Posebno je značajno da su koristili novu statističku metodu pod nazivom FitCoal (Fast Infinitesimal Time Coalescent Process – Brzi beskonačno mali proces koalescentnog vremena). To im je omogućilo da rekonstruišu promjene u veličini populacije predaka mnogo dublje u prošlost nego što su to dozvoljavale prethodne metode.
Rezultati su pokazali da je između otprilike 930.000 i 813.000 godina, efektivna veličina ljudske populacije pala na oko 1.280 jedinki. To predstavlja pad od više od 98% u odnosu na prethodne nivoe. Još iznenađujuće, nalazi sugeriraju da je ovo usko grlo trajalo više od 100.000 godina, što je neuobičajeno dug period za tako ozbiljan demografski kolaps.
U evolucijskom smislu, to znači da su ljudi bili na rubu izumiranja.
Međutim, važno je razlikovati efektivnu veličinu populacije od ukupnog broja jedinki. Efektivna veličina populacije ne predstavlja ukupan “broj jedinki”, već broj jedinki koje zapravo doprinose genima sljedećoj generaciji. To jest, onih koje su se uspješno reprodukovale. Pa ipak, čak i sa ovom razlikom, procijenjena populacija je i dalje izuzetno mala za vrstu koja se kasnije proširila po planeti.
Klimatske promjene
Sama genetika ne objašnjava u potpunosti zašto je došlo do ovog uskog grla. Međutim, vjerovatno nije slučajnost da se njegovo trajanje poklapa s periodom velikih promjena u okolišu. Prelaskom iz ranog u srednji pleistocen.
Tokom tog perioda, prije otprilike milion godina, Zemljin klimatski sistem se dramatično promijenio. Ova promjena je posebno utjecala na glacijalne cikluse, koji su postali duži, hladniji i znatno ekstremniji. Ledeni pokrivači su se širili, nivo mora je padao, a ekosistemi širom Afrike i Euroazije su iznova i iznova bili poremećeni.
Za rane ljudske pretke (najvjerovatnije pripadnike roda Homo koji je prethodio vrsti Homo hiedelbergensis), ove promjene su vjerovatno bile razorne. Izvori hrane bili su oskudni, a staništa fragmentirana. To je izuzetno otežavalo preživljavanje.
Autori studije tvrde da ovaj dugoročni pritisak na okolinu može objasniti zašto su ljudske populacije ostale opasno niske desetinama hiljada godina. Također se navodi da je to razlog zašto se nisu brzo oporavile, kao što se mnoge vrste oporavljaju nakon kratkotrajnog smanjenja brojnosti. Ako su ovi nalazi tačni, onda je ovo usko grlo možda oblikovalo cijeli tok ljudske evolucije.
Kako ljudi pritisnu dugme za genetsko resetovanje
Jedna od najzanimljivijih implikacija predloženog uskog grla populacije je uloga koju je možda imalo u ljudskoj specijaciji. Konkretno, vrijeme ovog uskog grla izgleda da se poklapa s periodom kada fosilni zapis postaje izuzetno rijedak i nejasan. Tek kasnije se pojavljuju prepoznatljiviji ljudski oblici.
Neki nagađaju da je ovaj kolaps populacije možda poslužio kao genetsko “resetiranje”. U smislu da je možda smanjio raznolikost i stvorio uslove za kasnije evolucijske inovacije.
Posebno je zanimljivo da se ovo usko grlo poklapa i s procjenama o tome kada su ljudi možda izgubili jedan par predačkih hromosoma. Drugim riječima, trenutak u kojem smo prešli sa 48 hromosoma, kao i drugi veliki primati, na 46 hromosoma koje imamo danas.
Iako nas samo spajanje hromosoma ne bi učinilo ljudima, ono bi znatno olakšalo maloj, izolovanoj populaciji da pokaže genetske promjene koje bi se uspješno proširile i postale stabilne.
Zašto ovo nismo ranije otkrili
Jedno važno pitanje koje su mnogi postavili nakon studije iz 2023. godine je: Ako smo zaista skoro izumrli, zašto nam je trebalo toliko dugo da to otkrijemo? Ovo je legitimno pitanje, a odgovor leži u ograničenjima tradicionalnih demografskih modela.
Većina ranijih metoda pokazala je malu pouzdanost u procjeni veličine populacija iz perioda starijih od nekoliko stotina hiljada godina. To je zato što genetski signali iz daleke prošlosti mogu biti zasjenjeni mutacijama, rekombinacijama i naknadnim širenjem populacije. Posebno s obzirom na eksplozivni rast ljudi u posljednjih 50.000 godina. FitCoal je dizajniran da prevaziđe neka od ovih ograničenja modeliranjem genealoškog procesa na mnogo finijim vremenskim skalama.
Jednostavno rečeno, umjesto usrednjavanja tokom dugih perioda, FitCoal pokušava uhvatiti brze promjene u veličini populacije, čak i one koje su duboko zakopane u evolucijskoj historiji. Upravo je ovo metodološko poboljšanje omogućilo studiji iz 2023. godine da otkrije signal koji prethodne analize možda nisu mogle otkriti.
Međutim, nove metode nose i nove rizike.
Da li su ljudi zaista bili pred izumiranjem?
Nisu svi genetičari uvjereni da usko grlo prije 900.000 godina odražava stvarnu demografsku katastrofu. U kasnijoj studiji iz 2024. godine objavljenoj u časopisu Genetics, drugi istraživači su tvrdili da signal otkriven u studiji iz 2023. godine može biti statistički artefakt. Obrazac je posljedica pretpostavki u modelu, a ne stvarnog pada populacije.
Jedna ključna briga koja podržava ovu kritiku je struktura populacije. Rani ljudi nisu bili jedna, dobro izmiješana populacija, već su vjerovatno postojali u fragmentiranim grupama širom Afrike, s ograničenim protokom gena među njima. Ako se takva struktura zaista zanemari, FitCoal bi mogao pogrešno zaključiti da je došlo do naglog pada broja stanovnika.
Još jedan problem je introgresija, tj. protok gena iz arhaičnih homininskih grupa. Kao što daljnje istraživanje iz 2025. godine u časopisu Molecular Biology and Evolution navodi, miješanje između odvojenih populacija može iskriviti procjene efektivne veličine populacije, čineći da ona izgleda manja nego što je zapravo bila. Kritičari također ističu da fosilni dokazi ne sugeriraju nedvosmisleno da je u to vrijeme postojao događaj bliski izumiranju, iako je sam fosilni zapis notorno nepotpun.
Drugim riječima, čak i ako je genetski signal stvaran, i dalje ne možemo sa 100% sigurnošću reći šta on zaista znači.
Dakle, da li je čovječanstvo zaista skoro nestalo prije 900.000 godina? Najiskreniji odgovor je: moguće, ali ne znamo sa sigurnošću. Studija iz 2023. godine objavljena u časopisu Science predstavlja jedan od najjačih genetskih argumenata ikada za drevno ljudsko usko grlo.
S jedne strane, bio je metodološki sofisticiran, statistički rigorozan i uglavnom konzistentan s glavnim klimatskim poremećajima u historiji Zemlje. S druge strane, tvrdnje pomjeraju granice demografskog zaključivanja. Male pretpostavke u modelu mogu imati velike posljedice prilikom rekonstrukcije događaja koji su se dogodili prije gotovo milion godina.
Zašto je ovo važno za nas danas?
Ako je čovječanstvo preživjelo događaj bliski izumiranju, onda je naše postojanje danas rezultat izvanredne slučajnosti. To bi značilo da naš intelekt, kultura i tehnologija nisu bili neizbježni, već mogućnosti koje su preživjele usko grlo iz kojeg rijetke vrste uspijevaju pobjeći.
Osim toga, ovo mijenja i našu perspektivu o otpornosti kao vrste. Ljudi nisu nastali zato što smo bili nepobjedivi, već zato što su se male populacije mogle prilagoditi, izdržati i na kraju proširiti kada su uslovi to dozvolili.
Ali najvažnije od svega, čak i ako događaj bliskog izumiranja nije bio tačna stvarnost u to vrijeme – što niko još ne zna sa sigurnošću – jasno je da su rane ljudske populacije bile znatno ranjivije nego što se ranije mislilo. Bilo da su se smanjile na nekoliko hiljada jedinki ili su samo trpjele dugotrajne teškoće, ovo je podsjetnik da ljudsku evoluciju treba posmatrati sa skromnošću. Vjerovatno nije bio tako gladak uspon kao što bismo mislili.
Scott Travers, saradnik Forbesa
