Iranska Revolucionarna garda kontroliše ekonomiju, a domaća valuta zbog toga najviše pati
U Iranu je pristup stabilnom, od države određenom kursu valute rezerviran za povlaštenu manjinu, dok drugi koriste znatno nepovoljniji kurs. Ekonomske mreže povezane s Revolucionarnom gardom nalaze se najbliže vrhu reda. Od građevine i energetike do luka i telekomunikacija, moćna Iranska revolucionarna garda, odnosno IRGC, dominira velikim dijelovima ekonomije
IRGC nije samo vojna sila – ona je paralelni centar moći s revolucionarnom i vjerskom misijom. Osnovana je nakon promjene vlasti 1979. godine, s ciljem očuvanja islamskih temelja republike i projiciranja sile u inozemstvu – navodi Euronews.
Njena ekonomska uloga proširila se tokom Iransko-iračkog rata od 1980. do 1988. godine, kada je razvila vlastite inženjerske i logističke kapacitete kako bi održala ratne napore.
Iran se trenutno nalazi usred kontinuiranih protesta na nacionalnom nivou, potaknutih naglom deprecijacijom valute i naglim rastom cijena.
Iako je vlada pokušala krivnju isključivo pripisati opsežnim globalnim sankcijama uvedenima protiv zemlje, protestanti su jasno povezali uzroke protesta s političkim vodstvom države. Ulice nekoliko iranskih gradova odjekivale su povicima poput „Smrt diktatoru“ i „Smrt Khameneiju“, dok su prosvjednici zahtijevali „demokratiju i jednakost“.
Strogi režim sankcija
U vrijeme Iranske revolucije 1979. godine američki dolar vrijedio je oko 70 iranskih rijala. Do početka 2026. godine kurs je premašio 1,4 miliona rijala, što znači da je iranska valuta u četiri decenije izgubila otprilike 20.000 puta svoju vrijednost.
Za taj kolaps često se okrivljuju sankcije, inflacija i diplomatska izolacija. Ujedinjeni narodi ponovo su uveli sankcije Iranu u septembru 2025. godine nakon što Vijeće sigurnosti nije uspjelo donijeti rezoluciju kojom bi se zadržalo ublažavanje sankcija. Ublažavanje je bilo povezano s ranijim sporazumima o neširenju nuklearnog oružja, kojima se nastojalo ograničiti sposobnost zemlje da razvije nuklearno oružje.
Obnovljene mjere UN-a uključuju embargo na konvencionalno oružje, ograničenja povezana s iranskim balističkim raketnim programom, ciljano zamrzavanje imovine i zabrane putovanja.
Evropska unija ima slične sankcije, kao i one povezane s iranskim stanjem ljudskih prava te ulogom zemlje u opskrbi Rusije dronovima koji se koriste u aktualnoj invaziji na Ukrajinu.
Prema projektu Iran Open Data, neprofitnoj inicijativi za podatkovno novinarstvo, „Iran gubi otprilike 20 posto potencijalnih prihoda od izvoza nafte dok pokušava zaobići američke sankcije…,uprkos rastu isporuka u zemlje poput Kine i Malezije“.
Prihodi Teherana od nafte i dalje zaostaju jer sankcije prisiljavaju Iran da naftu prodaje preko nedirektnih, namjerno skupih ruta.
Pošiljke se često prodaju uz popuste kako bi se privukli kupci, zatim se preusmjeravaju preko posrednika i fiktivnih firmi. Transportiraju se tankerima tzv. „flote u sjeni“ i obrađuju grubim metodama poput pretovara s broda na brod usred okeana ili skladištenja na moru – sve to smanjuje cijenu koju Iran na kraju dobije po barelu.
Iran Open Data procijenio je da je u godini do marta 2025., Iran zaradio oko 23,2 milijarde dolara (19,81 milijardu eura) od izvoza nafte, ali je, prema praćenju tankera i referentnim cijenama, mogao zaraditi više od 28 milijardi dolara (23,9 milijardi eura). To je manjak od oko pet milijardi dolara (4,26 milijardi eura) povezan s troškovima izbjegavanja sankcija.
Prema Svjetskoj banci, Iran je zbog stalne ovisnosti o nafti i režima sankcija „pretrpio izgubljenu deceniju ekonomskog rasta“. U prosjeku je BDP po stanovniku padao po stopi od 0,6 posto godišnje između 2011. i 2020. godine.
„U posljednjoj deceniji gotovo 10 miliona Iranaca palo je u siromaštvo. Između 2011. i 2020., udio Iranaca koji žive ispod međunarodne granice siromaštva porastao je s 20 posto na 28,1 posto“, navodi se u izvještaju Svjetske banke.
Ne samo da se povećao broj siromašnih Iranaca, nego je porasla i opća nesigurnost onih koji se uspijevaju zadržati iznad granice siromaštva.
„Četrdeset posto Iranaca izloženo je riziku da padne u siromaštvo, odnosno njihova je vjerovatnost da u bliskoj budućnosti postanu siromašni veća od jedan prema pet – što predstavlja porast od 10 postotnih bodova u odnosu na 2011. godinu.“
Pojava paralelne ekonomije
Tokom poslijeratne obnove 1990-ih godina, firme povezane s IRGC-om – ponajprije Khatam al-Anbiya, njeno glavno inženjersko krilo – počele su dobivati velike državne ugovore.
S vremenom su se proširile na naftu i plin, infrastrukturu, saobraćaj, luke, telekomunikacije, rudarstvo i logistiku. Ukratko, zavladale su iznimno profitabilnim i sigurnim izvorima prihoda i finansiranja.
Mnogi od tih projekata dodjeljivani su bez javnih konkursa i uz ograničen civilni nadzor. Rezultat je dvostruka ekonomija: formalni civilni sektor podložan regulaciji i paralelni sistem pod kontrolom vojnih i sigurnosno povezanih aktera.
Iranski dužnosnici taj model često nazivaju „ekonomijom otpora“, osmišljenom kako bi preživjela sankcije, odnosno eghtesad-e moqavemati. Tu je doktrinu promovirao vrhovni vođa Ali Khamenei, a formalizirana je u februaru 14. godine u sklopu „općih politika“.
U praksi, prema analitičarima, taj slogan je poslužio kao političko pokriće za jaču državno orijentiranu i sigurnosno vođenu ekonomiju, koncentrirajući bogatstvo i moć i potiskujući privatni sektor.
Ironično, sankcije – uglavnom osmišljene od strane zapadnih vlada kako bi izvršile pritisak na Teheran – pomogle su u jačanju upravo ekonomskog sistema koji su trebale oslabiti.
Kako su se strane kompanije povlačile iz Irana, a domaće su se borile s ograničenjima, subjekti povezani s IRGC-om bili su u boljoj poziciji da posluju pod ograničenjima. Imali su pristup stranoj valuti, neformalnim trgovinskim rutama i sigurnosnoj zaštiti.
Vijeće čuvara, zaduženo za zaštitu iranskih političkih institucija, dodatno jača vojne grupe i njihove ekonomske mreže. Ono oblikuje zakonodavstvo u skladu s njihovim interesima i, putem svojih ovlasti provjere, osigurava da se lojalni pojedinci imenuju na izabrane funkcije s nadzornim ovlastima.
Fiksni u odnosu na realni devizni kurs
U takvom sistemu, nestabilnost valute postaje strukturna, a ne slučajna. Pristup dolarima ili uvoznim dozvolama manje zavisi od tržišnih snaga, a više od političke svrsishodnosti, što je potkopalo povjerenje u rial.
Nakon ponovnog uvođenja američkih sankcija 2018. godine, država je postavila subvencionirani, odnosno vještački, kurs za osnovnu uvoznu robu na 42.000 rijala za dolar. Tokom godina, postepeno je sužavala krug onih koji su mogli trgovati ili kupovati po tom kursu, kako su se dolarske rezerve smanjivale.
Ta politika je formalno ukinuta 2022. godine, ali je ubrzo zamijenjena novim subvencioniranim kursom od 285.000 rijala za dolar, dok je paralelni kurs 2024. godine bio oko 580.000 do 630.000 rijala, prema podacima Svjetske banke. Ta razlika je ključna jer dolare pretvara u privilegiju koju dodjeljuje država.
Svjetska banka je istakla da je Iran često popunjavao rupe u javnim finansijama i budžetskim deficitima praktično upumpavajući dodatni novac u ekonomiju – što je najgore moguće rješenje u uslovima uporne inflacije.
Domaćinstva i preduzeća zatim prebacuju ušteđevinu u dolare i robu, što dodatno pritiska rial i može pad valute pretvoriti u samoodržavajući ciklus.
Malo koja lokacija tako živo oslikava dubinu iranske ekonomske boli kao vapaji koji se sve češće čuju s teheranskog Velikog bazara. Bazaar, koji datira barem iz 16. stoljeća, više je od pukog trgovačkog okruga. To je komercijalni nervni centar koji povezuje trgovce i lance snabdijevanja, te ključno mjesto umrežavanja.
Također sve više postaje barometar javnog gnjeva. Kada se zatvori ili napuni demonstrantima, to je znak da ekonomska bol pogađa samo srce glavnog grada. Zato povici poput “Trgovac može umrijeti, ali nikada neće prihvatiti poniženje!” imaju posebnu težinu kada odjekuju kroz njegove historijske prolaze.
