Prva NASA-ina komandirka svemirske misije: Nisam željela da ljudi kažu „žena je pogriješila“

Eileen Collins nosi plavu jaknu s okruglom NASA oznakom na jednoj strani i pravougaonom oznakom šatla s njenim imenom na drugoj. Ima kratku smeđu kosu, smeđe oči i osmijeh dok gleda direktno u kameru. Nalazi se u svemirskoj galeriji Muzeja nauke, a iza nje se u mutnom fokusu vidi motor rakete.

Ona je astronautkinja koja je razbila „stakleni plafon“ – i nastavila dalje.

Eileen Collins ušla je u historiju kao prva žena koja je upravljala svemirskim brodom i komandovala letom. Ipak, uprkos njenim izuzetnim dostignućima, mnogi ljudi i danas ne znaju njeno ime.

Novi dugometražni dokumentarni film Spacewoman (Svemirska žena), koji prikazuje njen pionirski put, uskoro bi to mogao promijeniti.

Sastajemo se s Collins u londonskom Muzeju nauke. Tiha je, topla i skromna – ali vrlo brzo postaje jasno koliko je fokusirana i odlučna. Osjeća se njena unutrašnja snaga.

„Čitala sam članak o astronautima s misije Gemini. Imala sam vjerovatno devet godina i pomislila: ‘Ovo je najcool stvar na svijetu. To želim raditi.’“, prisjeća se.

„Naravno, tada nije bilo žena astronauta. Ali ja sam samo pomislila – bit ću dama astronautkinja.“

Od dječijeg sna do komandnog mosta

No ta djevojčica nije željela samo letjeti – željela je biti za komandama svemirskog broda.

Jedini put do tog cilja vodio je kroz vojsku i obuku za testnog pilota.

U Ratnom zrakoplovstvu ubrzo se istakla i bila izabrana za NASA-in program astronauta. Njen zadatak bio je da upravlja svemirskim šatlom – NASA-inim „svemirskim avionom“ koji se može višekratno koristiti.

Kada je 1995. godine poletjela na svojoj prvoj misiji, znala je da su oči svijeta uprte u nju.

„Kao prva žena pilot svemirskog šatla, radila sam nevjerovatno naporno jer nisam htjela da ljudi kažu: ‘Pogledajte, žena je pogriješila.’ Nije to bilo samo zbog mene, već i zbog žena koje će doći poslije mene“, kaže.

„Željela sam da reputacija žena pilota bude: ‘Hej, one su stvarno sjajne.’“

Majka, komandirka, pionirka

Bila je toliko uspješna da je ubrzo unaprijeđena u komandirku – još jedan historijski trenutak.

Collins je tada već bila i majka dvoje male djece. Na konferencijama za medije često su je pitali kako uspijeva biti i majka i komandirka, kao da je to nemoguće, piše BBC.

Ali ona se samo smiješi: „Biti mama i biti komandir svemirskog šatla – to su dva najbolja posla na svijetu.“

„Ali moram priznati – teže je biti roditelj nego komandir šatla“, kaže uz osmijeh.

„Najbolja obuka za komandira bila mi je roditeljstvo – jer naučiš kako da kažeš ‘ne’.“

NASA-in program svemirskih šatlova trajao je tri decenije – uz veličanstvene uspjehe, ali i strašne tragedije.

Godine 1986. šatl Challenger eksplodirao je nekoliko sekundi nakon lansiranja, usmrtivši svih sedam članova posade.
A 2003. godine, šatl Columbia raspao se prilikom povratka u atmosferu, također odnoseći živote sedmero astronauta.

Komad izolacione pjene odvojio se s gorivnog rezervoara tokom lansiranja i oštetio toplotni štit, što je dovelo do katastrofe.

Collins se prisjeća tragedije i gubitka svojih prijatelja, ali kao komandirka narednog leta morala je nastaviti dalje.

„Ljudi u cijelom programu šatla računali su na komandira da ostane pri misiji“, tiho kaže.
„Vjerujem da bi odustajanje bilo suprotno od hrabrosti. Željela sam biti hrabra liderica. Samouvjerena. Željela sam tu sigurnost prenijeti i na druge.“

Rizik u orbiti

Kada je njen šatl konačno poletio 2005. godine, dogodilo se ono čega su se svi najviše bojali – komad pjene ponovo se odlomio tokom lansiranja.

Ovoga puta, međutim, NASA je imala plan. Collins je morala izvesti jedan od najopasnijih manevara u historiji svemirskih letova: okrenuti čitav šatl za 360 stepeni dok leti ispod Međunarodne svemirske stanice, kako bi astronauti u orbiti mogli fotografisati donju stranu broda i provjeriti oštećenja.

„Bilo je inženjera i menadžera koji su govorili da je to preopasno, da se ne može izvesti,“ prisjeća se.

„Saslušala sam ih, znali su da sam ja komandir, i rekla sam: ‘Izgleda da možemo to uraditi.’“

Smirena i sabrana, Collins je preokrenula šatl u graciozan, spori salto. Oštećenje je ubrzo otkriveno – i astronauti su ga popravili tokom svemirske šetnje.
Zahvaljujući njenoj vještini, posada se sigurno vratila kući.

Naslijeđe jedne pionirke

To je bio njen posljednji let. Collins kaže da je to planirala od početka – nakon četvrte misije željela je ustupiti mjesto novoj generaciji.

Danas posmatra mnoge koji su krenuli njenim putem.
Na pitanje ima li savjet za mlade koji sanjaju o zvijezdama, odgovara jednostavno:

„Radite domaće zadatke, slušajte učitelje, pažljivo pratite nastavu i čitajte knjige – to će vam pomoći da pronađete svoj fokus.“

Oni koji krenu njenim stopama naučit će koliko je Collins postigla – ne samo kao žena, već kao izuzetna pilotkinja i komandirka.

Ne kaje se što je završila karijeru astronautkinje. Donijela je odluku i nije se osvrtala.
Ali dok je pitamo bi li ponovo otišla u svemir ako bi se ukazala prilika, u očima joj zatreperi onaj poznati sjaj.

„Da, voljela bih otići na još jednu misiju. Možda jednog dana, kad budem starica, dobijem priliku da se vratim među zvijezde.“