Prije 20 godina borili su se za opstanak, danas su među najboljima – priča o uspjehu Snježane Kopruner, usponu travničke kompanije i bh. privredi

Intervju sa Snježanom Kopruner, direktoricom i većinskom vlasnicom kompanije GS-Tvornica mašina Travnik (GS-TMT) radimo u vremenu krupnih političkih i ekonomskih promjena. Kompanije poput ove, svoju budućnost grade na izvozu i svaki novi ekonomski signal sa Zapada može značiti priliku ili izazov. Nakon američkih izbora, ti signali dolaze gotovo svakodnevno. Njemačka kao jedno od najvažnijih izvoznih tržišta BiH, a najvažnije za GS-TMT, prolazi kroz ekonomsku reorganizaciju, Kanada i Kina također mijenjaju pravila igre u izvozu. Kako će se sve ove globalne promjene odraziti na male ekonomije, pitamo je, odmah po dolasku u njen ured u srcu travničke tvornice, koju ćemo kasnije imati priliku i obići.

Njemačka privreda ima veliki utjecaj na nas

„Mogu govoriti sa stanovišta naše kompanije. Promjene, najprije u svijetu, su enormne, ne samo političke nego i ekonomske. Njemačka privreda je naš glavni partner, i ne samo BiH već i cijelog regiona. I prije nego što je Trump došao na vlast, imali smo covid i energetsku krizu, koje su ostavile velike posljedice na zapadnoevropsku privredu, a samim time i na nas. Prošlu godinu smo završili dobro, bolje nego prethodnu, međutim, već krajem protekle godine osjećamo malo veće poremećaje i pad prihoda od 20 posto“, kaže Kopruner za Forbes BiH.

Njemačka privreda ima veliki utjecaj na naše tržište, pojašnjava, ne samo u mašinskoj industriji nego i u ostalim segmentima privrede. I nikome, dodaje ona, neće biti lako, sve dok se ona ne stabilizira.

„Recesija je prilično snažna. Naši kupci u Njemačkoj rade tri dana tjedno, a ona druga dva dana zaposlenicima plaća država da ne bi ostali bez posla. Međutim, mnogi proizvođači, naročito građevinski očekuju da bi samo zaustavljanje rata u Ukrajini povećalo proizvodnju ponovo. Javljaju nam se njemački koncerni koji rade naoružanje. Poznato je da će Evropska unija izdvojiti više od 800 milijardi dodatno za naoružanje svojih članica, što znači da će višak radnika, naprimjer, iz automobilske industrije preći raditi za vojnu industriju“, govori Kopruner.

Političke tenzije u BiH, kao i one u regiji (studenstki protesti), osjete se u poslovanju, kaže ona, jer svaki poremećaj dovodi do pada cijena robe, jer postajemo nesigurna zemlja.

„Kada vidim sve ovo, prvo pomislim šta će nam naši kupci reći. Oni odmah zovu i pitaju: „Šta se dešava, hoće li biti rata?“

ESG standardi u našoj kompaniji

Što je zemlja nesigurnija, to su joj i cijene manje na samom tržištu. Mislim da bi trebali paziti na to kako izlazimo vani i sa kojim informacijama“, govori naša sagovornica.

No, na konkurentnost na tržištu ne utječe samo politička klima, već i CBAM (porez na karbon). Od 2026. godine, uvoznici u EU morat će da plaćaju naknade na osnovu emisija CO₂ sadržanih u njihovim proizvodima.

„Naši proizvodi će poskupiti ukoliko ne uvedemo sve ono što traži Evropska unija od nas, a Evropska unija nam je glavno tržište.

Mi znamo sada da je naš CO2 udio 315 kg po toni proizvoda, što je prilično visoko. Ono čime želimo smanjiti udio CO2 su solarne elektrane. Trenutno imamo 1,5 MW instalirane snage i otprilike pokrivamo 20 posto potreba za električnom energijom.

Ono što nam izuzetno smeta je to da nemamo zakone o obnovljivim izvorima energije, tako da moramo preko dana isključivati naše solare, a preko noći ili u drugoj smjeni moramo koristiti električnu energiju iz mreže koja je prilično prljava.“ 

Javljaju nam se njemački koncerni koji rade naoružanje. Poznato je da će Evropska unija izdvojiti više od 800 milijardi dodatno za naoružanje svojih članica, što znači da će višak radnika, naprimjer, iz automobilske industrije preći raditi za vojnu industriju“, Snježana Kopruner za Forbes BiH.

Osim što pomno prate regulatorne zahtjeve poput CBAM-a, u GS-TMT-u veliku pažnju posvećuju i ESG standardima, koji, između ostalog, uključuju i brigu o zaposlenima, kojima kompanija nastoji omogućiti da riješe stambeno pitanje po mnogo povoljnijim uslovima i cijeni od tržišne, i za tu namjenu već je kupljeno zemljište u Travniku, na kojem bi trebala uslijediti izgradnja stambenih jedinica. Ova strateška odluka ne samo da poboljšava životni standard radnika, već dugoročno osigurava i stabilnost kompanije, jer veća sigurnost zaposlenih znači i lojalniju radnu snagu.

Zaposlenici i vraćanje zajednici

Kompanija koja ima 520 zaposlenika i koja je prošle godine ostvarila prihod veći od 50 miliona KM, uz dobit od oko pet miliona, dosljedno vraća zajednici dio svog uspjeha – odlukom uprave, 10 posto godišnje zarade ulaže se u društvene, kulturne i sportske projekte.

Najniža plata u GS-TMT-u iznosi 1.000 KM, a omjer plata je 1:7, uz dodatne stimulativne dijelove plaća. U zemlji gdje je povećanje minimalca jedno od ključnih ekonomskih pitanja od početka godine, postavlja se šire pitanje: Šta bi bila pravedna i realno izvodiva fiskalna reforma u BiH? I da li se uopće jedna zemlja može urediti po uzoru na kompaniju koja dobro posluje.

Vrlo je dobro kaže, što se u domaćoj politici počelo uopće pričati o ekonomskim kategorijama i o privradi, a ne samo o identitetskim problemima.

Porez na rad, dobit i dividendu

„Moje mišljenje je da porez na rad mora biti manji od poreza na dobit i poreza na dividendu. U Njemačkoj naprimjer, na milion eura, vi platite gotovo 40 posto poreza na dobit, a onda, ovisno o vašem poreznom nivou, platite i porez na dividendu, ako se donese odluka da se dividenda isplati. Dakle, od nekih milion eura možda 400.000 dobijete čistog novca.

Vlada bi trebala gledati da taj rad manje oporezuje nego porez na dobit i na dividendu. Bilo bi realno da je porez na rad negdje do 25 posto, porez na dobit da ostane oko 10 posto, a porez na dividendu bar da se podigne na 20 posto. Znam da poslodavci to ne vole, međutim, više će im novaca ostati smanjenjem poreza na rad“, kaže Kopruner.

Naročito ističe crnogorski model finansiranja zdravstva iz PDV-a koji bi se mogao uz malo volje i dogovora dva entiteta implementirati i u BiH.

„Imamo slučaj da od nešto više od dva miliona stanovnika 360.000 u FBiH radi u realnom sektoru dok 190.000 radi u javnom sektoru, imamo 260.000 lica na birou za zapošljavanje i negdje oko 500.000 penzionera. Dakle, sve to trebaju 360.000 ljudi koji rade u realnom sektoru da finansiraju, što je prilično teško.

Zdravstvo finansirati iz PDV-a

Mislim da bi pravednije bilo, ali se to mora dogovoriti sa privrednicima iz Republike Srpske, a mislim da je i njima to interes i da nema nikakvog razloga da se ne ide na takav jedan model, najprije u analizu takvog modela, i da se PDV poveća za 2-3 posto koliko je potrebno, jer svi koristimo zdravstvo i mislim da ga svi trebamo plaćati, a ne samo oni zaposleni u realnom sektoru“, smatra Snježana Kopruner.

Problem rada na crno dodatno komplikuje situaciju. Prema februarskim podacima, u Travniku je na evidenciji nezaposlenih bilo oko 100 zavarivača i 72 bravara, ali kada poslodavci raspisuju konkurse – niko se ne javlja.

„Jedino objašnjenje je da rade na crno, jer ne mogu zamisliti da kvalifikovan radnik ne želi stabilan i dobro plaćen posao, da se ne javi u našu kompaniju, tu imamo i ADK, obje kompanije imaju izuzetno dobre plaće. 

Ovakvim sistemom, kaže Kopruner, finansiramo one koji negdje rade na crno i za koje se ne plaćaju doprinosi, jer nezaposleni koji rade na crno i dalje ostvaruju pravo na zdravstveno osiguranje“, kaže ona i ističe da bi BiH pravednijom raspodjelom fiskalnog tereta, uz doprinos svih građana kroz PDV, postigla veću konkurentnost na globalnom tržištu.

Bilo bi realno da je porez na rad do 25 posto, porez na dobit da ostane oko 10 posto, a porez na dividendu bar da se podigne na 20 posto. Znam da poslodavci to ne vole, međutim, više će im novaca ostati smanjenjem poreza na rad, Snježana Kopruner za Forbes BiH.

Kopruner napominje kako BiH ima jako puno potencijala i da se uz malo truda i dobrih odluka bosansko-hercegovačka privreda može pozicionirati na izuzetno visok nivo. 

Bh. privreda može biti na visokom nivou

„Kad pogledamo strukturu bosansko-hercegovačke privrede, pogotovo prerađivačku industriju, onda vidimo da je ona izuzetno razvijena. Poslodavci u Bosni i Hercegovini izuzetno rade na tehnološkom napretku.

Samom promjenom fiskalnih zakona postali bismo mnogo konkurentniji, i privukli puno više kompanija iz Evrope koje bi vidjele da ovdje mogu raditi. Što se prirodnih bogatstava tiče i ljudi, ne trebate puno da biste ljude motivirali. U Bosni i Hercegovini imate nadprosječno vrijednih i odgovornih građana“, kaže ona.

Zbog poštivanja strogih kriterija kvalitete, kao i rokova isporuke, kupci su GS-TMT, čiji udio izvoza iznosi 99 posto, ocijenili kao dobavljača najviše kategorije – kategorije A. U pogonu ovog bh. industrijskog giganta nastaju dijelovi visokosofisticirane opreme za proizvodnju za evropske, posebno njemačke proizvođače, na najsavremenijim strojevima za obradu metala.

Vrijedno spomena je da naprimjer voz Valero koji vozi na relaciji Pariz – London ima dijelove ove kompanije, i to one za air condition i kočioni sistem.

„Naši kupci su uglavnom iz Evropske Unije; Njemačka, Švicarska, Austrija. To su nam glavna tržišta. Radimo dijelove za alatne strojeve, za građevinske strojeve, radimo za Njemačku željeznicu, radimo proizvodnju dijelova mašina za pakovanje, dakle, to su branše u kojima se nalazimo“, kaže Kopruner i dodaje da je jako važno imati različite branše, jer u slučaju krize svaka „diše“ na svoj način.

Kako je Messer odustao od kupovine firme

„Veliki problem imate naprimjer sa firmama koje rade samo za jednu branšu ili samo za jednu kompaniju, onda su takve firme jako izložene rizicima. Isto kao država koja je okrenuta samo jednom sektoru, na primjer u Hrvatskoj samo turizmu, onda zemlja ovisi samo o tome kakva će biti godina. Ono što je neophodno je da se rizici raspodijele na više različitih sektora“, kaže ona.

GS-TMT Travnik danas je poslovni gigant. Međutim, kada je Snježana prvi put ušla u ove pogone oni su nakon rata izgledali potpuno drugačije. Uništeni i neuslovni za rad. I, ono što je možda manje poznato je činjenica da, ona, koja je živjela i radila u to vrijeme u Njemačkoj, u firmi Global Sourcing iz Regensburga (koja je danas većinski vlasnik ove kompanije), u Travnik nije došla da bi ona niti njena porodica kupili firmu, već je pregovarala da ovu kompaniju kupi njemačka firma “Messer Cutting&Welding”.

Odluka da kupimo tvornicu

Proces privatizacije, koji se odvio 2003. godine, inicijalno je bio usmjeren prema Meser Cutting & Welding. Njemačka korporacija pokazala je interes, no zahtijevala je temeljitu analizu – od ekoloških studija do financijske revizije. Sve je bilo pripremljeno, a ponuda simbolične vrijednosti od jednog eura prošla je na natječaju. No, dan kasnije, stigao je hladan tuš: tadašnji vlasnik Messera, zabranio je kupovinu, procijenivši Bosnu i Hercegovinu kao rizično tržište. Radnici i rukovodstvo ostali su na ledu, prepušteni nesigurnostima tipičnim za posttranzicijske privatizacije na Balkanu.

„Počeli su nas nagovarati da kupimo tvornicu. Da je to bilo negdje u Zadru (Snježanin rodni grad), ne bih mnogo razmišljala, međutim trebalo im je malo vremena da me uvjere. Ta njihova upornost se prenijela i na mene. Supruga i vlasnike sam motivirala i javili smo se na privatizaciju i prošli“, sjeća se Kopruner.

Sama odluka o kupovini, kaže ona, više je bila iracionalna nego realna. I to su svi znali, većina tadašnjih vlasnika u kompaniji odustala je od firme.

„Uspjeli smo dijelove kupiti od nekih od njih i ovdje se angažirati. Sve što smo imali supruga i ja smo stavili na hipoteku, kako bismo Agenciji za privatizaciju mogli priložiti bankovnu garanciju – da ćemo sve preuzete obaveze izvršiti. I, onda kada imate pred sobom takav zadatak, kada gledate ljude oko sebe, onda dođete i do rezultata. Mislim da je Agencija za privatizaciju pristupila svim privatizacijama kao ovoj, da bi u Bosni i Hercegovini bilo puno više uspješnih privatizacija“, govori Kopruner.

Njen, danas pokojni suprug Kurt Kopruner, Austrijanac u firmu je unio zapadnjačku radnu disciplinu, Snježana, magistrica tehničkih znanosti,  sa diplomom inžinjera mašinstva, nosila je srčanost, svojstvenu ovim prostorima.

Bili su pred izazovom – na temeljima bivšeg Bratstva, koje je bilo jedan od vodećih brendova u mašinskoj industriji na području bivše Jugoslavije, izgraditi respektabilan poslovni sistem i tako nastaviti višedecenijsku poslovnu tradiciju u srednjoj Bosni.

Voćnjak u krugu tvornice

„Počeci nisu bili jednostavni; 52 zaposlenika sa 11 portira. Nije bilo tržišta, nije bilo ugovora. Ljudi su nakon rata bili prilično demotivirani, trebalo im je vratiti nadu. Trebalo je probuditi ljude iz te loše energije u kojoj su se nalazili gotovo 14 godina.  Moj suprug je svojom velikom ljubavi prema ovom kraju i prema ljudima, uspijevao na početku sve to dovesti u red.

Jedna od njegovih izreka koja je nama i danas vodilja je da je jedini njegov cilj da u ovu tvornicu ljudi dolaze rado. To je politika koju je on zacrtao i mi je se držimo danas, jer ona je jedini ispravan put“, govori Snježana.

Na ulazu u kompaniju prostire se veliki voćnjak. I o njemu brinu radnici. Na prvi pogled neočekivan prizor, s obzirom na djelatnost firme.

„Naši kupci često komentarišu kada uđu ovdje, da se vidi da kompaniju vodi žena“, kaže vlasnica uz osmijeh. Voćnjak, međutim, nije bio dio početnog plana. Sve je, sjeća se, počelo kada je elektroprivreda naložila uklanjanje rastinja ispod dalekovoda koji prelazi preko zemljišta firme. Kada je raščišćen teren, otkrilo se parče zemlje koje je moglo poslužiti i za nešto drugo.

Prvobitno su radnici odlučili da zasade krompir, prisjećajući se ratnih godina kada je takva samoodrživost bila nužna. Ubrali su šest tona, dovoljno da se kantina u tvornici opskrbi na duže vrijme. Ipak, ideja o voćnjaku ubrzo je prevagnula. Danas tu raste oko 1.100 stabala jabuka, uz poneko drugo voće.

Kompanija je jedno vrijeme gajila i maline, ali su od njih odustali kada je država insistirala na plaćanju PDV-a i to za sve maline i jabuke koje su u tri godine ovdje za potrebe radnika uzgojili.

„Nelogično, ali tako je“, zaključuje vlasnica.

Profit firme se ulaže u tehnologiju i ljude

Kada je o poslovanju riječ, konkurencije u ovom dijelu Evrope travnička kompanija nema. Pofit firme se investira u tehnologiju i u ljude.

„Bez toga ne možemo biti konkurentni. To nam je osnovno da bi opstali na tržištu“, kaže Snježana.

Tema kojom se Snježana mnogo bavi je obrazovni sistem i njegova usklađenost s potrebama industrije i ekonomije. On jednostavno još uvijek nije usklađen sa onim što traži tržište, dok je nivo znanja u slobodnom padu, pojašnjava Kopruner dodajući kako je dualni sistem obrazovanja, uveden 2016. uz podršku GIZ-a, dao prve pozitivne rezultate s edukacijom mladih CNC operatera i varioca, no to nije dovoljno. Ključ je, kaže ona, u hitnom unapređenju školstva, jačanju praktične obuke i podsticanju mladih na kontinuirano učenje.

Život u Travniku mi prija

Kupovinom firme, Snježana je moral promijeniti i adresu stanovanja.

„Život u Travniku mi prija. Dugo sam živjela na tri mjesta; u Regensburgu, Zadru i u Travniku, i svugdje se i danas osjećam jako dobro. U Travniku radim i živim neki svoj intelektualni život, u Zadru sam kući, na moru sa svojim prijateljima, tu imam taj drugi dio života – socijalni. U Njemačkoj mi je sin, tamo su mi dvije unuke, isto dio posla kojeg obavljam i moram reći da sam izuzetno zadovoljna i sretna da imam upravo ovakav život“, kaže Kopruner koja mnogo ulaže i u lokalnu zajednicu i u projekte kulture. 

Po čemu bi voljela ostati upamćena, jednog dana, kada odluči da više neće aktivno učestovati u radu firme, pitamo je.

„To mi je teško pitanje. Najvažnije mi je da me gledaju kao čovjeka, da sam, hajmo reći, dobar čovjek. Silno me boli jedan loš imidž Bosne i Hercegovine, pogotovo nepoznavanje kulture, one stvarne kulture koja se dešava i koja se dešavala ovdje. Kada sam došla u Travnik u njemu nije bilo ni ulice Ive Andrića, niti škole s njegovim imenom. I mog pokojnog supruga ta spoznaja je mnogo mučila. Kada se desio projekat obnove kuće Ive Andrića, za mene je bila velika čast da smo mogli uložiti novac u to i poraditi na imidžu, to je isto tako lice Bosne i Hercegovine, jer, kako se mi odnosimo prema našoj kulturi, roditeljima, djedovima i pradjedovima, tako će se i naša djeca i naši unuci odnositi prema nama”, kaže ona dodajući: “Sada se demonizira ono vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, mislim da to nije u redu. Nedavno sam gledala jedan film o tome kako se za četiri godine napravila brana u Rami sa svom našom pameću, dakle sa pameću tadašnje države, nije nam trebao ni Siemens ni General Motors, i to je sve na što bi trebali biti ponosni. I na taj period i Andrića i Miroslava Krležu, da ne nabrajam sve te velikane koji su ovdje živjeli, a koji su danas nažalost zapostavljeni. Isto tako i u Hrvatskoj, mi moramo cijeniti one na čijim leđima sjedimo, a sjedimo na leđima nađih predaka. I koliko mi to budemo radili toliko će nas i drugi cijeniti. Mi smo osnovali izdavačku kuću Dram radosti u Travniku samo s jednim ciljem da promoviramo vrijednosti BiH, da je što bolje prezentirmo svijetu. Ijekavski zemljopis kojeg je napisao Ivan Lovrenović također smo preveli na njemački jezik, jer kad dođu ljudi ovdje imaju totalno krivo mišljenje o nama“, govori Snježana.

Dvije nove tvornice

Prošle godine u Novom Travniku su sagradili dvije nove tvornice, jedna je štamparija koju su, priča nam, obnovili, a u drugoj će se proizvoditi električna bicikla, biznis koji je Snježana ranije razvila.

Kada smo kupili tvornicu u Travniku jedna od poslovnih politika koju je pokojni suprug zacrtao bila je da ljudi u ovu tvornicu dolaze rado. Držimo je se i danas, jer je jedini ispravan put, Snježana Kopruner za Forbes BiH.

„Vidim izuzetno veliki potencijal u elektromobilitetu, to je nama i prozvod s kojim se možemo identificirati. Sa ovim dijelovima koje radimo za strane kompanije, sa komadom obrađenog željela ne može se identificirati, ali sa jednim biciklom kojeg voze najpoznatije face iz nogometnog svijeta, ne samo naši nego i strani, prilično se možete identificirati. Na tom razvoju se radi, tamo je jedna mlada, izuzetno kreativna ekipa, koja podiže posao na dobar nivo svojim tehnološkim znanjima i voljom i željom da u tom segmentu nešto postignu. Ponosna sam i na njih i na ekipu u štampariji, mislim da su dvije mlade firme, izuzetno dobro motivirane. Uspješne su već danas“, govori Snježana.

Ko će nastaviti porodičnu tradiciju u biznisu, pitanje je kojim se bave sve porodice u privatnom biznisu. Naša sagovornica smatra da djeci treba pružiti obrazovanje kako bi bili samostalni u životu, i ne treba ih prisiljavati da rade ono što vole roditelji. To je veliki teret, kaže.

„Kada pogledate u Njemačkoj, samo tri posto kompanija pređu sa djeda na unuka, ostatak u međuvremenu nestane, ugasi se ili se proda. Ako sa tog stanovništa gledamo djeci treba dati da oni rade ono što vole i što je njihov cilj i gdje nađu svoje talente“, kaže ona i otkriva nam na koji način planira organizirati svoje privatno bogatstvo.

Napravit ću zadužbinu koja će upravljati tvornicama

„Želim napraviti jednu zadužbinu, djeca me podržavaju u tome i zahvalna sam im na tome, a koja bi vodila i upravljala tvornicama koje smo formirali i napravili, Mislim da prvestveno trebamo biti ovdje za javno i društveno dobro, jer koliko je društvo oko nas bogato, toliko smo i mi bogati, sve što imamo nećemo ponijeti sa sobom. Kada gledam radnike, oni su zajedno sa mnom stvorili ovu firmu, nisam ja sama, ja sam samo kormilar na ovom brodu, ili kapetan na ovom brodu, svi smo mi dio toga i mislim da i oni trebaju uživati dio toga bogatstva. Znam, da to nisu kapitalistički sistemi, međutim i u kapitalizmu imate takvih kompanija, i one koje ja znam, a koje su organizirane kao zadužbine su i najcjenjenije kompanije danas.