Nihad Softić za Forbes BiH o preživljavanju bankrota i stvaranju nove, uspješnije firme: “Zatvorio sam oči i predao se, a tada me nešto sačuvalo”
“Priznajem da sam vremenom počeo osjećati blagu slabost u svome letenju. Mislio sam da će proći. I do sada mi se to dešavalo. Slabost je dolazila i odlazila, postalo je sasvim uobičajeno u mom slučaju. Nisam posebno brinuo oko toga. Mislio sam… Već u sljedećem trenutku osjetio sam nemoć u svojim krilima, koja mi je ukazivala na strašan pad. Sloboda je polako nestajala. Nikada nisam tako brzo letio kao kada sam padao. Samo sam zatvorio oči i predao se. Pao sam. Krila su mi bila skršena. Bio sam bez snage, slomljen i nemoćan.”, prisjeća se naš sagovornik, Nihad Softić. Njegova priča je sve nego obična.
“Samo sam mogao posmatrati i osjetiti svoje gaženje od drugih. Gazili su me oni nesretni i oni koji su mislili da su sretni. Neki su me gazili zato što su željeli gaziti, neki slučajno, jer sam već bio na podu. Samo sam posmatrao i u sebi tražio snagu da ustanem, da se sklonim, dok me nisu zgazili do smrti. Tada, nešto me sačuvalo”, ovim riječima Nihad Softić, bosanskohercegovački poduzetnik, uz to i pisac, putnik, govornik i filantrop u svojoj prvoj knjizi „Pola čovjek, pola Bog“ opisuje trenutke kroz koje je prolazio nakon što je doživio poslovni krah.
Naime, Softić je imao 26 godina kada je pokrenuo vlastiti biznis i postao vlasnik računarske kompanije u BiH “IT Computers” koja je postala prepoznatljiva u cijelom regionu. Osim što je firma bila u samom vrhu, zavidan poslovni status je uživao i njen vlasnik koji je 2006. godine proglašen menadžerom godine u BiH.
Nihad je bio na krovu svijeta u poslovnom smislu, a onda dolazi 2009. godina kada obavještava javnost o nesolvetnosti kompanije i nemogućnosti daljnjeg poslovanja kao posljedice snažnog uticaja globalne ekonomske krize na daljnje privređivanje i razvoj kompanije. „IT Computers“ odlazi u stečaj, a on prema vlastitom priznanju u duhovni i materijalni bankrot.
“Jedini krivac za neuspjeh kompanije sam bio isključivo ja. Isti onaj čovjek koji je tu istu kompaniju stvorio. Dakle, u meni su i jedan i drugi i krivac i zaslužni. Oba su me učinila onim što sam danas. Za mene lično sve je to samo jedno proputovanje kroz iskustva i zrenje. Konačni cilj je uvijek bilo prosvjetljenje. Nažalost, prije nisam bio svjestan toga”, kaže Softić u intervjuu za Forbes BiH.
Oporavak od bankrota u njegovom slučaju se nije desio preko noći. Trajao je nekoliko godina. Ali, umjesto da u svom romanu bude lik tragičar, Softić, koji se u jednom periodu svoje mladosti bavio i košarkom i igrao za nekoliko bh. klubova, a košarka će ga odvesti na tri godine u Italiju, gdje će se i zaljubiti u kompjutere, izabrao je novi put. A on je prije svega značio da prvo treba da upozna sebe, a tek onda da počne razmišljati o novom biznisu.
“Period depresije i anksioznosti trajao je pet godina. To je bio pakao! U tim trenucima želio sam samo jedno, umrijeti. Danas iz jedne sasvim drugačije perspektive duboko sam uvjeren da je taj neuspjeh bio najbolja stvar koja mi se mogla u životu desiti.”, Nihad Softić za Forbes BiH.
U životu sam često gubio jedno, da bih dobio drugo. Upravo u tom proputovanju između gubljenja i dobijanja, poraza i pobjeda, naučio sam nešto jako bitno, a to je, da nije bitno koliko ste izgubili, nego kako ste iskreno halalili (oprostili). Bitno je samom sebi oprostiti, glavu podignuti i nastaviti dalje živjeti. U mom slučaju nije bilo alternative. Takav mi je karakter, neprestano moram ići naprijed. Mogu pokleknuti, ali nikada neću odustati. Imam san koji moram ostvariti”, kaže Nihad.
Nakon bankrota teškog 15 miliona KM upisuje fakultet, zatim magisterij i naposljetku doktorske studije iz poslovne psihologije. Objavljuje tri knjige; prvu – “Pola čovjek, pola Bog”, zatim “Tajna svega” i “Ja narcis”. Sve tri su bile njegov “lijek” i način da shvati šta mu se desilo, zbog čega i da pronađe odgovore na pitanje – šta je to što on želi u životu.
Trenutno piše četvrtu knjigu koja se zove “Raskršće”, a koja bi trebala biti objavljena krajem ove godine. Knjiga govori o životnim raskršćima ljudi koji najčešće odustaju zbog nekoliko razloga, ali dva su najbitnija i to; zbog velikog broja izbora i mogućnosti te prevelikog straha od neuspjeha.
Pad se desio na vrhuncu poslovanja
Danas kada vrati vrijeme unazad, prisjeti se 1998. godine kada je pokrenuo svoju firmu, te 2009. godine kada je morao proglasiti stečaj i razmišlja na način da li bi išta u svom poslu uradio drugačije. Kategorično tvrdi da je to u njegovom slučaju nemoguće, jer se sve zbilo onako kako je i moralo.
“Početak kraja u slučaju IT Computersa se desio na vrhuncu poslovanja kada je kompanija zapošljavala gotovo 500 uposlenika i imala 60 prodajnih mjesta širom BiH. Imali smo savršen biznis model koji je besprijekorno funkcionisao gotovo 10 godina i koji je osim finansijskog aspekta imao i širi društveni značaj sa ciljem da se što većem broju građana BiH omogući kupovina računara na mjesečne rate i to već od 10 KM mjesečno.”, objašnjava Softić za Forbes BiH.
“Istina, do pojave IT Computersa na tržištu već je postojala mogućnost kupovine elektroničke opreme i računara putem kredita, a najniže rate su bile od 80 do 100 KM. Međutim, s obzirom da su tada prosječne plate bile oko 600 KM, nabava računara za većinu je bio samo nedokučiv san. Mi smo pomogli da se taj san ostvari. Kreditne procedure su obavljali naši obučeni uposlenici, nije bilo potrebe da kupci odlaze u poslovne banke i završavaju komplikovane procedure. Bili smo pioniri u svemu što smo radili. Sve je bilo savršeno, do trenutka kada je prestalo da bude zabavno.”, nastavlja.
Sve je počelo sa globalnom ekonomskom krizom 2008. godine, koja se nakon samo nekoliko mjeseci prelila i na BiH.
“Nažalost, kriza je prvo pogodila luksuznu robu, a time i naš poslovni model. Od 100 prodatih računara, 99 smo prodavali putem kreditnih linija. Banke su nam ukinule kreditne linije tako da smo ostali kao „riba na suhom“. Činjenica da smo u oktobru 2008. godine imali mjesečni promet preko tri miliona, a već u novembru 1.5 milion, takav strmoglavi pad je trajao sve do marta kada smo imali mjesečni promet od 500 hiljada. Sve se odvijalo previše brzo i strmoglavo. Nažalost, kompanija je bila prevelika i troma za reorganizaciju. U tim i takvim trenucima čovjek može imati sve, nažalost ono što nema je vrijeme”, govori Nihad, koji je u tim teškim trenucima osim o sebi morao razmišljati i o svojim uposlenicima.
“Nismo bili kompanija nego zajednica koja se okupila oko ideje i misije. Bili smo porodica. Na kraju našeg zajedničkog puta uposlenici su mi bili prioritet. Rastali smo se kao pravi drugari koje i dan danas rado viđam. Sve su to odgovorni ljudi koji su danas na rukovodećim pozicijama, ili su napravili svoje IT kompanije. Mnogi su uspjeli u životu”, kaže Nihad.
Prije rata studirao je na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu. Aktivno je igrao i košarku. Ali, umjesto karijere u toj oblasti, on se pasionirano zagrijao za kompjutere.
“Pred Božić 1996. godine supruga i ja bili smo pozvani kod prijatelja na večeru, ustvari, pravi razlog je bio da nam pokažu svoj upravo kupljen računar Compaq DeskPro, čudo od tehnologije, koje je uzgred rečeno u to vrijeme koštalo jedno malo bogatstvo. Pod uslovom da ništa ne diram, tu veče prijatelj mi je objasnio šta sve računar može raditi i koje su mu funkcije. U obilazak računara bila je uključena i kratka prezentacija tekst editora (MS Word) i programa za crtanje (Paint). Većinu stvari koje je pominjao nisam čuo, jednostavno ostao sam opčinjen tim čudom.”, govori Nihad.
U tim trenucima bio sam preplavljen nekom zanimljivom kombinacijom emocija oduševljenja, zbunjenosti, ljubomore, nezadovoljstva što i ja nemam takav računar. Jedva sam čekao te noći da se oprostimo od prijatelja kako bih pripremio strategiju za nagovaranje supruge da kupimo isti takav računar. Novac za kupovinu nismo imali, ali smo imali mogućnost uzimanja kredita kako bismo ga otplatili, i to na tri godine. Tako je i bilo, nakon nekoliko dana bili smo u trgovini kućanskih aparata na kasi sa svojim računarom. Tokom samog završavanja kreditne procedure morao sam svojoj supruzi čvrsto obećati nešto bitno – da ga neću nikada rasklopiti. U suprotnom, rekla mi je sasvim ozbiljnim glasom, podnijet će zahtjev za razvod. Bez ikakvog okljevanja sam pristao na to.”, nesebično dijeli za naš portal.
“Sljedećeg jutra obišao sam sve sve kioske u gradu koji su prodavali časopise o računarima, uključujući specijalizovane trgovine knjiga i stručne literature kako bih što više saznao o računarima. Kupio sam sve što sam mogao naći na policama. Nakon sedam dana moj računar je bio rasklopljen i sklopljen. Nisam si mogao pomoći, po cijenu i nepovoljnog scenarija po mene. Na sreću, brak je ostao sačuvan i traje, ali i moja mala tajna. Strast i uzbuđenje koji su u tim trenucima zavladali u mome životu je bilo nešto što zasigurno nikada neću zaboraviti. Jednostavno, tada sam želio da shvatim kako računar radi. Danas sa istim žarom želim da shvatim kako čovjek radi!”, govori Softić.
Pokretanje nove firme
Neovisno o svermu što je preživio naš sagovornik nikada nije razmišljao na način da ne želi više pokrenuti novi biznis. Poslije oporavka, “naoružan” svim iskustvima kroz koja je prošao, nekoliko godina nakon stečaja, pokreće novi poslovni projekt, osniva „School & School“, multidisciplinarnu školu posvećenu posmatranju, otkrivanju i razvijanju talenata kod djece. Trenutno u sastavu School & School, kako u ličnom, tako u franšiznom vlasništvu postoji 12 škola. Između ostalih gradova postoje škole u Sarajevu, Beogradu, Sofiji, Mostaru, Tuzli…, u kojima djeca putem finih, primjenjenih i tehničkih znanosti pronalaze svoju nadarenost i strast prema određenoj disciplini koja će im olakšati odabir buduće akademske i profesionalne karijere.
Nihad je danas u ovoj, porodičnoj firmi, član uprave, suosnivač je i predsjednik istoimene neprofitne organizacije čiji je osnovni cilj unapređenje obrazovanja, a također je i osnivač Centra za harmonizaciju zdravog življenja “Life Tomorrow”.
“Obrazovanje je nešto što ima višu svrhu za koju se vrijedi boriti, posebno jer odgajamo nove generacije, nadam se i bolje. Za mene lično, obrazovanje je jedina stvar koja može promjeniti ovu regiju. Unaprijediti, produhoviti je”, kaže Nihad koji priznaje da je sada drugi čovjek u odnosu na vrijeme kada je bio na vrhuncu uspjeha sa računarskom firmom.
“Iznad ponora svi se mi mijenjamo. Nakon takvog dramatičnog iskustva, kao što je bilo moje, čovjek postane imun na bezbroj drugih iskušenja. Znate, najteže je prvi put propasti. Svaki naredni neuspjeh postaje obavezan dio budućeg uspjeha.”, Nihad Softić za Forbes BiH.
“I kada sam letio, i kada sam padao nikada nisam smetnuo s uma jednu stvar. Nikada nisam prestao učiti!”, kaže Softić čija životna priča mnogima može poslužiti kao inspiracija, neovisno o tome što su svaka pojedinačna iskustva drugačija, a svakom čovjeku njegov ponor najdublji.
“Izlazak uvijek postoji, to ja najbolje znam”
“Izlaz uvijek postoji! To ja najbolje znam. Također, u potpunosti razumijem ljude koji zapadnu u takva stanja, teško je se izvući nakon dramatičnih iskustava. Ja to zovem procesom sazrijevanja. Problemi u životu nikada ne odlaze dok nas nečemu ne nauče”, kaže on dodajući da savjet koji može dati mladim ljudima koji osjećaju da rade posao koji ne vole ili se još uvijek „traže“ u moru zanimanja je jedan: “Ne žalite se. Prekvalifikujte se!”
Sa 13 godina znao je, priča nam, da u životu želi nešto više. Kao dijete, posmatrao je radnike koji su prolazili pored njegove kuće. Svakog dana, u tri sata, osim vikendima, kada je bio posvećen dječijem životu, igri. Posmatrao ih je sjeća se, iz dana u dan, analizirao njihov govor tijela, hod, odjeću, slušao razgovor između njih. Zamišljajući njihove živote, shvatio je šta on ne želi u životu.
“Nisam želio rutinu. Želio sam slobodu!”, govori Nihad.
Ne sjeća se kada je zaradio svoj prvi novac, ali se sjeća da je svoju prvu firmu pokrenuo tako što je otišao u banku i tražio kredit od 6.000 KM.
“Zaista, niti u jedan projekat nisam krenuo a da nisam posudio novac i tako krenuo u avanturu. Zvuči nevjerovatno, čak suludo, posebno za novu generaciju koja smatra da mora imati stotine hiljada maraka ili milione da bi pokrenuli posao. To je samo isprika.
Kada duboko u sebi vjerujem u nešto tada se ne plašim nikakvih izazova, fokus mi je 100% usmjeren prema tom cilju, na kraju, za tu svoju ideju bih i život dao. U životu sam shvatio jednu bitnu stvar: „Ukoliko je nešto suđeno, Bog pronađe put“. Moje je da uradim sve što je u mojoj moći, prestali dio prepustim dragom Bogu. To je tajna privlačenja!”
A na pitanje u čemu vidi poslovni potencijal kada je Bosna i Hercegovina u pitanju odgovara:
“Duboko u sebi vjerujem da je to turizam!”
Najviše suza sam isplakao u Minnie Morrisu
Trenutno je u okviru svoje škole angažiran na dva projekta. Prvi je Spectrum Academy, terapijsko-inkluzivni cjelodnevni program za djecu u spektru koji ima za cilj istraživanje i razvoj metoda dijagnosticiranja i tretiranja neurorazvojnih poremećaja kod djece krenuvši od poteškoća u govoru, poremećaja pažnje, ponašanja, učenja, pamćenja, komunikacije, autizma…Drugi je School & School International, ideja koja promoviše studijsko putovanje učenika u London (Oxford, Cambridge), New York i Boston (Harvard, MIT,..) te boravak, upoznavanje drugačijih kultura, te umrežavanje učenika škole sa stanovnicima svijeta.
Nihad je danas uspješan čovjek i od statusnih simbola sebi može priuštiti mnogo toga, no, vjeran je i dalje svom starom Minnie Morrisu za kojeg kaže da ga ne bi promijenio ni za šta na svijetu.
“U njemu sam najviše suza isplakao. U njemu se desio trenutak kada sam nakon poslovnog neuspjeha krenuo na kafu shvativši, da pored svih miliona koje sam do tada napravio sa IT Computersom, nemam u džepu ni za kafu. To je trenutak kada sam prihvatio da sam i materijalno i duhovno propao. Prihvatio sam ono što jeste, priznao da sam niko i ništa. Tada sam shvatio da sam dotakao dno, te da nakon pada preostaje samo jedna stvar – „ponovni let“ .To je bila katarza!”, kaže Softić.
“Najveće bogatstvo je sloboda”
Uživam u svojoj porodici, posebno unucima. Pišem. Putujem po svijetu. Vozim svoj motor. Posjećujem propuštene koncerte na koje sam ranije želio ići ali nisam stizao od ciljeva. Preko ljeta dnevno vozim biciklo cca 40 kilometara, jednom godišnje vozim biciklo od Gračanice do mora (cca 300-400 kilometara). Zimu volim iskoristiti za „hiking“ sa svojim učenicima u School & School, te svakih 15 dana individualno prepješačim 50+ kilometara dnevno. Za 2024. godinu postavio sam si cilj, a to je 1200 „hiking“ kilometara.
Na kraju uživam u svojoj autonomiji da budem ono što želim da budem. To podrazumijeva slobodu da radim ono što želim, s kim želim, kada želim, gdje želim. Za mene nema većeg bogatstva od slobode!, zaključuje naš sagovornik.
