Srbiji nedostaju niskokvalifikovani i visokokvalifikovani radnici: Šta će teže podnijeti?

Jelena Andrić, Forbes Srbija

Vijest da je Republički seizmološki zavod Srbije nedavno ostao bez jedinog diplomiranog geofizičara i da institucija koja se bavi detektovanjem zemljotresa nekoliko godina unazad bezuspješno raspisuje konkurse za zapošljavanje jer se javljaju kandidati koji nemaju adekvatne kvalifikacije, odjeknula je u medijima i izazvala veliko iznenađenje, ali i zabrinutost javnosti.

Zavod nažalost, nije jedina institucija koja muči ovu muku. Već godinama unazad privreda Srbije kuburi sa nedostatkom kadrova za obavljanje mnogih poslova, kako onih za koje je potrebna niža kvalifikacija, tako i onih za koje je potrebno više obrazovanje.

U problemu su gotovo sve industrijske grane – građevinska, metalska, tekstilna, ugostiteljstvo, hemijska…

Manjka visokoobrazovnih kadrova poput građevinskih inženjera, nije lako naći ni elektroinženjere, mašinske inženjere, diplomirane tehnologe, komercijaliste…

Nedostaju i magacioneri, konobari, kuvari, mesari, higijeničari, građevinski radnici, vozači, zanatlije, radnici u ugostiteljstvu…

Spisak je podugačak, a jedino pitanje na koje je lako naći odgovor je koga brojčano više nedostaje. Analize Privredne komore Srbije (PKS) pokazuju da se dvije trećine potreba privrede za kadrovima odnosi na one sa završenom srednjom školom.

Rukovodilac Centra za edukaciju, dualno obrazovanje i obrazovne politike i direktor Poslovne akademije PKS Mirjana Kovačević kaže za Forbes Srbija da je više razloga koji su doprinijeli manjku kvalitetne radne snage.

Visokokvalifikovani kadar se bolje prilagođava

„Prije svega, osnovni razlog su demografska kretanja, odlazak naših građana u inostranstvo, ali i nezainteresovanost stanovništva za obavljanje određenih poslova“, kaže Kovačević.

A šta je trenutno veći izazov manjak niskokvalifikovane radne snage ili manjak visokokvalifikovanih kadrova?

Sagovornica Forbes Srbija navodi da visokokvalifikovani kadrovi imaju bolje preduslove za usvajanje i primenu, ali i iniciranje novih tehnoloških rešenja, pa su u tom kontekstu oni od većeg značaja za napredovanje ne samo kompanija individualno, već privrede u cijelini.

Međutim, postoje još uvijek poslovi čije je obavljanje od ključnog značaja za poslovanje kompanija ili funkcionisanje društva u cijelini, a koji traže niže kvalifkovane radnike, poput nekih manuelnih poslova u građevinarstvu, tekstilnoj i metalskoj industriji, uslužnim djelatnostima, kao i transportu robe i ljudi.

S obzirom na to da je deficit kadrova zajednički problem velikog broja zemalja, rješenje za obavljanje određenih poslova će se sigurno tražiti u sve većoj primjeni digitalizacije i vještačke inteligencije, smatra Kovačević.

„Biće lakše ta rješenja primjeniti u zamjeni niže kvalifikovanih kadrova. Istovremeno, kvalifikovaniji kadrovi će se bolje i brže prilagoditi ovim naprednim tehnološkim rješenjima”, pojašnjava sagovornica.

Neusklađenost potreba privrede i obrazovnog sistema

Ukazuje i na raskorak između stručnog obrazovanja u Srbiji i potreba privrede jer sistem ne školuje sve kadrove koji su potrebni ili se kadrovima ne daje dovoljno znanja i vještina koji bi omogućili uključenje u proces rada odmah po završetku obrazovnog procesa.

Kovačević rješenje vidi u tome da se većem broju mikro i malih privrednih subjekata omogući da se uključe u rješavanje problema.

To bi kaže moglo da se riješi tako što bi se u nekim djelovima Srbije omogućilo otvaranje odjeljenja i sa 10 do 15 učenika ako za tim profilom postoji potreba privrede u tom dijelu zemlje i tako omogući bolja i jednostavnija selekcija kadrova.

Također, da bi nastavnici i profesori mogli da izvrše prethodnu adekvatnu pripremu učenika za nastavak učenja u kompanijama, neophodno je da i oni sami prođu edukacije o savremenim tehničko-tehnološkim rješenjima, kako se ne bi desilo da učenik zna više od profesora.

Sve manje mladih upisuje fakultete

Sve manje mladih danas u Srbiji upisuje fakultete, a posebno je simptomatično to što za mnoge tradicicionalne grane industrije studije upisuje dva ili tri puta manje ljudi nego što su potrebe za zapošljavanjima.

Profesorica Ekonomskog fakulteta u Beogradu Jelena Žarković navodi da bi ključna reforma koju bi vlada trebalo da preduzme moralo da bude usmjerena upravo na oblast obrazovanja.

“Još 2018. imali smo iznenadni pad upisa studenata na fakultetima koji edukuju obrazovni kadar, a sada je on sve veći. Nemamo predavače matematike, fizike, hemije, biologije… To je na srednji i dugi rok izuzetno važno za ekonomiju zemlje. Ko će sutra da nam školuje decu, ko će raditi u srednjoj i osnovnoj školi? To podrazumeva jednu fokusiranu reformu upravo tih nastavničkih smjerova na fakultetima”, ističe profesorka Žarković.

Kaže da oni koji imaju fakultetsku diplomu imaju i više mogućnosti za posao odnosno mogu da budu mobilniji pa tako navodi primere nekih zanimanja poput IT gdje neko ko se time bavi može da živi u Srbiji, a da radi za stranog poslodavca ili obratno.

„Nama dolaze studenti iz okolnih zemalja na studije u Beograd i neki od njih ostanu da rade u Srbiji, ali veći problem su oni sa završenom srednjom školom i niže kvalifikacije jer nam upravo oni najviše odlaze iz Srbije, a također te kadrove, kao i niskokvalifikovane najviše i uvozimo“, ističe sagovornica Forbesa Srbija.

Regionalna neujednačenost

Profesorica ukazuje da iako se godinama govori od „odlivu mozgova“ ispostavilo se da najobrazovaniji nisu ti koji najviše odlaze, već da su među njima najbrojniji oni sa srednjom školom.

Kaže i da je problem sa nedostatkom visokoobrazovnog kadra nastao i zbog neravnomjerne regionalne raspoređenosti.

Kao primer navodi da su predstavnici vlade ukazivali da je prvobitna ideja da kompanija Kontinental (Continental Automotive Serbia) pogon otvori u Nišu, ali da tamo nije bilo dovoljno stručnog kadra pa su se odlučili za Novi Sad.

„To je upravo posljedica naših internih migracija, jer onda u najsiromašnijim dijelovima Srbije, na jugu i istoku, uglavnom nalazite kadrove sa nižim kvalifikacijama jer visokoobrazovani hrle u veće gradove i ti se regioni prazne“, navodi jedan od problema sagovornica Forbes Srbija.

Profesorka Žarković rješenje vidi u dugoročnoj strategiji i planirajnju, ali i saradnji univerzitetskih centara i privrede.

Ukazuje da kao što u dualnom obrazovanu postoji saradnja srednjih škola i privrede tako bi trebalo da postoji veća saradnja između firmi i fakulteta – da jedni druge čuju i da kažu koji im kadrovi nedostaju.

To je dinamičan proces, ne može poslodavac predvidjeti sve, moraju se unaprijed predvidjeti koja zanimanja će biti potrebna, kaže.

Minut do 12 za strategiju i planiranje

Ističe i da je važno dobro proceniti gdje, odnosno u kojim dijelovima zemlje je šta potrebno i tako na primjer otvarati Poljoprivredni fakultet u kraju koji važi za poljoprivredni i tako lakše sutra zaposliti kadrove, a ne tu otvarati srednju medicinsku školu, a onda medicinske sestre nakon srednje škole odu da se zaposle u Njemačkoj.

„Država treba osmišljeno da pravi strategiju i gdje postoji potreba i interesovanje za kadrovima da ih školuje za domaće potrebe. Dakle, posebno za visokokvalifikovane da se prate potrebe određenih dijelova Srbije i obrazovati ljude koji će ostati tu da žive i rade kasnije“, ističe Žarković.

Navodi da bi već sada moralo da se počne sa time kako bismo proizveli takve kadrove za 10 ili 15 godina i privukli u neki grad firmu koja bi građanima dala bolje plate.

Žarković ukazuje i na problem prekvalifikovanosti jer se dešava da se za neke poslove javi kadar koji ima veće kvalifikacije i onda bude prinuđen da radi za manje novca posao koji i nije njegova struka.

„To je stvar neusklađenosti ponude i potražnje, ona svakako ne može da bude savršena, problem je kada toga ima previše“, kaže profesorica.

Ona posebno ukazuje i na sve vidljiviji problem deficita nastavničkih zvanja i da jako mali broj onih koji upisuju fakultete poslije kojih bi radili kao nastavnici u školama.

„O tome mora država da razmišlja strateški, kako da podstakne mlade ljude da se zainteresuju više za takve poslove. Sumnjam da je kurikulum to što mladog čoveka privlači da upiše da bude nastavnik biologije jer ni zanimanje nastavnika više nije toliko cijenjeno, a ni plaćeno imajući u vidu sve okolnosti pa mladi vide neke druge alternative. Mladi sada razmišljaju drugačije – zašto bi neko bio nastavnik matematike kad može da ode u IT sektor i da to znanje koje ima bolje unovči jer ima poslova koji su svakako profitabilniji“, ističe profesorica.

Višedecenijska nebriga o obrazovanju

Kada je riječ o nedostatku nastavnog kadra i toga što veoma mali broj upisuje nastavničke fakultete poslije kojih bi ostao da radi u prosvjeti Jasna Janković, bivša predsjednica Unije prosvjetnih radnika ističe da je do toga dovela višedecenijska nebriga o obrazovanju i kadrovima, ne samo kada je riječ o visini plata već i uslovima rada.

„Država mora da kaže da li joj je obrazovanje potrebno ili nije, kao i da nastavnik ima poštovanje i tretman u društvu kakav je imao ranije. Imamo jeftinije stanove za vojsku i policiju, a zašto u to ne bi bilo uključena i prosvjeta?“, pita Janković.

Rješenje vidi i u većem broju stipendija koje bi se davale onima koji upisuju nastavničke fakultete.

Navodi kao primer da je ove godine samo jedan kandidat aplicirao za nastavnički smjer fizike, a da već godinama nema dovoljno ni nastavnika hemije, matematike…

Tako se sada dešava da matematiku u 40 odsto slučajeva predaje neko ko je završio fakultet na kome je kao predmet imao matematiku, a ne neko sa završenim Prirodno-matematičkim fakultetom.

Nerijetko je slučaj da učitelji predaju i matematiku, engleski, njemački, hemiju, fiziku, upozorava sagovornica.

Problem se sporadično reši tako što za nastavu angažuju apsolvente na fakultetima, a dešavalo se i da se radnici iz penzije vrate u ispomoć kolegama.

U Beogradu se, kaže, taj problem ne osjeća toliko koliko po unutrašnosti Srbije upravo i zbog toga što sve više mladih odlazi u veće gradove.

Janković navodi još jedan od primera u prosvjeti (u kojoj više ne radi, poslije 3. maja) gdje je prije nekoliko godina programiranje uvedeno kao predmet od petog razreda, a da se nije imalo u vidu da nema dovoljno IT stručnjaka koji bi predavali nastavu.

„Zašto bi neko ko završi taj fakultet radio u školi za 70.000 ili 80.000 dinara kad može da radi kao programer za 250.000 dinara?“, postavlja pitanje Janković i zaključuje da je jasno da se ovakav kompleksan problem ne može rješiti preko noći već da je potreban dugoročniji plan.

Prekvalifikacija kao rješenje, a da li je uvijek moguća

Na pitanje da li je jedno od rešenja i prekvalifikacija kadrova, da bi se izbjegao uvoz radne snage, Mirjana Kovačević objašnjava da često nema dovoljno kadrova koji bi se mogli prekvalifikovati i da za određena zanimanja jednostavno nema interesovanja.

Jedan od načina da poslodavci problem sa nedostatkom kadrova nadomjeste je i model dualnog obrazovanja.

„Učenici koji se školuju za neki od dualnih obrazovnih profila, znaju da im dualno obrazovanje povećava mogućnost zaposlenja po završetku škole – u struci prije svega, u toj kompaniji kojoj je realizovano učenje kroz rad, ali i da im se pruža mogućnost pokretanja sopstvenog posla“, objašnjava Kovačević.

Dodaje da je dualno obrazovanje najzastupljenije u sektorima metalske i mašinske industrije (posebno auto industrije), prehrambene, tekstilne, drvne, građevinarstva, turizma i ugostiteljstva, trgovine i saobraćaja.

Kovačević ukazuje i da, ako među domaćim stanovništvom nema kadrova sa traženim kvalifikacijama ili nisu zainteresovani za obavljanje određenih poslova, da je razumljivo što poslodavci nastoje da privuku radnike iz inostranstva.

Inostrani radnici, najčešće dolaze na rad u našu zemlju iz Kine, Turske i Rusije, ali i iz okolnih susjednih zemalja – BiH, Crne Gore, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Albanije. Angažuju se na velikim infrastrukturnim projektima, na poslovima iz oblasti građevinarstva, ali i u drugim oblastima i pozicijama (menadžerskim različitih nivoa), zahvaljujući stranim investicijama koje pristižu.

Strani radnici su logično, ali ne uvijek sjajno rešenje

I u Uniji poslodavca Srbije kažu da poslodavci muku muče kako sa nedostatkom niskokvalifiovanih tako i visokokvalifikovanih kadrova i da se taj trend uveliko odomaćio posljednjih godina.

Kako kaže predstavnica Unije poslodavaca Jelena Jevtović, godinama unazad podnosili su inicijative za reformu obrazovnog sistema i to da se školski program prilagodi potrebama privrede te da se shodno tome osmisle i napišu programi u školama i školuju kadrovi koji su potrebni, ali je ta inicijativa ostala bez odgovora.

Ipak, u Uniji poslodavaca ukazuju da uvoz radne snage jeste možda trenutno, ali ne i trajno, a ni sjajno rješenje. Jevtović ukazuje na neke od problema:

„Dešava se da oni dođu kod jednog poslodavaca pa za veću platu odu kod drugog. Također, dešavalo se da se poslodavci žale da mnogi nisu kvalifikovani za posao za koji ih angažuju“, navodi neke od primera.

Među stranim radnicima ima i onih kojima je Srbija samo usputna stanica, odnosno dolazak u našu zemlju samo im je pomoć da mogu kasnije da odu dalje u neku drugu od evropskih zemalja.

Jedan od primjera su radnici sa Kube koji su mahom našli poslove u ugostiteljskom sektoru u Srbiji.

U apartmanskom kompleksu Titova Vila Zlatibor prije dvije godine angažovali su sedmoro Kubanaca, koji se nisu tu dugo zadržali.

„Oni su kod nas ostali godinu dana jer je bio takav dogovor i na taj period su bili prijavljeni, a potom su otišli u Španiju i Italiju, jer su te zemlje njima krajnja destinacija. Bez problema bismo ih angažovali opet jer su vrijedni i kvalitetni radnici, ali procedura za dovođenje stranih radnika uopšte nije laka i birokratija je komplikovana i spora“, priča Predrag Obradović, generalni direktor ovog kompleksa.

Po njihovom odlasku su nedostatak kadrova (među kojima su recepcioneri i sobarice) nadomjestili time što dolaze radnici iz okolnih mesta kojima je potreban posao.

Obradović za Forbes Srbija kaže da među recepcionerima ima dosta studenata Učiteljskog fakulteta kojima je teško da nađu posao u struci pa se po završetku studija zapošljavaju i na tim poslovima i tako izbjegavaju da se nađu u statistici nezaposlenih.

Nemamo radnike ni za najobičnije poslove

Dragoljub Rajić iz Mreže za poslovnu podršku također ukazuje da je jedan od najvećih problema za ovakvu situaciju na tržištu rada upravo to što domaći sistem obrazovanja nije prilagođen potrebama privrede i da su aktuelni trendovi takvi da su se pojavila zanimanja koja nisu jasno profilisana u našem obrazovnom sistemu.

Poslodavci tako imaju muke da nađu radnike koji bi radili obične poslove koje može da radi neko sa završenom osnovnom školom.

Mnogi nezadovoljni uslovima i platama otišli su u neke evropske zemlje gdje mogu da zarade više.

Kaže da su firme koje su to mogle, povećavale plate i pokušavale da isplate veća primanja kako bi stimulisali radnike da ostanu u firmi, dok mnoge to ne mogu da urade jer su opterećenja na plate inače visoka te je tako nešto misaona imenica za njih, pogotovo u manjim gradovima Srbije.

Rajić, također, upozorava i na problem nedostatka jasnog plana u koje gradove i regije treba ulagati i u koja mjesta dovoditi investicije.

Ukazuje i da je potrebna cjelokupna promjena sistema obrazovanja i da se svi oni koji žele da obavljaju niže kvalifikovane poslove što ranije upute na praksu – već na kraju osnovne ili početkom srednje škole, odnosno da stiču osnovna znanja i budu obučeni da obavljaju poslove u firmama i da se prati potreba firmi na lokalnom nivou.

Podsjeća i na to da se u evropskim zemljama na svake dvije do četiri godine radi prognoza i analiza potreba kadrova gdje predstavnici lokalne samouprave obilaze firme kako bi sagledali koji će im profili biti potrebni narednih godina kako bi znali koliko djece treba da upisuju u stručne škole. Taj podatak bude i javno dostupan kako bi svi akteri koji na tome rade mogli da se angažuju.

Posebno podvlači da bi i model ekonomskog razvoja Srbije trebalo da se ispita i da nije stvoren ambijent za razvoj malih i srednjih preduzeća koja bi trebalo upravo da zadrže naše ljude kako ne bi napuštali zemlju.

„Moramo da imamo stabilna mala i srednja preduzeća koja će im omogućiti stimulativne uslove, a ne da nade polažemo u prvog stranog investitora“, zaključuje Rajić.